>

novosti logo

Kultura Kultura

Preporuke: Pop-muzika

Pregled pet najboljih albuma iz druge polovice prošle godine, u širokom rasponu od post-rocka i metala preko new agea i jazza do popa i hip-hopa, donosi naš stalni gostujući glazbeni kritičar

Lingua Ignota: Caligula (Profound Lore)

Treći album klasično obrazovane neoklasične/metal/industrial glazbenice Kristin Hayter izrazito je neugodno ostvarenje. Ne radi se samo o abrazivnoj zvučnoj paleti karakterističnoj za spomenute žanrove ni prodornom operetsko-metalskom vokalu, već najviše o tematskoj i emocionalnoj poruci. Hayter svoje pjesme smatra ‘himnama preživjelih’, a cijeli album tematizira mentalno i fizičko zlostavljanje koje je preživjela kroz petogodišnju vezu s neimenovanim utjecajnim noise muzičarom. Dok se pokret Me Too razračunava s moćnim, bogatim i utjecajnim zlostavljačima, Lingua Ignota ukazuje na podjednako užasnu mizoginiju u svijetu eksperimentalnog undergrounda. Radi to izazovno i zanimljivo; spajajući spiritualne napjeve, religijsku ikonografiju i dinamičan, nasilan zvuk, Hayter preuzima i izvrće tropove, kako sama kaže, falocentrične scene. Krajnji rezultat katarzična je kolekcija pjesama koja, kroz svu tu pretencioznu metalsku pompu, međuljudske odnose tretira daleko kompleksnije nego što se na prvu može učiniti.

Nick Cave & The Bad Seeds: Ghosteen (Bad Seed Ltd.)

Gotovo je nevjerojatno da su Nick Cave i njegovi Bad Seeds nakon skoro 40 godina snimili album ovoliko drugačiji od svega ostalog u karijeri. Završni dio trilogije započete s briljantnim ‘Push The Sky Away’ iz 2013. i nastavljene traumatičnim ‘The Skeleton Tree’ iz 2016., ‘Ghosteen’ je zvukovno gledano najhrabriji album njihove dugačke karijere. Nema bubnjeva, nema konvencionalnih gitara, dominiraju klavir i synth aranžmani nadahnuti kraut rockom te ranim ambientom i new ageom. Preko te spokojno-melankolične mješavine zvukova Cave još jednom pokušava kanalizirati tragediju gubitka petnaestogodišnjeg sina, no istodobno uspijeva napraviti neke od emocionalno najuniverzalnijih pjesama svoje karijere. Svi veliki mitovi poput religije, Amerike i otvorenih prostora su i dalje esencijalni dio njegovog autorskog rukopisa, no ovdje se čine izrazito načeti svakodnevicom. Kao da je narativ prije zamrznut u atmosferičnom kadru hvatanja zraka, umjesto frenetično izložen vještinom starog, sugestivnog pripovjedača. Upravo zbog te svoje prigušene, meditativne kvalitete ‘Ghosteen’ možda i nije album za svakoga, pogotovo nije za usputno slušanje, ali isto tako, možda baš zbog svega navedenog, jest album o svakome.

Matana Roberts: Coin Coin Chapter Four: Memphis (Constellation)

