>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Predrag Ličina: Predsjednica je nešto najzabavnije što se dogodilo Hrvatskoj

Kad shvatiš da si napokon dobio superjunakinju koju nikad nitko neće nadmašiti u ovom cirkusu od zemlje, onda je potpuno nemoguće ne dati joj svoj glas na idućim izborima, pošto želiš da ova zabava s njom nikad ne prestane. Često me probude noćne more, sanjam da živim u Švedskoj ili Kanadi, gdje je čak i kralj, tj. kraljica ozbiljan čovjek

Predrag Ličina ne gubi vrijeme. Upravo je u fazi završavanja filma ‘Posljednji Srbin u Hrvatskoj’, što ga nije spriječilo da u isto vrijeme objavi knjigu ‘Bljuzga u praskozorje’ (Jesenski i Turk) sastavljenu od tri priče, čije je izdavanje potporom omogućilo i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba. Tim povodom razgovarali smo s Ličinom, hvatajući ga između brojnih obaveza.

Dok se čeka na vaš prvi dugometražni igrani film zanimljivog naslova ‘Posljednji Srbin u Hrvatskoj’, objavili ste, kako se to voli reći, prozni prvijenac. Gdje je zapeo film i otkud želja za pisanjem?

Film je zapeo u postprodukciji. Ima u njemu dosta efekata koji se rade u moćnim kompjuterima. Dio radnje odvija se u svemiru, pa izrada scena i kadrova koje nismo bili u mogućnosti snimiti na realnim lokacijama zahtijeva malo više vremena. Kako u filmu ima i dosta zombija, tako imamo i zahtjevnog posla u tonskoj obradi sa zastrašujućim urlikanjem živih mrtvaca. Želja za pisanjem oduvijek je postojala – još otkad sam bio tinejdžer. Pisao sam kratke i duže priče kao neku pripremu za scenarije od kojih bi kasnije eventualno trebali nastati igrani filmovi. Jedna od tih priča bila je i ‘Posljednji Srbin u Hrvatskoj’ koju sam napisao prije otprilike sedam godina.

Od priče do filma

Tri novele sabrane su pod gotovo pa vestern naslovom ‘Bljuzga u praskozorje’. Po strukturi i načinu na koji ste ih napisali radi se također o filmskim pričama s brzim dijalozima i jasnim scenama. Hoće li onda i ‘Bljuzga’ doživjeti ekranizaciju?

Kao što rekoh – sve te priče napisao sam da ih poslije pretvorim u scenarij za igrani film. Jednom sam shvatio da mi je mnogo lakše pisati scenarij ako prvo napišem priču ili novelu. Međutim, kod ekranizacija mojih priča postoji i jedan mali problem – one su najvećim dijelom znanstveno-fantastične. Prilično je teško u financijski skromnijim kinematografijama snimiti film čija se radnja na primjer odvija u dalekoj budućnosti iz koje glavni lik putuje vremenskim strojem u Drugi svjetski rat – ne samo zbog produkcijskih ograničenja nego i zato što se u našim krajevima žanrovski filmovi, posebno znanstvena fantastika i horor, kod određenih struktura doživljavaju još uvijek kao nešto neozbiljno.

Ova zemlja je inspirativna za razne podžanrove krimića, čak i u smislu filmova snimljenih po istinitom događaju – zatvorski film koji opisuje Zdravka Mamića puštenog na slobodu, detektivski u kojem tražimo atentatore na Mamića, sudska drama o suđenju Mamiću

Zašto žanrovski filmovi tako loše kotiraju u Hrvatskoj? Literatura se ipak izborila za svoje heroje, pa su kriminalistički romani opet popularni kao nekad.

Mislim da zapravo ne kotiraju loše, jer Hrvatska je ipak zemlja u Evropi, gdje su se žanrovski filmovi oduvijek snimali u mnogo manjoj količini nego u Americi. Uvidom u svoju dokumentaciju shvatio sam da je u nas količina žanrovskih filmova u posljednjih desetak godina otprilike na razini evropskog prosjeka, ali u tim žanrovima nismo pretjerano šaroliki. Imamo komedije, nešto dječjih i ratnih filmova. Međutim, ono što nam prilično nedostaje su filmovi znanstvene fantastike i horori. Ovu zastrašujuću činjenicu donekle i mogu shvatiti jer većina autora kod pisanja scenarija polazi od nekog stvarnog događaja ili barem s neke realistične točke. Ono što mi, zapravo, nije jasno jest kroničan nedostatak kriminalističkih filmova pošto ova zemlja može biti jako inspirativna za razne podžanrove krimića, čak i u smislu filmova snimljenih po istinitom događaju – zatvorski film koji opisuje Zdravka Mamića koji je opet pušten na slobodu, detektivski film u kojem pokušavamo pronaći atentatore na Zdravka Mamića ili pak sudska drama u kojoj pratimo suđenje Zdravku Mamiću.

Da se vratimo na knjigu. Vješto se poigravate identitetima, pa sukobljene Hrvate i Srbe od zakletih neprijatelja neposredno nakon Oluje pretvarate u saveznike kojima na zajedničkoj meti postaju oni – treći. Kako gledate na identitetska pitanja? Tko su danas ‘mi’, a tko ‘oni’?

