Nina Romić, Sloboda (Aquarius Records, 2018.)
Ako je suditi po ukupnom dojmu koji je na mene ostavio album ‘Sloboda’, muzama Nine Romić godila je četverogodišnja diskografska pauza. Svoj četvrti po redu album kantautorica započinje akustičnom i šamanskom pjesmom ‘Šuma’ koja atmosferom, izvedbom i temom podsjeća na Ninine početke s albumom ‘Daljine’. Mnoge pjesme s ovog albuma dramaturški počivaju na glazbenoj igri i dijalogu između Nine i njezinog klavijaturista Freda Lanza (‘Drvored’, ‘Antenat’), no ono što od prvog takta zaokuplja rafinirani su i znalački aranžmani i produkcija Marijana Jelenića iz grupe Nola. Snimana u pulskom Rojcu, nekadašnjem kultnom studiju Partyzan, ‘Sloboda’ kao da je upila magiju ovog prostora, mjesta na kojemu su snimljeni neki od ponajboljih albuma regionalne nezavisne scene.
‘Ništa u meni’ zavodi šansonijerskom melankolijom koja Nininom vokalu tako dobro pristaje. U pjesmama poput ove vidimo najljepšu i najsmisleniju transformaciju Nine Romić – lirski i glazbeno zrelu kantautorsku osobnost koja suvereno stoji iza emocija i misli koje ugrađuje u svoju poetiku. U sličnom tonu nastavlja i u ‘Čime se hraniš’, u kojoj secira tamnu stranu intime dvoje ljudi, ali i naličje međuljudskih odnosa u kojima se ispod površine nalaze mnoge toksične emocije. Kako krećemo prema sredini albuma, ulazimo u sve mračnije i kompleksnije emocionalne koncentrične krugove. No nije Ninina tama preplavljujuće besperspektivna jer kada malo dublje zavirimo pod stihove i note ovih pjesama, nalazimo zdravu organsku jezgru koja, doduše, pulsira pod težinom suvremenog života, ali ne zapada u ravnodušje i tupost.
Energiju oslobođenja u samom finalu albuma nosi poletni dixieland ‘Sloboda’, pjesma potpuno drugačija od ostatka materijala, koja kao u nekoj od kurentno popularnih TV serija služi kao cliffhanger, najava onoga što se ima dogoditi jednom kasnije. ‘Želim sačuvati svoj život i vidjeti kroz ruševine’, pjeva Nina koja nakon više od deset godina kantautorskog rada dobro zna koja je cijena slobode.
Bebè Na Volè, Hate Is a Wonderful Thing (samizdat, 2018.)
Glazbenom izvedbom, stavom i koncepcijom ovo je najzaokruženiji rock album izašao u posljednjih godinu dana na hrvatskoj nezavisnoj sceni. Nakon godina tvrdoglavog iskušavanja različitih glazbenih i prekarnih scenarija preživljavanja, Adam Semijalac je mudriji, gitaru koristi kao spontani produžetak vlastitog tijela, a u pothvatu one man banda na novom albumu je otišao najdalje dosad. Bebè Na Volè je iskusan glazbenik kojemu ne treba puno da da se izrazi: on čini čuda uz ritam mašinu, noge, ruke, vokal i neprocjenjivo iskustvo Višeslava Laboša koji uz samog Semijalca i njegovu životnu družicu Selmu Banich potpisuje produkciju ovog albuma.
Da je Semijalac visoko podigao ljestvicu svjedoči sam start albuma, pjesma ‘Never Got Over’ u kojoj govori o bijesu, krivnji, iznevjerenim odnosima i mržnji koja guta svaku mogućnost spasenja u društvu ispunjenom nadmetanjem i utrkom za novcem i moći. Cijeli album ‘Hate Is a Wonderful Thing’ posvećen je pitanjima duhovnosti, otrovima i zabludama suvremenog života (‘So What?’), umoru i gubitku nevinosti (‘Free Me’), potragom za emocionalnim ispunjenjem (‘You Don’t Love Me’). Najupečatljiviji žanrovski koktel skriven je u srcu albuma: pjesma ‘Die On You’ koja iz indie folka i bluesa ulazi na područje etna i jazza, prangijanje u kojemu si je dao oduška i koja u više od četiri minute komprimira ono najbolje što Bebè Na Volè nudi: strast, vještinu i strahovitu upornost i disciplinu. Nakon nje slijedi borbena ‘Community’ koja kao da priziva svu onu močvarnu i zastrašujuću atmosferu u kojoj živimo, s borbenim, režećim i upozoravajućim refrenom ‘It takes a community to fuck up this Bad’. Nadajmo se da će glas o novom albumu Bebè Na Volèa prijeći granice naših prostora i da će tako njegova glazba zadobiti recepciju kakvu zaslužuje.
Maja Posavec, Kada ne bih imala strah (Aquarius Records, 2018.)
