>

novosti logo

Društvo Društvo

Prosipanje u vjetar

Zbog sumnjivih procedura izdavanja uporabnih dozvola i dodjele poticaja, najveći dio novca građana Hrvatske namijenjen ulaganju u obnovljive izvore energije otišao je u ruke stranih tvrtki i velikih regionalnih igrača. ‘Činjenica da nijedan takav projekt nije realiziran od firmi u javnom vlasništvu ili zadruga građana dramatično je upozorenje da nam sustav poticaja ne djeluje razvojno nego klijentelistički’, upozorava Enes Ćerimagić iz Zelene akcije

Afera vjetrolektrane, u kojoj je među ostalima uhićena i nekadašnja kninska gradonačelnica Josipa Rimac, ponovno je otvorila pitanje načina subvencioniranja proizvođača električne energije iz obnovljivih izvora te njihove isplativosti za državu i društvo u cjelini. U središtu afere našla se vjetroelektrana Krš-Pađene u vlasništvu tvrtke C.E.M.P. poduzetnika Milenka Bašića iz susjedne BiH, kojeg se sumnjiči da je preko spomenute Rimac došao do znatnih pogodnosti vezanih uz svoj projekt – od dobivanja uporabnih dozvola do stjecanja statusa povlaštenog proizvođača. No to nije prvi put da se vjetroelektrane spominju u kontekstu korupcije, što i ne čudi s obzirom na činjenicu da se u ovom biznisu vrte milijarde kuna, koje dijelom isplaćuje država kroz poticaje za obnovljive izvore energije. Još 2013. mediji su pisali o kaznenoj prijavi protiv Ante Ćurkovića, tada poznatog kao ‘kralja hrvatskog vjetra’, zbog toga što je, navodno, dok je bio direktor HEP-a sebi i svojim tvrtkama pribavio financijsku korist tako što je osigurao dobivanje elektroenergetskih suglasnosti za svoje vjetroelektrane. Ćurkovića danas nema u vlasništvu tvrtki koje se nalaze na listi povlaštenih proizvođača s kojima je Hrvatski operator tržišta energije (HROTE) sklopio ugovor o otkupu električne energije. Prema podacima Poslovne baze, hrvatske tvrtke koje se danas bave vjetroelektranama uglavnom su u rukama njegovog zeta Iljka Ćurića.

Najveći dio novca isplaćenog putem feed-in tarifa odlazio je izvan Hrvatske – što developerima, što fondovima i investitorima, a u značajnom dijelu i bankama – kaže Goran Jeras iz Zadruge za etično financiranje

Ipak, većina vjetroelektrana nalazi se u vlasništvu stranih tvrtki, čija se imovina velikim dijelom financira kreditima, potrebna tehnologija za njihovu izgradnju uglavnom se uvozi, a priroda industrije je takva da gotovo uopće ne zapošljava radnu snagu. Stoga i ne čudi da su neki znanstvenici već upozoravali na sve veći teret koji poticanje obnovljivih izvora energije stavlja na potrošače električne energije. Jer upravo građani plaćaju naknade za obnovljive izvore kojima onda HROTE kupuje električnu energiju od proizvođača tih izvora po povlaštenoj cijeni. No ne prigovaraju samo ekonomisti, već i aktivisti za zaštitu okoliša koji smatraju da bi poticati trebalo komunalne projekte i društvenu participaciju, a ne velike projekte. Dosadašnji model poticaja bazirao se na feed-in tarifi, sustavu po kojem se tijekom određenog broja godina plaća fiksna cijena za električnu energiju, a koji su u velikoj mjeri iskorištavali vlasnici vjetroelektrana, čiji je lobi u Hrvatskoj vrlo utjecajan. U svibnju ove godine započelo se s prelaskom na premijski model, za državu transparentniji i prihvatljiviji, no isto ne bez zamjerki.

