>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Rifat Čerkez

‘Nije to benđo iz kaubojskih filmova, to je benđo Rifata Čerkeza! Znaš Rifata, svaki dan prolazi ovuda, onaj malo kalajisan u lice, on je Čerkez, a veliki je pevač i svirač, đe on svira, svadbuje se i po heftu dana. On ti živi uz samu džamiju, ona kapija do džamijske njegova je’

Počelo je posljednjih dana maja 1970. u novopazarskoj mahali Potok. Išao sam u prvi gimnazije, stanovao sam u toj mahali, u ulici Đurđevi stubovi, kod svoje tetke Fatke Suljković i njenog sina Sadrije. Dani grozničavi, u školi se zaključuju ocjene, a izvan škole čeka se da počne svjetsko prvenstvo u Meksiku. Za ono prvo bio sam neka vrsta peripatetičara, izišao bih iz kuće, knjiga malo otvorena, malo pod pazuhom, mrmljam u sebi gradivo. Dva-tri dana uzastopno idući tako i ušavši u jedan od lijevih rukavaca moje ulice, začuo bih iz pravca Potočke džamije lelujavi zvuk svirke i jedva čujan glas, kakav se u Pazaru zove prozukao. Glas bi bivao jači što sam se više primicao džamiji, a utišavao bi se što bih se od nje odmicao. Jednom, drugi put, popodne prema večeri, zaključak neizbježan: svirka i pjesma dolaze iz džamije. Sa džamijama sam bio posve neiskusan, jedna jedina na mojim dotadašnjim tabananjima bila je ona u Dugoj Poljani, tamo djeca nisu zalazila, a i odrasli bi rijetko kad išli petkom na džumu. Iz ramazanskih večeri i opomena, hodže mi nipošto nisu djelovali kao meraklije. Odšetao bih donekle prema mjestu odakle su dolazili svirka i pjevanje. Ama iz dvorišta džamije. Neka je odakle je, za mene se prima ta svirka i to utiho pjevanje, pola ustima a pola nosem. Sve me to omamljuje i zanosi i uznosi. I puni mi pluća, i čine da gubim dah, dišem, a lebdim ponad tla. I traži još. Jedno kasno popodne začula se odande i darbuka, pa i harmonika. Koji dan kasnije, razaznao sam i nešto od onoga što se pjeva. Pjesme i način su bili za mene novi i nenavadni:

Ako hoćeš derviš bit,

Moraš grlo očistit,

Rakijom ga očistit,

A mezetom počastit.

Da iz Potok-džamije neko pjeva kako se postaje derviš, bilo je i za moju golijsku djetinju neobaviještenost skaredno. Znao sam da derviši sviraju i da pjevaju i igraju, ali sam znao i da u Pazaru derviških tekija više nema. Mogućnost da neki derviš svira u nešto i uz to nešto da pjeva ono što se čuje, i to iza džamijske kapije, bila je jasno nesklopiva i nespojiva. Ili ovo:

Da mi je znati da pije,

Odnijela bih mu rakije,

Odnijela bih mu mezeta,

Sa srca svoga lezeta.

Ponekad bi pjesma i svirka krenule niz potok Potok-mahale. Korito potokovo bi pojačavalo ono što se iza vakufskih kapija sviralo i meračilo. Poneki od momaka koje sam poznavao iz viđenja prolazeći onuda zapjevušio bi uz onaj hrapavo-prozukli glas što je treperio od džamije ponad potoka. To me je učvrstilo u uvjerenju da je svima cijela ta stvar uobičajena i obična, osim meni, seljačetu koje se tome čudi, a srami se da pita o čemu se radi, jer se boji da ga neki od potočkih giliptera ne izvrgne smijehu i podsmijehu.

I među mjesecima dođe mjesec juni i među danima dođe prva srijeda među srijedama junskim. U Guadalahari će igrati Brazil i Čehoslovačka, tamo se utakmica igra popodne, kad kod nas bude već debela noć. Kod nas je popodne prema večeri, svi se spremaju da gledaju toga novog Brazila, kuće koje imaju televizor pripremaju stolice za goste, a iz džamijske avlije se opet čuje svirka i pjesma. Fija Grišević, vršnjak iz Potoka, rođeni Pazarac, kasnije dugogodišnje krilo fudbalskog kluba Novi Pazar, sretne me dok prolazim uzbrdo prema džamiji. Ohrabrim se te upitam Fiju, kao opušteno, e kakva je to svirka što se čuje.

- Ada to akšamluči Rifat i njegovi drugovi. Čekaju i oni Brazila. Rifat svira i peva uz benđo, a darbuku mu udara Zizo.

- Čekaj, Fija, pa ovo nije zvuk bendža.

- Jes, jes, samo nije to benđo iz kaubojskih filmova, to je benđo Rifata Čerkeza! Znaš Rifata, svaki dan prolazi ovuda, onaj malo kalajisan u lice, on je Čerkez, a veliki je pevač i svirač, đe on svira, svadbuje se i po heftu dana. On ti živi uz samu džamiju, ona kapija do džamijske njegova je.

