>

novosti logo

Kultura Kultura

Preporuke: Glazba

Pet odličnih albuma iz 2018. godine: od hip hopa i repa preko noise rocka do eksperimentalne glazbe

Armand Hammer, Paraffin (Backwoodz Studioz, 2018.)

Ogromna većina suvremenog hip-hopa, bilo underground ili mainstream orijentacije, posvećena je nekom obliku eskapizma. Stoga sirovi, istovremeno prizemljeni i apstraktni vokabular koji koriste njujorški MC-jevi Elucid i Billy Woods djeluje više kao ostavština boom bapa iz devedesetih ili backpackerskog stila Defa Juxa u nultima negoli nešto nastalo u eri u kojoj je hip-hop postao dominirajuća forma popularne glazbe. Unatoč mogućoj anakronosti, Armand Hammer vrište o sadašnjosti daleko više od mnogih kolega koji troše rime na čitanje recepata za antidepresive i analgetike ili izvadaka bankovnog računa. Instrumentali su prepuni oštrih, distorziranih ritmova i iščašenih sampleova najčešće zvučeći kao funk propušten kroz betonsku miješalicu. Bas linije su prljave i dominantne, a pokoji prepoznatljivi soul ili jazz moment služi prije svega kao zvukovni podsjetnik na neka prošla, načelno bolja vremena. Takva glazbena podloga idealna je za paranoidne urbane crtice koje ova dva nevjerojatno komplementarna repera ispaljuju opuštenom, naizgled improvizacijskom lakoćom. Neimaština, gentrifikacija i pokušaji preživljavanja u kasnom kapitalizmu glavne su tematske preokupacije, no nema mjesta propovijedanju i kukanju. Sve je izvedeno kombinacijom samopouzdanja proizašlog iz nužde i kritičkog promišljanja koje vuče korijene iz afroameričke radikalne tradicije u rasponu od prosvjednih pokreta do free jazza.

Daughters, You Won’t Get What You Want (Ipecac, 2018.)

U svijetu noise rocka egzistencijalni strah često je sveden na mačo poziranje i natjecanje u tome tko ima veći, oštriji i agresivniji gitarski rif. Povratnički album kvarteta Daughters uspijeva agresiju, paranoju i posvemašnju nelagodu svakodnevice prikazati prije kao pažljivo osmišljenu radio-dramu negoli znojni klupski nastup. Udaljeni od vlastitih korijena u kaotičnom post hardcoreu, Daughters na ovom albumu kanaliziraju nasljeđe art rocka, postpunka, industriala i noise rocka u filmičnu, evokativnu mješavinu koja prikazuje suvremeni život kao horor bez antagonista. Tekstovi frontmana Alexisa Marshalla redovno su crnohumorne skice praznine, bilo grada, bilo pojedinca. ‘City Song’ otvara album nelagodom koja opisuje napušteni prostor i prizva dojam apokalipse lišene prethodne katastrofe. ‘Ocean Song’, jedan od vrhunaca albuma, kroz sedam minuta pažljivo orkestriranih tenzija opisuje protagonista koji proživljava naizgled ničim izazvan napad panike. Završna ‘Guest House’ pak predstavlja svojevrsni smiraj, bijeg u nepoznato, i dalje ispunjen anksioznošću od koje je, ako je vjerovati narativu ovog albuma, jednostavno nemoguće pobjeći. ‘You Won’t Get What You Want’ jedan je od najmračnijih albuma godine, ali istodobno i najcjelovitije realiziranih, barem kad se radi o gitarskoj glazbi. Umjesto kolekcije pjesama, Daughters su ovdje praktično uglazbili prosječnu krizu srednjih godina. Njihov prst nikad nije uperen isključivo u svijet koji okružuje pojedinca, već je težina egzistencije ravnopravno raspoređena između nutrine i okoline.

Noname, Room 25 (vlastito izdanje, 2018.)

