Sons of Kemet, Your Queen Is a Reptile (Impulse, 2018.)

Skupina Sons of Kemet okupljena je oko saksofonista Shabake Hutchingsa, jednog od najistaknutijih britanskih jazz glazbenika mlađe generacije, poznatog i po projektima Shabaka and The Ancestors i The Comet is Coming. Njihov treći album ujedno je jedno od energičnijih izdanja godine u bilo kojem žanru. Poput kakvog duhovnog nasljednika anarho-punka ranih osamdesetih, ‘Your Queen Is a Reptile’ konfrontacijski je usmjeren, a istovremeno orijentiran basu i plesu kao da je dio elektronskog nasljeđa rasprostranjenog od duba do junglea, od ravea pa do grimea. Sve to ima prepoznatljivo britanske korijene, a kolonijalno nasljeđe te velesile ovaj album tematski precizno secira. No izuzmemo li gostovanja pjesnika Joshue Idehena i jungle MC-ja Conga Nattyja te naslove pjesama nazvanih prema crnim ženama čija su djela ostavila traga na povijest, ali i na samog Hutchingsa, ovdje u pravilu nema riječi – sve tenzije su sadržane u glazbi. Razlog instrumentalne svježine i napetosti ovog albuma krije se donekle i u neobičnom postavu benda s dva bubnjara, tubom i saksofonom. Tuba Theona Crossa uspješno zamjenjuje bas, najčešće zvučeći poput kakvog futurističkog soundsystema, organske inačice bass glazbe. Hutchingsonov pak saksofon preuzima ulogu naratora zavijajući kao povijest ispunjena sirenama i krvlju, a ispod svega poliritmični puls Seba Rochforda i Toma Skinnera povezuje raspršene glazbene ideje u jedan koncentrirani zvukovni napad koji baš zbog svoje naglašeno organske komponente zvuči istovremeno utkano u tradiciju i posve okrenuto budućnosti.

The Ex, 27 Passports (EX Records, 2018.)

‘27 Passports’ prvi je samostalni album nizozemske avant-rock institucije The Ex od ‘Catch My Shoe’ iz 2011. te predstavlja ovaj dugovječni bend u (još jednom) naponu snage. Isključimo li njihove brojne kolaboracije s glazbenicima iz svijeta world musica ili slobodne improvizacije, ‘27 Passports’ je sjajan primjer onoga što bismo uz malo slobode mogli nazvati tipičnim zvukom The Ex. Reske bariton gitare prepoznatljivo su noise-rock obilježje, ali u rukama The Ex postavljene su preko hipnotičkog ritma, istovremeno vezanog uz ujednačeni puls kraut-rocka i razigranu upornost afrobeata. Godine proučavanja afričke glazbe bend posve bezbolno veže uz vlastite punk korijene. Klasične strukture izbjegavaju u korist repetitivne, ali stalno razvijajuće forme koja vrlo često ne nudi pretpostavljeno glazbeno razrješenje, imitirajući tako život koji, uostalom, jednako često izbjegava jasnu i logičnu strukturu. Na tematskoj razini ‘27 Passports’ jednako je uvjerljiv – urbani ‘nomadski’ album ne kočoperi se egzotičnim kozmopolitskim stavom, već raznolike globalne utjecaje prevodi u vlastiti svjetonazor, jednako prepoznatljiv, poetičan i svojeglav kao i prije nekoliko desetljeća.

Jean Grae / Quelle Chris, Everything is Fine (Mello Music Group, 2018.)