Sve je to meni bilo novo. U Potoku sam stanovao od jeseni, a do juna nisam zapazio nikakvo kalajisano lice, niti sam čuo za Rifata Čerkeza. A svirka i pjesma su me snašle tek desetak dana, iako sam i ranije prolazio onuda. Rifat Čerkez, zapravo Rifȃt Čerkes, tako mu je u pazarskom govoru ime, odmah mi se uselio u glavu. Kad je Petraš doveo Čehoslovačku u vođstvo 1:0, pa kad se prekrstio, ja sam pomislio šta li sad kaže Rifat Čerkes, da li mu je žao Brazila. Nisam znao nikoga da nije navijao za Brazil, ali su se pčele strepnje već rojile u mojoj glavi i rađale strepnju da Rifat Čerkez više neće svirnuti i zapjevati do kraja svjetskog prvenstva.

Brazil je pobijedio Čehoslovačku, kao što će pobijediti u svakoj utakmici toga juna u Meksiku, gdje bi se dvoje muško srelo čulo bi se, te Pelé, te Jairzinho, te Tostão, Rivellino. Nekoliko dana kasnije, dan po Brazilovoj pobjedi nad Engleskom, izišao sam iz kapije broj 13 na ulicu Đurđevi stubovi. Iz pravca džamije su išla trojica ljudi, jedan je nosio harmoniku, drugi darbuku, a treći je nosio futrolu u kojoj je bilo neko sviralo. Iz čaršije se vraćao moj komšija Izo Ljajić, u čijoj kući smo Sadrija i ja gledali sve utakmice. Izo, ko su ova trojica? Harmonikaš je Nevzat, darbukaš je Zizo, a onaj kalajisani je bendžaš Rifat Čerkes!

Otišli su prema čaršiji, da sviraju negdje nekome. Mene je oblila želja da i u Grabu ponekad čujem ono što sam petnaest dana slušao iza one kapije kraj Potočke džamije. Ni te svirke ni takvog pjevanja nije imalo ni na radiju ni na televiziji. A mene je obadvoje već opijalo. A kad se god odande čuo bendžo, Brazil je pobjeđivao.

Dogodine sam, jednog kasnog ljetnjeg predvečerja, s drugom iz razreda Mitkom Brunčevićem hodao uz rijeku Rašku do Pojila. Tu smo, na malom proplanku, oko kojega je bio gustiš od joha i vrba, naišli na društvo od desetak ljudi, svi posjedali na travu i pjevaju uz bendžo. Svira i pjesmu vodi prozukli glas Rifata Čerkeza. Društvo pije rakiju iz malih paprika babura, kojima je uklonjena peteljka-drška i paprike su kaleži. A Rifat meraklija para pa zašiva:

Po potoku sitna riba,

Ti si, draga, moja briga…

Kuća ti je pokraj puta,

Okrečena bijelo-žuta,

Na dan prođem po sto puta,

Ne vidim te dva-tri puta.

Čuo sam ga možda još tri-četiri puta, u kafani nad Jazom, uvijek po jednu pjesmu, a nikad s njime nisam ni riječ progovorio. A mogao sam, sretao sam ga i u društvu, i samog, kako onako kalajisan i voljen od cipcijele čaršije, prima pozdrave ljudi i odgovara na njih.

Bio sam već u Beogradu, kad se čulo da je umro, u zimu 1977. iznenada, sa 54 godine. Novom Pazaru je dao nov način pjevanja i sviranja, načinio je cijelu školu od toga. Jedan potomak kavkaskih Čerkeza, koji su bili soldati u Osmanskom carstvu, zauvijek je obogatio Novi Pazar svojim sviranjem i pjevanjem. Ali, osim u sjećanju onih koji su ga slušali, izgleda da se nije sačuvalo zapisa njegova sviranja i pjevanja. Meraklije nemaju magnetofona. Neki dan sam se čuo sa glumcem Rifatom Rifatovićem, unukom Rifata Čerkeza. Poslao mi je nekoliko slika svoga deda, i jednu njegova bendža: marka Abidin Zeynel, šest struna, vrat bez pragova. Njegov zvuk imam davno u sebi, sad imam i njegovu sliku pred sobom. To je onaj bendžo za koga se u Pazaru govorilo da zbori. I da umije i pismo da napiše. Zborio je pod prstima Louisa Armstronga iz jedne avlije u Potok mahali. Rečko Međedović je sretno dijete te mahale, učio je od Rifata Čerkeza i postao još jedno njegovo živo umjetničko djelo.

Da sam, evo ne više no tri dana, neka vlast u Pazaru, sva ta tri bih utrošio na to da sačuvam uspomenu na Rifata Čerkeza: dao bih da se jednoj lijepoj ulici u Pazaru dade njegovo ime, dao bih da mu se uradi bista i postavi u gradskom parku i osnovao bih festival bendžaša džumbušlija pod njegovim imenom.

1/2