Prema podacima HROTE-a, u Hrvatskoj je na početku lipnja bio 21 povlašteni proizvođač s kojima je sklopljen ugovor o otkupu električne energije, a čija su postrojenja u sustavu poticanja za 25 vjetroelektrana. Od toga ih je najmanje 13 u stranom vlasništvu tvrtki iz Njemačke, Nizozemske, BiH, Španjolske, Luksemburga, Slovenije i Austrije, a barem pet u vlasništvu spomenutog Iljka Ćurića. Primjerice, vjetroelektrana Lukovac u vlasništvu je nizozemske tvrtke Balkan Energies Cooperatif U.A. Španjolska tvrtka RP Global Holdings SL posjeduje vjetroelektrane Velika Glava, Bubrig i Crni Vrh te vjetroelektranu Rudine. Njemačka investicijska banka Baader Bank AG drži vjetroelektranu Vratarušu. WPD AG vlasnik je tvrtki koje imaju vjetroelektranu Kantuni, Ponikve i Orlice. Slovenski Petrol drži vjetroelektranu Glunču. Austrijanci drže i vjetroelektranu Orjak, točnije grupacija Ecowind Handels & Wartungs GmbH, koja je dio njemačkog BayWa. Upravo posljednju pokušala je kupiti Zadruga za etično financiranje (ZEF), koja podržava nove ekonomske modele i kroz svoj rad potiče društveno korisna i ekološki održiva ulaganja.

Lani je od hrvatskih potrošača struje prikupljeno više od 6,3 milijarde kuna u naknadama za poticanje obnovljivih izvora energije

- Obnovljivi izvori energije, ako se implementiraju na odgovarajući način, predstavljaju jedan od stupova održivog gospodarskog razvoja i zbog toga imaju vrlo važno mjesto u viziji razvoja ZEF-a. Osim toga, ZEF se zalaže za tzv. citizen energy model u kojem vlasništvo i upravljanje nad obnovljivim izvorima imaju građani i lokalna zajednica, čime se osigurava da najveća dodana vrijednost takvih projekata ostaje među tim građanima i u lokalnoj zajednici. Takva vizija privukla je u ZEF i Ecowind GMbH, koji je developer vjetroelektrana. Stoga smo 2018. počeli surađivati s Ecowindom u izradi modela u kojem bi članovi ZEF-a preuzeli vjetroelektranu nakon njene izgradnje i dobivanja uporabne dozvole. S obzirom na to da je to relativno mala elektrana (10,25 MW), a istovremeno je višestruko veća od bilo kojeg drugog do sada od strane građana financiranog projekta obnovljivih izvora u Hrvatskoj, činilo nam se da je to idealan projekt kojim bi se stvorio interes šire javnosti i pokrenuo takav model ulaganja na puno široj skali. Nažalost, uslijed raznih komplikacija s ishođenjem uporabne dozvole za elektranu, do tog preuzimanja još uvijek nije došlo iako je ZEF i dalje zainteresiran da se to što prije realizira - rekao je za Novosti Goran Jeras iz ZEF-a.

Za razliku od ZEF-a, neki veći igrači poput C.E.M.P.-a s početka teksta dozvole su dobivali jednostavnije i kroz sada evidentno sumnjive procedure, premda je Zelena akcija zbog njih još 2017. pokrenula parnicu protiv Ministarstva zaštite okoliša i energetike.

- Na slučaju VE Krš-Pađene vidjeli smo vrlo plastično kako izgleda to političko arbitriranje – struka kaže da je potrebno napraviti postupke procjene jer predloženi idejni projekt može uništiti zaštićene vrste od kojih se neke mjere u jednoznamenkastim brojevima, a ministar Tomislav Ćorić, ekonomist, suprotno stručnom mišljenju odluči da to nije potrebno. Usput investitoru omogući duplu veći prihod od subvencija za proizvedenu električnu energiju - rekao je za Novosti Enes Ćerimagić iz Zelene akcije.