Meni su identitetska pitanja kao ona priča iz Mostara. Sjeo neki lik u kafić pa paranoično razmišlja na kojem od tri ista jezika naručiti kavu kako ne bi uvrijedio konobara. Evo uskoro konobara koji dolazi za njegov stol.

- Izvol’te?

- Molim vas kavu.

- Nema vode.

- Aha, dajte mi onda kafu.

- Nema vode.

- Može l’ kahva?

- Ama čovječe, nema vode!!!

- Stvarno nema vode?

- Da! Nema vode! Oš probat rakiju?

- Može.

U ovoj priči konobar smo ‘mi’, a ovaj nesretnik koji naručuje kavu, kafu i kahvu su ‘oni’. ‘Mi’ se u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Ljubljani osjećamo kao da smo kod kuće, a ‘oni’ su, gdje god da dođu, uvijek u strahu – u Ljubljani od Bosanaca, u Parizu od Arapa, u Londonu od Indijaca.

A ovi ‘treći’ oko kojih se lako složimo? Mogu li migranti preuzeti tu ulogu i biti naši zombiji, naša prljava savjest?

Upravo o tome govori moj sljedeći igrani projekt naslova ‘Imigranteen’. Radi se o sci-fi tinejdžerskoj muzičkoj komediji u kojoj u bliskoj budućnosti hrvatske vlasti dopuštaju useljavanje imigranata, ako se ovi prethodno prekrste. Među prvima na katoličku vjeru prelazi tinejdžerica Kawa, rodom iz iranskog dijela Kurdistana, inače veoma talentirana plesačica i pjevačica. Kad Kawa ostane bez novca, odluči se na opasni eksperiment – prijavljuje se kao pokusni kunić u testiranju vremenskog stroja koji su izgradili vodeći hrvatski znanstvenici. Kawa uspješno putuje 1400 godina u prošlost i na području današnje Hrvatske slučajno nabasa na Hrvate koji upravo doseljavaju iz iranskog dijela Kurdistana, čak štoviše, iz njezinog rodnog sela. Kawa se uskoro zaljubljuje u mladog Hrvata i jednog mu dana u razgovoru spomene da u dalekoj budućnosti njegovi potomci više neće vjerovati u današnje bogove, nego samo u jednog boga. Ova skandalozna priča uskoro počinje kružiti među došljacima, pa Hrvati odluče otputovati u vrijeme iz kojeg je došla Kawa kako bi svoje potomke vratili na ispravnu religiju.

I u pričama iz knjige dominira galerija neuobičajenih likova – od fratra sa zoljom do patuljka premijera. Pričali smo o žanrovima. Koliko su te simpatije ostavile traga na literaturu s obzirom na ovaj čudni hibrid stripa i sovjetske avangarde?

Svemu ovome pridonijelo je moje teško djetinjstvo u tamnici naroda krajem 1970-ih godina. Jedan od prvih filmova koje sam gledao u kinu, imao sam tada osam godina, bio je ‘Alien’, koji mi je i dandanas najbolji film svih vremena. Nekoliko godina kasnije snažan dojam na mene ostavio je i film ‘Westworld’ koji se često vrtio u terminu ‘zimskog bioskopa’ obrazovnog programa, a tada sam otprilike gledao i film ‘Čovjek-Omega’ od kojeg sam imao najveće noćne more. Od djetinjstva do danas ništa se nije promijenilo. Rekao je jedan filmski teoretičar da sci-fi filmovi predstavljaju strah od života, a da horori predstavljaju strah od smrti… Pazi sad – ja od svih žanrova najviše volim sci-fi i horor. A dosta često čujem i glasove!

U djetinjstvu sam zavolio i strip – prvo što sam uzeo u ruku, nakon što sam savladao slova, bio je strip. U srednjoj sam otkrio Harmsa i Zoščenka, a uskoro sam nabavio i fotokopiju knjige ‘Vodič za autostopere kroz galaksiju’. Poslije je na red došao Philip K. Dick i tako se cjelina zaokružila.

Usprkos činjenici da u pričama ima i negativaca, teško ih je mrziti. Za svakog od njih na određen način pronalazite razumijevanje?

Nije to možda samo razumijevanje, nego je u stripu i u žanrovskom filmu stvar ponešto drugačija nego u nečemu što imitira ‘stvarni život’. Simpatičnije mrziš Doktora Octopusa koji želi uništiti Spajdermena ili Freddyja Kruegera koji te želi ubiti u snu od psihopatskog narednika u ‘Full Metal Jacketu’ ili od zle sestre Ratched u ‘Letu iznad kukavičjeg gnijezda’. Kako moje priče imaju i podosta elemenata satire, tako negativni karakteri više odlaze u pravcu raznoraznih budaletina koje su ti više smiješne, nego u neke klasične ‘realistične’ negativce koje iskonski mrziš.

