>

novosti logo

Kultura Kultura

Preporuke: Serije

Četiri serije koje odskaču iz novije televizijske hiperprodukcije: katalonska ‘Merli’ o profesoru filozofije i njegovim učenicima, nova verzija priče o kanibalu Hannibalu, odvaljena komedija ‘Broad City’ i surova drama ‘Horace and Pete’

Merli (2015.- )

Koliko god polirali prestižne serije poput ‘Westworld’ (2016.- ), ‘Leftovers’ (2014.- ) ili ‘True Detective’ (2014.- ) visokim produkcijskim vrijednostima, glazurama digitalnog kolorita, mitologizirali likove širokim kutovima kamere ili unajmili vojsku scenarističkih inženjera da konstruiraju besmislene rebuse čije rješenje je uvijek samozadovoljna afirmacija scenarističke vještine – većina današnje produkcije nudi samo prestiž lažnog sjaja. Najbolji protuotrov katalonska je serija ‘Merli’ o istoimenom profesoru filozofije u konstantnom sukobu sa školskom upravom zato što tinejdžere tretira kao da im godine nisu invaliditet. Merli neustrašivo navigira razred srednjoškolaca kroz oluju seksualnih, klasnih, identitetskih i ideoloških silnica. Tinejdžeri su karakterno šareni: poput proleterskog alfa-strejtera i seks bombe Pola Rubija, čija je odanost najboljem gej prijatelju dovoljno erotičan razlog da ga povremeno kresne, što mu čak i osnaži hetero identitet, idealističnog romantika Joana čija dirljiva emotivnost kroz sezone degenerira u seksističku posesivnost ili Oksane, neapologetski promiskuitetne teen majke čiji potencijalni ljubavnici suočeni s njenom bebom daju petama vjetra. Merlijevi mladi peripatetici terorizirani su besparicom, nepravdom, identitetskim krizama, despotskim očevima koji uništavaju njihovu autonomiju i cinizmom mediokritetskih profesora. Kako bi im pomogao savladati život u suvremenosti Merli improvizira miksajući Platona i Žižeka, Descartesa i Judith Butler, ali glavni razlog zašto je njegova pedagogija toliko efikasna, pa i dirljiva, taj je što proces odrastanja i obrazovanja pretvara u komunalno iskustvo. Naravno, Merli nije pompozni prosvjetiteljski čistunac već, kao i njegovi studenti, prikriveni egomanijak, nonšalantni lažov i licemjer koji neumoljive diktate svog kurca pakira u lekcije o emancipatorskom potencijalu slobodne ljubavi. Neka onaj koji je bez grijeha gleda ‘Društvo mrtvih pjesnika’!

Hannibal (2013.-2015.)

Tko od nas, u perverznijim predjelima uma, nije bar jednom osjetio krvoločni nagon da raskomada dogmu o intrinzičnoj vrijednosti ljudskog života? Ispod civilizacijskih apela za njegovim očuvanjem po svaku cijenu teško je naći išta više od banalnosti nagona za samoočuvanjem, okoštalim u strah od vlastite smrti. U eri u kojoj su se ljudi sveli na prestrašene svinje koje se koprcaju u nihilističkom blatu, njihove bljutave egzistencije mogu postati ukusne samo ako se dostatno mariniraju, flambiraju u finom konjaku i aranžiraju na Tiffany porculanu, po mogućnosti s čašicom Bâtard-Montracheta. Za Hannibala Lectera gastronomska transsupstancijacija nije samo hobi, već srednji prst Svevišnjem i duboko ateistička praktična šala na račun svakog bijednog pokušaja postizanja besmrtnosti kroz potragu za životnim smislom. Međutim, on nije cinični, sadistički pozer kakvim ga je učinio Anthony Hopkins – sadizam zahtijeva intimni, patološki odnos sadista i njegove žrtve – pa čak ni haute cuisine kanibal iz susjedstva – tabu kanibalizma podrazumijeva afirmaciju etičkog srodstva sa svojim obrokom – već čovjek oplemenjen autentičnim ljudskim žudnjama, kojima je vjeran do ekstrema. Nakon kratke krize identiteta u Palermu, obilježene rasporenim crijevima nadobudnog investigatorea i raspolovljenom lubanjom biseksualnog mladog akademika, Hannibal će odbaciti lifestyle manipulativnog psihoterapeuta i diskretnog ljudoždera kao buržoaski konformizam koji mu priječi samoostvarenje u nimalo praktičnom ljubavnom odnosu. Kada mu za oko zapne Will Graham, FBI-jev profajler obdaren empatičnim razumijevanjem psihopatskih tendencija, dr. Lecter ovom labilnom čuvaru reda i zakona postavlja ključno pitanje: što ga doista privlači njegovom poslu? Autori serije očigledno su na strani svog centralnog čudovišta jer u voajerskoj fascinaciji morbidnim prepoznaju licemjeran pokušaj uspostavljanja vlastite normalnosti. Upravo su zato, nakon prve sezone, razbili strukturu detektivske proceduralke, a likove, bez obzira na njihov moralni predznak, prepustili uzbudljivoj transformaciji koja se formalno odražava u hiperstiliziranom goticizmu od kojeg bi estetski moralist poput Michaela Hanekea vjerojatno doživio izljev krvi u mozak. Centralna teza Hannibala teutonski je romantična: u ljubavi se ne borimo za nečiju naklonost već potencijal koji vidimo u objektu naše žudnje; tričarije poput morala, identiteta i psihičkog zdravlja kolateralne su žrtve našeg osvajačkog pohoda. Ljubav je intrinzično amoralna, a njeno visočanstvo svoju slavu duguje upravo veličini žrtve. Ako vam to nije dovoljno, Hannibal kulminira najspektakularnijom scenom seksa u povijesti filma, dirljivom i grotesknom poput svakog romantičnog ideala koji se sunovrati u sirovu gorčinu krvi i mesa. Bon appétit!