Reperica Noname dio je mlađe generacije izvođača iz Chicaga poput Jamile Woods, Chancea the Rappera i Micka Jenkinsa čiji neosoulom nadahnuti hip-hop ima daleko više veze s Commonom, Erykom Badu ili D’Angelom nego s trapom ili njegovom surovom čikaškom inačicom drillom, popularnom početkom ovog desetljeća. ‘Room 25’ njezin je drugi album i predstavlja ovu 27-godišnjakinju kao potpuno formiranu autorsku ličnost. S korijenima u slam poeziji, stil koji Noname njeguje rječit je i intenzivan, ali isporučen mekanom, glatkom vokalnom izvedbom koja samo naglašava efekt promišljenih, vrlo često iznimno evokativnih stihova. Preko prozračne mješavine neosoula, funka i spiritual jazza producenta Phoelixa, Noname niže stihove o odrastanju, seksualnosti i kratkotrajnoj selidbi iz Chicaga u Los Angeles, a autobiografske detalje povezuje sa širom, ponekad gorkom, ponekad slatkom slikom Amerike u cjelini. Krajnji rezultat je malo osobno djelo koje tiho i nenametljivo uvlači slušatelja u svoj svijet nagovještavajući još svjetliju budućnost autorice.

Tim Hecker, Konoyo (Kranky, 2018.)

Svako novo izdanje eksperimentalnog glazbenika Tima Heckera predstavlja drugačiji koncept i metodu izvedbe. Njegov deveti album nastavlja tu tradiciju s možda najizazovnijom idejom dosad. Nastao tijekom izleta u Tokio u suradnji s japanskim glazbenicima koji sviraju gagaku, formu klasične japanske glazbe, ‘Konoyo’ je začudna organsko-elektronska mješavina koja briše granice između prošlosti i budućnosti, tradicije i napretka. Premda Hecker ima običaj svoje izvore zvuka često uvijati u nizove distorzija i manipulacija postupno im mijenjajući glazbenu DNK, na ‘Konoyo’ prevladava daleko suptilniji pristup ravnopravne kolaboracije pa tradicionalni instrumenti imaju jednak prostor za disanje kao i elektronski umetci. Takva demokratizacija procesa rezultirala je istovremeno emocionalno uravnoteženijim i izravnijim ostvarenjem od ionako slikovitog autorovog opusa, čija ga sveprisutna toplina odvaja od većine eksperimentalnih elektronskih glazbenika. S druge strane, improvizacijska priroda ovog albuma daleko je od konciznih, nekonvencionalnih, ali precizno definiranih struktura kojima Hecker inače barata. Iako obiluje egzotičnim, neobičnim zvukovima, ‘Konoyo’ se upravo zato najviše od svega što je dosad radio uklapa u kanon ambijentalne, slobodno plutajuće glazbe.

Brockhampton, Iridescence (RCA, 2018.)

Četvrti album ‘najboljeg boy benda još od One Direction’ u nešto više od godinu dana ujedno je i konačna komercijalna potvrda online hypea koji su uspješno gradili protekle dvije godine. Na papiru ovaj hip-hop kolektiv, koji uključuje i članove raznih neglazbenih zanimanja u rasponu od grafičkih dizajnera do menadžera, djeluje kao neka postadolescentska kratkotrajna fantazija osuđena na kultni status. No družina okupljena oko talentiranog repera, pjevača i producenta Kevina Abstracta nakon prošlogodišnje trilogije ‘Saturation’ isporučila je ‘veliki’ album koji je uspio zauzeti prvo mjesto na Billboardu te istovremeno zadržati sve osobine koje su njihovu D.I.Y. trilogiju učinile omiljenom. Brockhampton su savršen primjer postžanrovskog pristupa koji polako, ali sigurno počinje dominirati među generacijom glazbenika rođenom na samom kraju prošlog ili početkom ovo stoljeća. Kolektiv se ovdje ne suzdržava od brojnih donedavnih tabu tema u hip-hopu poput depresije ili homoseksualnosti. Ono što im omogućava da budu otvoreniji i ranjiviji od prijašnjih generacija, a da pritom izbjegnu zamku ispraznog samosažaljenja koje označava trenutni val emo rapa, jest nesvakidašnji pop-senzibilitet. Mnoge od ovih pjesama melodične su, pamtljive i neposredne kako to većina hip-hopa sa standardnim naglaskom na ritmu, atmosferi i repeticiji jednostavno nije. No ti elementi popa, rocka, RnB-ja ili indieja nikad se ne čine nalijepljenima radi puke egzotičnosti; oni su utkani u samu bit benda.

1/5