Kad oko 2028. godine čaršija napokon preuzme HAVC, snimat će se samo jedan film godišnje s budžetom svih godišnjih projekata, a na natječaju će pobijediti onaj scenarij koji je najdomoljubniji i epski najspektakularniji

Zanimljiv je lik predsjednice koja obilazi hrvatsku dijasporu po svijetu i ne mari puno za realan život. Niste dugo tražili uzor za ovaj lik?

Nisam, jer je predsjednica Republike možda i najinspirativniji lik u novijoj povijesti našeg planeta i otkad je došla na ovu funkciju moj je život poprimio puno veći smisao. Ona je nešto najzabavnije što se Hrvatskoj dogodilo od njezine neovisnosti i mislim da joj narod zbog toga mora biti zahvalan. Kad shvatiš da si napokon dobio glavnu superjunakinju koju vjerojatno nikad nitko neće nadmašiti u ovom cirkusu od zemlje, onda je potpuno nemoguće ne dati joj svoj glas na idućim izborima, pošto želiš da ova zabava s njom nikad ne prestane. Često me probude noćne more, sanjam da živim u Švedskoj ili u Kanadi, gdje je čak i kralj, tj. kraljica ozbiljan čovjek koji nimalo nije smiješan, zbog čega je moj život strahovito dosadan i besmislen.

‘Twitter Today’ i ‘Facebook Post’

Na meti je i suvremeno novinarstvo kojim se ironično poigravate opisujući kako na portalu Istina.com nastaju vijesti, a niste zaboravili ni društvene mreže, pa dvojicu junaka druge priče više brine broj lajkova nego činjenica da su ih vanzemaljci odabrali kao glasnogovornike. A i vi ste prilično aktivni na Facebooku…

Meni, iz nepoznatih razloga, svakodnevno padaju na pamet kojekakve budalaštine, pa ih stavim na popularnu društvenu mrežu kako bih ovim napaćenim narodima popravio raspoloženje. U bliskoj budućnosti klasično novinarstvo će nestati i pretvoriti se u kopiranje statusa poznatih i nepoznatih osoba s društvenih mreža. Postojat će samo nekoliko tiskanih novinskih izdanja, a to će biti ‘Twitter Today’, ‘Instagram Times’ i ‘Facebook Post’.

Prilično kasno postali ste filmski debitant. Zašto se toliko odužilo čekanje na prvi film? Jeste li zadovoljni realiziranim?

Prilično se odužilo jer sam neko vrijeme bio nesiguran da li je ovdje uopće moguće snimiti znanstveno-fantastični film ili horor. Kad god bih razmišljao da neki scenarij predam na natječaj, brzo bih odustao, jer mi se realizacija takvih projekata činila kao znanstvena fantastika. Onda se sve promijenilo prije nekih sedam godina, kad je na natječaju HAVC-a prošao scenarij za kratki sci-fi ‘Teleport Zovko’ koji sam poslije i snimio i koji je čak dobio neke nagrade. Ti događaji dali su mi motivaciju da se upustim u dugometražni film, čijom realizacijom sam prilično zadovoljan. Ispao je baš onakav kakav mi je bio u glavi.

Kako gledate na stanje hrvatske kinematografije danas? Koliko je promjena na čelu HAVC-a utjecala na film?

Promjena na čelu HAVC-a još se ni izbliza ne vidi onoliko koliko će se vidjeti. Čaršija je proglasila Hribara kriminalcem, on je odstupio, da bi se poslije dokazalo da baš nikakvih nezakonitosti nije bilo – i nikom ništa. U bliskoj budućnosti čaršija će nekog novog Hribara proglasiti Srbinom, on će odstupiti, pa iako će se poslije ustanoviti da je čovjek Hrvat unazad 1400 godina, opet se neće dogoditi ništa. Kad oko 2028. godine čaršija napokon preuzme HAVC, snimat će se samo jedan film godišnje s budžetom svih godišnjih projekata, a na natječaju će pobijediti onaj scenarij koji je najdomoljubniji i epski najspektakularniji. Istovremeno će se u Hrvatskoj snimati i 12. sezona ‘The Handmaid’s Tale’, ali kao dokumentarna serija.

Dugo godina ste živjeli od snimanja spotova i reklama i to po cijeloj nekadašnjoj Jugoslaviji. Kakvo je stanje na tom tržištu? Preživjeti se, očito, može…

I dandanas plaćam režije od režije reklamnih spotova. Stanje u marketingu, što se tiče televizijskih reklamnih poruka, zadovoljavajuće je, mada su budžeti reklama mnogo manji nego na primjer prije 15 godina. Budžeti se smanjuju iz godine u godinu, recipročno opadanju broja stanovnika u našim krajevima. Jedan čelnik moćne korporacije koja vlada jednom našom tvrtkom na poslovnom sastanku mi je rekao: ‘Slušaj, Peđa, ne mogu ja ovdje vama dati isti budžet kao što dajem Poljacima. Pa vas ovdje u cijeloj zemlji ima tek nešto više od stanovnika Varšave.’ A ja se sjetih svoje prve nogometne lopte koju sam kupio od poljske sirotinje na Hreliću 1978. godine…

1/1