Četvrti iz dugogodišnje serije projekata jazz saksofonistice Matane Roberts predstavlja daljnju evoluciju jednog od najambicioznijih glazbenih poduhvata posljednjeg desetljeća. Roberts svaki od ovih albuma postavi kao zasebno, ali povezano glazbeno iskustvo, kao novo poglavlje nekog epskog romana. ‘Memphis’ dolazi nakon četverogodišnje pauze od serije i ‘River Run Thee’, klaustrofobičnog albuma punog tretiranog saksofona i elektronskih manipulacija. Nasuprot njemu, ‘Memphis’ je bendovska ploča, uokvirena pratećim vokalima i prepuna krešendo dijelova na razmeđu post-rocka i free jazza. Tematski pak, kao i svaki album iz ove serije, ‘Memphis’ se nosi s nekim poluautobiografskim elementom iz osobnog i kolektivnog afroameričkog iskustva. Roberts se prema svemu odnosi kao maštoviti, ali nepouzdani pripovjedač, što cijelom projektu daje vrlo neobičnu crtu terapeutskog, no nikad posve zaokruženog iskustva. S obzirom na to da bi planirani projekt trebao sadržavati čak dvanaest albuma, jasno je da to svakom pojedinačnom izdanju nije ni osnovna namjera. Ipak, ambiciozna glazbena i tematska struktura upućuju da je koncept itekako ozbiljno promišljen, a po svemu dosad izvedenom Roberts je suvremena kombinacija Jamesa Baldwina i Sun Ra, koja nam je potrebnija nego što mislimo, posebice u ozračju u kojem osobna iskustva nemaju samo jednu identitetsku ili društvenu odrednicu.

FKA twigs: Magdalene (Young Turks)

Drugi, dugoočekivani album FKA twigs uspio je unatoč svojoj ekstremno rastrganoj prirodi ili možda baš zbog nje. Tahliah Barnett primarno je plesačica i kad se album gleda kroz tu prizmu, sve postaje smislenije; Barnett i sva sila koproducenata stvorili su album koji zvuči kao koreografija. Prepun naglih promjena, trzaja i akrobacija, album podsjeća na četrdesetominutni audioples. Gipke i raznolike vokalne melodije stilski su raspoređene od vilinskih visina jedne Björk, preko senzualnih triphopizama pa sve do repanja. Glazba pak odbija prihvatiti klasičnu pop-strukturu kao normu, premda je FKA twigs makar nominalno pop-izvođač. Umjesto toga stalno se pokreće i zaustavlja, oslanjajući se na čudne, mehanički kockaste beatove i zvučni dizajn pokupljen iz horor soundtrackova. Krajnji rezultat je neobično senzualan album koji erotski intenzitet u zvukovnom smislu interpretira prije svega kao seriju napadaja panike. Cijela religijska ikonografija koja prati spotove, omot i tekstove samo pojačava taj dojam.

clipping.: There Existed an Addiction to Blood (Sub Pop)

Rekao bih da je treći album kalifornijskog eksperimentalnog hip-hop trija iznenađenje, ali to bi značilo da nisam upoznat s njihovom nevjerojatnom širinom i potencijalnom. Njihov prethodni album ‘Splendor & Misery’ dobio je prestižnu SF nagradu Hugo za najbolju dramsku prezentaciju. No iako je ta svemirska opera s gospel utjecajima na papiru izgledala ambicioznije od ovog ‘horor za Noć vještica’ ostvarenja, to ne znači da clipping. ovom albumu pristupaju s išta manje ambicije. Bend sastavljen od dva filmska kompozitora i Tonyjem nagrađenog repera i glumca svakako se ne može optužiti za manjak tematske i izvođačke ambicije. Premda je primarno nadahnut horrorcoreom, zloglasno nasilnim i mizoginim hip-hop podžanrom iz devedesetih, ‘There Existed an Addiction to Blood’ mahom izbjegava njegove groteskne i karikaturalne aspekte u korist nepatvorenog egzistencijalnog užasa koji Daveed Diggs opisuje nesvakidašnje detaljno, ali nikad usmjereno prema jasno određenom subjektu. Ovim istodobno postiže dvije stvari: oslobađa sadržaj od često neugodno osobne, vidljivo frustrirane crte originalnog žanra i, artistički važnije, stavlja slušatelja u poziciju žrtve, čime efekt užasa postaje opipljiviji i stvarniji, kao traumatski lunapark. No kao i svi pravi horor majstori, tako i clipping. znaju da moć horora ne leži u krvi nego u neznanju. Stoga su najsnažniji oni momenti koji vas drže u potpunom mraku, a svi znamo da nas ono što ne poznajemo ujedno i najviše plaši.

1/5