Prvim solo albumom glumica i glazbenica Maja Posavec, nakon više od deset godina različitih vokalnih suradnji i članstva u grupi Detour, konačno pokazuje što je zanima u glazbi. Na albumu ‘Kada ne bih imala strah’ okružila se iskusnim glazbenim profesionalcima poput producenta i aranžera Višeslava Laboša i glazbenicima poput jazz gitarista Ivana Kapeca i pijanista Karla Hubaka.
Album otvara hitoidna ‘Mediteranska’, zavodljiv pop-song koji harmonijski dosta duguje Detouru, ali lirski i produkcijski dobro najavljuje Majinu samostalnu priču. U svojih 12 pjesama debi album opjevava vedrinu, univerzalizam, bavljenje intimom, partnerstvom, strahovima i anksioznošću, kasnim odrastanjem. Kroz svoj dosadašnji rad, a pogotovo ovim albumom, glazbenica se smjestila u žanr popa, nove šansone i kabareta. Šteta je što na ovom albumu mjestimično iskaču lirski klišeji poput onoga ‘kada ne bi imao strah, bio bi jak’ u pjesmi istog naslova. U narednoj, ‘Budi jak’, Posavec dobro spaja intimističke stihove s avetima svoje generacije, na trenutke kao da bodri generaciju milenijalaca, muškaraca da iskažu i oslobode svoju senzibilnost zatrpanu pod naslagama toksičnih maskuliniteta.
Druga polovica albuma kao da je B strana ploče na kojoj Maja Posavec daje oduška svojoj šansonijerskoj i teatarskoj strani. To do izražaja najjače dolazi u završnici albuma, u ‘My Song’ na trenutak čujemo stari hit Josipe Lisac ‘To je ono što me čini sretnom’, tu je i šarmantan jazzy pop ‘Nećemo se naći’, a kabaretska ‘Između nas je šum’ kao da je ispala s neke stare singlice iz prošlog stoljeća. Da je bio za nekoliko pjesama kraći, album bi estetski bio mnogo zaokruženija cjelina, ali Maja Posavec je i ovako snimila solidan pop-album koji vrijedi istaknuti u godišnjoj pop-produkciji.
Žen, Sunčani ljudi (Moonlee Records, 2017.)
Treći studijski album grupe Žen ‘Sunčani ljudi’ atmosferično je i kompaktno ostvarenje koje dobro usklađenim elementima organskog zvuka i elektronike i dalje grije srca ljubitelja shoegazea i postrocka. U posljednjih pet godina, od izdavanja prvog albuma ‘I onda je sve počelo’, Žen su natukle impresivnu kilometražu i stekle dragocjeno koncertno iskustvo. Nema dvojbe da je riječ o bendu koji ima najviše iskustva sviranja na regionalnim i inozemnim pozornicama, a to im ne koristi samo u brušenju scenske uvjerljivosti, nego je ostavilo značajnog traga i na pjesmama novog albuma.
Album otvaraju dvije laganije, sanjalačke pjesme ‘A gdje su staze?’ i ‘Pusti me da hodam’ u kojima kao da se rekreira osjećaj mjesečarenja urbanim krajolikom. Na instrumentalu ‘Jugomental’ podižu tempo, da bi u ‘Opet gange’ – zanimljivom eksperimentu u kojemu bend dosjetljivo koristi etno-element iz gangi – pokazale kako se u postrocku, ako se poželi, može i zaojkati. Nakon desetljeća mizogine pop-povijesti dočekali smo da sveženski bend snimi rodno neutralnu ljubavnu pjesmu u kojoj se uspješno poigrava s tradicijskom glazbom. Varljive nade o društvenom napretku tekstualno podriva sljedeća pjesma ‘Sonična taktika’ sa stihovima ‘Stvari se kreću polako, kreću se naprijed nazad’, u kojoj kao da su Žen sažele ukupnu povijest ljudskopravaške borbe posljednjih desetljeća. Sjajna je to i možda najizrazitije radio friendly pjesma koja nas ekspresno odvlači u bolju prošlost, u vrijeme kad su Sonic Youth izdavali svoje najbolje albume. Teme tjelesnosti i duhovnosti donosi pjesma ‘Tijelo zna’, dok zadnjom, osam minuta dugom, popističnom i plesnom ‘Lov na crne tipke’ Žen efektno zaokružuju ovaj uzbudljiv album. Vokali su kod Žena i dalje prigušeni i pozadinski, prosječnom domaćem slušatelju naviklom na napucane glasove i isturene refrene to je vjerojatno zbunjujuće, no riječ je o mudrom aranžmanskom tretmanu vokalnog segmenta koji nije ništa važniji od ostatka zvučne slike benda.
Žen nisu značajno povezane ni s jednim komercijalnim rukavcem hrvatske glazbene industrije, izdavačke kuće su im iz Slovenije i Austrije, njihove egzistencije ne ovise o tantijemama iz ZAMP-a i honorarima s domaćih pivskih festivala, hrvatski radijski urednici potpuno su nesvjesni njihovog postojanja, no ove su glazbenice uz mnogo truda i dobre organizacije kreirale vlastiti svemir i male oaze koje su razasute diljem ‘pustinje Europe’. Hvala im na tome.