Jedno od najduhovitijih, a istovremeno najkompleksnijih hip-hop ostvarenja u posljednje vrijeme. Glazbeno i konceptualno posežući za uzorima iz zlatnog doba hip-hopa i ostvarenjima poput ‘3 Feet High and Rising’ De La Soula ili ‘Low End Theory’ A Tribe Called Quest, Jean Grae i Quelle Chris snimili su potpuno izvantrendovski album, opet duboko utkan u aktualni društveni trenutak. Glazbeno je u pitanju kolaž jazz rapa, psihodelično postavljenih samplova i mehaniziranog funka, evocirajući razdoblje hip-hopa kad su se stvari činile spontanijima i manje formaliziranima. Uokvirenom brojnim skitovima na naslovnu temu, mantru o tome kako je ‘sve u redu’, album je i u tematskom smislu rastezljiv i pomaknut kao i u glazbenom. Postavljen poput kakve anti-self help literature, ‘Everything is Fine’ preispituje mentalna stanja i svakodnevno funkcioniranje pojedinaca, ali i šireg društveno-političkog koncepta. Ove preokupacije najčešće su predstavljene kroz sarkastične opservacije, no pjesme su ponekad ispunjene neočekivanim dramatskim nabojem poput onog u ‘Breakfast of Champions’ ili ‘River’. Dvoje MC-ja različitih stilova sjajno se nadopunjuju što doprinosi naglašenoj dinamici ovog ostvarenja, a brojni gosti, uključujući i komičare poput Nicka Offermana i Hannibala Buressa, čine atmosferu bližom kakvoj začudnoj audioknjizi negoli standardnom hip-hop albumu. Koliko god naizgled bio bizaran, krajnji rezultat je izrazito promišljen.

Youg Echo, Young Echo (Young Echo Records, 2018.)

Drugi album bristolskog glazbenog kolektiva Young Echo stilski je eklektično, ali atmosferom iznimno ujednačeno ostvarenje. Sastavljen od 11 glazbenika iz projekata poput Jabu, Kahn, Vessel ili Ishan Sound, Young Echo je postklupska meditacija na brojne glazbene idiome iznikle posljednjih nekoliko desetljeća. Sve pjesme su potpisane imenom kolektiva umjesto izvođača koji su sudjelovali na pojedinačnim skladbama, što album čini svojevrsnom kompilacijom na kojoj izvođači različitim sredstvima ganjaju sličnu atmosferu. Young Echo zvuk grade na odjecima britanske glazbene ostavštine. U njihovom prevladavajuće melankoličnom izričaju ima natruha duba, ambijenta, industriala, trip-hopa, RnB-ja i spoken worda, no sve je filtrirano kroz vrlo opuštenu, čak lo-fi atmosferu. Većina od 24 pjesme otpada na one fragmentarne prirode, više skice osjećaja i zvuka negoli potpuno formirane kompozicije. Ipak, cjelovito sagledane one tvore narativ jedinstvene urbane melankolije, ponekad delikatne i jedva čujne, a ponekad abrazivne i gromoglasne.

Yo La Tengo, There’s a Riot Going On (Matador, 2018.)

Naslov albuma posuđen je od Sly and the Family Stone, no u rukama Yo La Tengo njime implicirana pobuna čini se dalekom i tek usputno naznačenom natruhama unutarnjih i vanjskih previranja. Prigušena priroda ovog albuma bliska je njihovom nokturalnom remek-djelu ‘And Then Nothing Turned Itself Inside-Out’ iz 2000. s kojim dijeli neusiljeno epsku prirodu pjesama i rijetko viđen slojevit i atmosferičan pristup indie-rocku. No ako spomenuti album predstavlja noć, onda je ‘There’s a Riot Going On’ jutro. Sanjiva atmosfera nije ni inače strana ovom bendu, ali na ovom albumu njihov stil ‘meditativnog Velvet Undergrounda’ dobio je još nekoliko slojeva, što dubine, što letargije, ponajviše zbog nikad naglašenijeg pristupa korištenju studija kao instrumenta. Strukturom nalik više ambijentalnom albumu nego klasičnom gitarskom ostvarenju, ‘There’s a Riot Going On’ isprekidan je instrumentalnim minijaturama antigravitacijske prirode, momentima ljepote koji se opiru pojmovima prostora i vremena. Na svaki takav apstraktni moment dolazi i krmeljavi, šlampavi, šarmantni pop poput ‘Shades of Blue’ ili ‘Ashes’, a najbolje stvari nastupe kad se ova dva naizgled oprečna stila spoje kao u fenomenalnoj, spiritualnim jazzom ozračenoj ‘Above The Sound’.