Upravo su hrvatski građani, kupci električne energije, oni koji u cijeni plaćaju naknadu za obnovljive izvore i to u iznosu od 10,5 lipa po kWh. Godine 2019. od hrvatskih je potrošača struje prikupljeno više od 6,3 milijarde kuna u naknadama za poticanje obnovljivih izvora energije. Na listi Korištenje sredstava prikupljenih u sustavu poticanja proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora, gdje se koriste sredstva od prodaje struje te poticaja, za 2019. godinu isplaćeno je 2.681.836.389,90 kuna. Od vjetroelektrana najveći iznos od 634.154.110,96 kuna dobila je VE Rudine u vlasništvu španjolske tvrtke RG Global Holdings Croatia S.L., Poštak d.o.o. Iljka Ćurića dobio je 123.100.468,34 kune, a njemački Selan 107.388.469,36 kuna.

U članku ‘Hrvatsko tržište energije proizvedene iz vjetroelektrana’ Instituta za javne financije objavljenom 2018. navodi se kako je cijena električne energije koja je 2015. isplaćena povlaštenim proizvođačima bila tri puta veća od godišnjeg prosjeka cijene električne energije na Hrvatskoj najbližim burzama. U tekstu se navodi i kako je ulaganje u vjetroelektrane profitabilan i siguran posao, a isplaćeni poticaji visoki. Od 2010. do 2016. proizvodnja električne energije iz vjetroelektrana u Hrvatskoj porasla je 15 puta, između ostaloga i zbog visokih financijskih poticaja države. Ulaganje u vjetroelektrane pokazalo se profitabilnim uz minimalan rizik, pa kreditne institucije financiraju između 85 i 90 posto ukupne imovine (projekata), stoji u tom tekstu.

- Činjenica je da bi ta sredstva iz perspektive hrvatskog gospodarstva bila efikasnije iskorištena da je veći udio obnovljivih izvora energije u hrvatskom vlasništvu i da je veća komponenta opreme proizvod domaće industrije. Nažalost, to nije slučaj i svi dosadašnji pokušaji i ZEF-a i mnogih drugih organizacija da ukažu na taj problem i pokrenu aktivnosti kojima bi se taj udio domaće komponente i zapošljavanja povećao nisu urodili nikakvim konkretnim akcijama od za to nadležnih tijela i institucija - rekao je Jeras.

Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta u svom tekstu ‘Jesu li proizvođači energije iz obnovljivih izvora profitabilni u Hrvatskoj’ naveo je kako su od 2007., kada se u Hrvatskoj pokreće sustav poticaja, pa do perioda 2016./2017. godine od svih obnovljivih izvora jedino vjetroelektrane iskazivale profitabilno poslovanje. ‘Jedino proizvođači iz vjetroelektrana ostvaruju dobit iz poslovanja, premda su subvencije koje im društvo daje kroz sustav poticaja društveno neučinkovite. To otvara pitanje dizajniranja novog sustava potpora različitog od sadašnjeg, odnosno održivost fiskalnog tereta kroz rast udjela obnovljivih izvora u Hrvatskoj’, napisao je Lovrinčević.

Dosadašnji model isplate poticaja temeljio se na spomenutom modelu feed-in tarifa. Taj instrument je u mnogim zemljama svijeta vrlo uspješno razvio cijelu industriju obnovljivih izvora energije, objasnio nam je Jeras.

