>

novosti logo

Predstavljen ‘Maksimir i Mirogoj’ Sinana Gudževića

Gudžević piše o ljudima koje smo zaboravili, o lažima koje smo izrekli kao pojedinci ili narodi, kao i o sramotama koje te laži donose jer uvijek je tu netko tko nije zaboravio, kazao je Neven Jovanović sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta

Knjiga ‘Maksimir i Mirogoj’ (Fraktura Zagreb, 2018.), sastavljena od dva dijela - ‘Zvijezde nad Brazilom’ i ‘Demon po imenu Sutra’ - autora Sinana Gudževića predstavljena je u četvrtak navečer u zagrebačkom KIC-u. Na više od 800 stranica, u dva toma, prikupljeni su tekstovi koje je Gudžević objavio u svojim redovitim tjednim kolumnama u Novostima, plus nekoliko tekstova iz Feral Tribunea i jedan iz Sportskih novosti.

Kako je rekao izdavač i urednik Seid Serdarević, Gudžević je pišući tekstove vješto isprepleo više razina – od nogometne do filološke.

- A u svemu tome, naravno, ništa ne ide bez velikih prijateljstava i velikih emocija koje Gudžević upleće i u jedno i u drugo - rekao je Serdarević.

Dražen Krušelj, sportski novinar Jutarnjeg lista, govorio je o autorovoj fascinaciji brazilskim nogometom, referirajući se na anegdotu iz Gudževićevog teksta, koja se odnosi na poruku trenera jednom pjesniku nakon što ovaj odlazi s treninga, a glasi: ‘Sovjetskom savezu i Moskvi nasušno trebaju stihovi.’

- Tako nekako i ja čitam ove Sinanove kolumne iz Novosti, premda ima i nekih davnih tekstova iz Ferala, koje su gradu Zagrebu i hrvatskom nogometu nasušno potrebni – kazao je Krušelj.

Prevoditeljica i profesorica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Đurđica Čilić osvrnula se na autorove strasti kojih je, prema njenom mišljenju, cijeli niz: strast prema govorenju, pripovijedanju, nogometu, jeziku, znanju, književnosti, putovanjima i, nadasve, strast prema ljudima koji imaju neku strast.

- Sinanovi tekstovi su oni koje ćete prepoznati kad ih budete čitali kao tekstove koji se nadimaju od žara ljudi opisanih u njima i koji osjećaju oko čega se njihovi životi strukturiraju ili osmišljavaju. Ako ih čitate i samo za tim budete tragali, zaista ćete dobiti i više nego što očekujete - rekla je Đurđica Čilić, dodavši kako je to tek jedna od nekoliko dimenzija čitanja Gudževića.

Druga se odnosi na autorov odnos prema jeziku koji je svima poznat i blizak, a opet jedinstven.

- To je jezik svih nas, a opet više od jezika koji govorimo. Iznimno je bogat, poznat i blizak. Živ je i vibrantan, jako postojan i stabilan, patinast, istovremeno moderan i odmjeren, ali i vrlo sugestivan - rekla je Čilić i nastavila pričati o Gudževićevoj rečenici.

- Sinan nastupa kao sjajan, osviješten i precizan retoričar, pun respekta prema skladu, formi i sadržaju. Njegove rečenice su prozne, ali sasvim dobro bi stajale i u dobroj narativnoj poeziji. Neke su takve da, dok ih čitate, imate potrebu podcrtavati kako biste u novom čitanju - kojeg će zasigurno biti - oko odmarali samo nad njima - rekla je Đurđica Ćilić.

Također je naglasila Gudževićevu vještinu da kao pripovjedač premosti nekoliko golemih distanci, kako onih vremenskih i prostornih, tako i kulturoloških i civilizacijskih, između svijeta svog djetinjstva i kasnijeg života.

- Nije samo sposobnost premošćivanja te distance ono što krasi autorove tekstove, nego i pronalaženje sličnosti između ta dva suprotna svijeta - smatra Čilić.

Profesor i prevoditelj Neven Jovanović kazao je kako su ‘Sinana bogovi raznih konfesija i uvjerenja blagoslovili tim darom da može pisati kao što govori’.

- Čitati Sinana je kao slušati ga kada priča. A to je kao da sjedite uz neku omanju rijeku koja brzo i prohladno teče, uz nekakav brdski potok, u kojem možete namakati noge i uživati - slikovito je opisao Jovanović i dodao da Gudžević piše o ljudima koje smo zaboravili, o lažima koje smo izrekli kao pojedinci ili narodi, kao i o sramotama koje te laži donose jer uvijek je tu negdje netko tko nije zaboravio.

Okupljenima se na kraju obratio autor ‘Maksimira i Mirogoja’, koji je Serdareviću javno zahvalio što mu ‘tekst nije dao na lektoriranje’.

- Jezik kojim pišem i govorim je naučen i nije jezik moga rodnog kraja. Povlašten sam u cijeloj ovoj jezično-šovinističkoj skalameriji, kojoj je centar ovdje, u Zagrebu. Naime, otkako sam progovorio, ja sam ekavac i ijekavac zato što se u mom rodnom kraja čuvaju ije i e, a ne kaže se je. Pa se kaže dijete u jednini, a deca u množini. Zbog toga mi se nije nikakav problem prešaltati iz ijekavice u ekavicu - rekao je Sinan Gudžević.

1/2