Broad City (2014.- )

Zaboravite ‘Girls’! Iako autorica te ‘generacijsko-definirajuće’ serije Lena Dunham vješto dijagnosticira narcistički poremećaj dobrostojećih milenijalskih djevojaka u New Yorku, diskurs hinjene ironične distance i hedonistička površnost dramaturški uvijek krahiraju u sigurnosnu mrežu dobrih, starih strahova, snova, ranjivosti i želja koje afirmiraju svačiju i ničiju otrcanu ljudskost. Predstavljanjem ranjivosti kao dubine, a površnog narcizma kao fasade, autoričina zamjena teza kamuflira činjenicu da ‘Girls’ gledamo kao New York lifestyle porn. S druge strane velike trule jabuke Ilana i Abbi, nehumano napušene protagonistice serije ‘Broad City’, uopće se ne prave da streme ka bilo čemu višem od medicinske marihuane i skrolanja slika kita na Tinderu. Postoji neki šarmantni integritet u likovima čija je želja za ljubavi i toplinom atavistička prepreka potpunoj zajebanciji od života, pa će tako Ilana emotivni afekt izazvan odbijenicom svog dečka preboljeti kao misteriozan napad hunjavice. U neapologetskom pohodu na joie de vivre, one nose urnebesna postignuća svog pomahnitalog id kao medalju časti! Ali kako da ih krivimo, kad žive u gradu napučenom karikaturama kasnog kapitalizma, poput bivše-gej-porn-zvijezde-a-sada-patološki-optimističnog-fitness trenera Treya ili Ilaninog šefa Todda, do te mjere mazohistički paraliziranog političkom korektnošću da će mu Ilana prodati svoj nerad sindromom cjelomjesečnog menzesa ili opravdati postanje bestijalnog pornića sa službenog twitter računa lekcijom iz seksualne etike: ‘Skuliraj se. Konj je jebao frajera, a ne frajer konja.’ ‘Broad City’ funkcionira kao smješnija antiteza prikriveno konzervativnih i seksističkih američkih sitcoma poput ‘Svi vole Raymonda’ ili ‘Kralj Queensa’ u kojem su ženski likovi svedeni na suhoparna njurgala osuđena na depresivnu ulogu čuvara bračnog poretka. Dosljednom sabotažom svih sporednih odnosa u svom životu, kao i pretvaranjem seksa u farsu, djevojke afirmiraju žensko prijateljstvo kao konačno rješenje rata spolova. Ilana i Abbi kompulzivno se vraćaju na mjesto zločina kako bi se smijale anonimnim leševima vlastitih života. Ali dok su zajedno, ne fali im ni smotuljak sreće.

Horace and Pete (2016.)

‘Mislim, nekad smo bili sjajni, imali smo sjajnu radnu snagu, bili smo obrazovani, bar smo se pravili da smo moralni, ne? Sad sve proizvode jebene bebe iz Kine, svi su namjerno glupi, nikog ne boli kurac ni za šta osim da konzumiraju. Onda zašto ne Trump? Ajmo završit s ovim sranjem. To bi mu trebao biti slogan: ‘Trump! Svršimo s ovim sranjem!’’ Prikladno je da zeitgeist posttrumpovske Amerike u monologu izvodi pijani namćor u birtiji u kojoj ljudi dolaze oplakivati svoje slabosti, bez stida za bol koju nanose drugima. Mizanscenski oskudna, potpuno lišena zvučne kulise, poput žilavog izroda Samuela Becketta i Tomma Waitsa ili dogvilleovske reinterpretacije ‘Kafića Uzdravlje’, ‘Horace and Pete’ surova je drama u slobodnom stihu o vlasnicima i mušterijama otužne prčvarnice na kraju svijeta u kojoj ljudske ruševine utapaju žalost i razočaranje u čašici razvodnjene žestice. Likovi pričaju mimo jedni drugih, razotkrivanje bolnih istina ne vodi nigdje osim u kapitulaciju, a i najmanje zrno utjehe potrebno je iščupati iz ralja traume, stida i samosažaljenja. Međutim, autor serije i poznati komičar Louis C. K. ne samo da je lišen sentimentalnosti, nego je izjednačava sa zlom. Ne treba nas čuditi što je scenografija vidno artificijelna, jer čak su i daske pozornice trule: naslovna birtija otužna je fasada iza koje se krije leglo obiteljskog nasilja, rasizma i mizoginije. Tradicija je prokazana kao degenerativna bolest svačijeg obiteljskog stabla, upropaštavajući one najranjivije. Stoga nije ni čudo što je jedini lik koji doživi iskupljenje onaj s najmanje empatije i razumijevanja. Horaceova sestra Sylvia je ogorčena, okrutna i tvrda kučka koja želi prodati kafić kako bi platila kemoterapiju, o čemu odbija obavijestiti svoje kćeri kako se ne bi morala nositi s njihovim ‘prisvajanjem njene vlastite jebene bolesti’. Posebna preporuka ide svima onima čije su obitelji jedan veliki lančani sudar s mnogo mrtvih i još više trajno unakaženih.

1/4