- U trenutku kada se na globalnom nivou počela razvijati svijest o nužnosti smanjenja emisija stakleničkih plinova kao dio borbe protiv klimatskih promjena i uništenja okoliša, obnovljivi izvori su se nametnuli kao grana koja može značajno doprinijeti tom cilju. Model feed-in tarifa se pokazao kao izuzetno uspješan jer je njime država garantirala poticajnu, često i 100-200 posto višu od tržišne, otkupnu cijenu struje na određeni period. Time je osiguravala isplativost i profitabilnost projekata i potaknula privatne investitore na ulaganje. Računica iza toga je u velikim industrijskim zemljama bila jasna. Država će plaćati skuplju struju, međutim taj trošak će se velikim dijelom vratiti kroz poreze koje će plaćati poduzeća iz tog sektora, nova zapošljavanja u sektoru i ostat će kod uglavnom domaćih investitora. Tako su mnoge države poput Njemačke, Španjolske, Nizozemske, SAD-a i druge razvile svoje industrije vezane uz obnovljive izvore do razine kojom je cijena tehnologije toliko pala da je cijena proizvodnje struje iz takvih izvora postala profitabilna i po tržišnim cijenama i da više nije bilo potrebno subvencionirati je kroz feed-in tarife - kazao je Jeras i dodao kako mjere koje dobro funkcioniraju u primjerice Njemačkoj, ne funkcioniraju nužno jednako dobro i kod nas.

Za to je, prema Jerasu, nekoliko razloga. Za početak, Hrvatska je ove tarife počela uvoditi u periodu od 2007. do 2015. godine, kada je industrija već bila toliko razvijena da zapravo više nije bilo ekonomskog razloga za tarife na toj razini na kojoj su bile, već su one predstavljale direktan ekstraprofit ulagačima. Drugi razlog je što Hrvatska nije na adekvatan način uz uvođenje feed-in tarifa potaknula i kreirala sustav proizvodnje komponenti i opreme za obnovljive izvore energije unutar države, niti je osigurala mehanizme njihova financiranja u kojem bi ulagači bili ljudi iz Hrvatske.

- Tako je praktički najveći dio novca isplaćenog putem feed-in tarifa odlazio izvan Hrvatske – što developerima, što fondovima i investitorima, a u značajnom dijelu i bankama koje su isto u stranom vlasništvu i pod uvjetima znatno nepovoljnijim nego u svojim matičnim državama financiraju projekte obnovljivih izvora - rekao je Jeras.

No od svibnja ove godine prelazi se na novi premijski sustav u kojemu se proizvođači struje iz obnovljivih izvora prijavljuju na javne natječaje HROTE-a gdje nude cijene struje koje su im potrebne da bi osigurali rentabilnost svog investicijskog projekta. HROTE potom izabire određenu kvotu ponuda od najpovoljnijih ponuđača te njima isplaćuje razliku između tržišne cijene i cijene prihvaćene na natječaju.

- Tako proizvođači ne bi dobivali fiksnu cijenu za svoju struju nego varijabilnu i taj varijabilni dio bi bio nula u slučaju da tržišna cijena premaši ponuđenu. Taj model je dobar jer državi smanjuje troškove, a proizvođače motivira da budu najracionalniji u izboru i izvedbi svojih energetskih projekata. On se ne može koristiti kao model podrške razvoju vlastite industrije obnovljivih izvora energije, ali je u svakom slučaju transparentniji i za državu i porezne obveznike prihvatljiviji od feed-in modela, a istovremeno investitorima omogućava sigurnost ulaganja s obzirom na to da imaju zajamčenu ukupnu prihodovnu cijenu od proizvodnje struje, što je potrebno da bi projekti uspjeli dobiti bankarsko financiranje u svom razvoju - objasnio je Jeras.

No sve do sada realizirane projekte koji dobivaju vrlo profitabilnu otkupnu cijenu za energiju mogle su realizirati i tvrtke u javnom vlasništvu, npr. HEP ili neka gradska komunalna poduzeća ili zadruge građana organizirane za takvu djelatnost.

- Činjenica da nijedan projekt nije realiziran od strane takvih investitora, što bi osiguralo da dobit ostaje u zajednici, dramatično je upozorenje da nam sustav poticaja ne djeluje razvojno nego, čini se, klijentelistički - zaključio je Ćerimagić.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1