>

novosti logo

S predsjednikom na kavgu

Plenković je Milanovićevu objavu na Facebooku doživio kao pritisak i pokušaj da ga se istjera na čistac u vezi sa ZDS-om neposredno uoči izbora, pa su napadi nastavljeni, a kulminiralo je režiranom protokolarnom provokacijom na obilježavanju dvadeset i pete obljetnice ‘Bljeska’ u Okučanima

Andrej Plenković grdno se i višestruko prevario kad je povjerovao, ili kad su ga uvjerili, da ga radikalnija desnica ne prihvaća zbog toga što smatra da je on, Plenković, u nekoj vrsti dosluha sa Zoranom Milanovićem, odnosno da su njih dvojica – nekoć kolege iz Ministarstva vanjskih poslova – u tajnom savezu protiv ‘svega što je hrvatsko’ i da jedan drugom nabacuju loptu na volej. Plenkovićeva procjena da mu je za predizborno domoljubno dokazivanje neophodan frontalni sukob s Milanovićem, ili prije svih s Milanovićem, promašena je na više razina, ili preciznije: u tom sukobu nema ni jednog momenta koji bi Plenkoviću mogao donijeti političku korist. Naročito je promašeno što je premijer i predsjednik HDZ-a odabrao ‘Za dom spremni’ kao glavnu temu konfrontacije i što je u tu bitku poslao politički najnedoraslije i najneuvjerljivije ljude kojima raspolaže – Gordana Jandrokovića, Tomislava Ćorića, Tomu Medveda, Damira Krstičevića, Ivana Anušića i Marka Milića.

Nema sumnje da su i Ivica Račan i Zoran Milanović u jednoj mjeri, donekle čak i sličnoj ili barem usporedivoj, bili kalkulantski nastrojeni ili blagonakloni prema nacionalističkoj desnici i prema negativnom nasljeđu devedesetih

Počelo je izjavom predsjednika Republike u Jasenovcu da bi trebalo ‘maknuti, baciti negdje’ ploču na kojoj je uz imena jedanaestorice pripadnika HOS-a poginulih 1991. godine uklesan ustaški poklič ‘Za dom spremni’: ploča je, podsjetimo, prvo bila postavljena u Jasenovcu, u neposrednoj blizini ustaškog konclogora iz Drugog svjetskog rata, da bi nakon višemjesečnih Plenkovićevih pregovora s braniteljskim udrugama bila premještena u nedaleku Novsku. Na Milanovića su smjesta nasrnuli neumjereni i umjereni nacionalisti svih stranačkih boja, uključujući i neke od vodećih pripadnika HDZ-a, pa je dan poslije napisao ovako: ‘Kad sam jučer u Jasenovcu izjavio da treba maknuti spomen-ploču s uklesanim ustaškim pokličem, ni na koji način nisam htio obezvrijediti ili umanjiti žrtvu poginulih pripadnika HOS-a čija su imena na toj ploči: njihova hrabrost i nesebičnost zaslužuju duboko poštovanje i našu trajnu zahvalnost. Ono što jesam htio, i na čemu neću prestati ustrajavati, jest prokazivanje onih likova koji politički i neljudski zloupotrebljavaju poginule branitelje da bi relativizirali zločinački karakter NDH te da bi se narugali žrtvama ustaškog terora i u Jasenovcu i širom Hrvatske. Neću šutjeti pred onima koji misle da su u poginulim pripadnicima HOS-a pronašli sredstvo za slobodno veličanje ustaštva te za neometano širenje mržnje i laži. Neću ustuknuti pred javnom agresivnošću političkih štetočina koji misle da mogu dovijeka parazitirati na afirmaciji NDH, najstrašnijeg moralnog i političkog posrnuća u modernoj hrvatskoj povijesti. Pozivam Hrvatski sabor da zakonom zabrani i propiše sankcije za veličanje ustaštva kao što su to učinile druge demokratske i civilizirane europske države. Siguran sam da u Hrvatskom saboru danas postoji potrebna većina za donošenje takvog zakona i siguran sam da će i predsjednik Vlade RH Andrej Plenković to podržati.’

Nejasno je zašto Plenković provocira rat s trenutno najjačim protivnikom na sceni, a izravne suparnike – Davora Bernardića i Miroslavu Škoru – uglavnom zaobilazi, mada je u svakom pogledu superioran u odnosu na njih dvojicu

HDZ-ovci i članovi Vlade sasvim su ignorirali prvu Milanovićevu rečenicu, jer je već bio skovan i pokrenut plan da se na jednoj predsjednikovoj nesmotrenoj riječi osovi predizborna kampanja, koja je zapravo već započela. Premijer je predsjednikovu Facebook-objavu doživio kao pritisak i pokušaj da ga se istjera na čistac u vezi sa ZDS-om neposredno uoči izbora, pa su napadi nastavljeni, a kulminiralo je režiranom protokolarnom provokacijom na obilježavanju dvadeset i pete obljetnice ‘Bljeska’ u Okučanima. Ministarstvo hrvatskih branitelja isprva je kanilo sasvim isključiti Milanovića iz službenog protokola u Okučanima, a kad se ispostavilo da to nije izvedivo mimo ozbiljne blamaže i skandala, pristupilo se alternativnom scenariju. U oficijelni program uvedena su dvojica predstavnika braniteljskih organizacija koji su se ukazali u majicama s HOS-ovim grbom, koji uključuje ustaški pozdrav, što je predsjednika navelo da odmah napusti Okučane. Nakon početne zbunjenosti, Plenković i njegovi suradnici produžili su s još žešćim napadom na Milanovića, a optužbe se račvaju u tri rukavca. Prvi je onaj u kojem mu se stavlja na teret manjak domoljublja i razumijevanja za žrtve Domovinskog rata neovisno o tome pod kakvim su grbom poginuli. Drugi rukavac inzistira na nedopustivosti ponovnog uvođenja ‘ideoloških podjela’ te ‘ustaša i partizana’ u javni prostor. Treći se tiče Milanovićeve nevjerodostojnosti ili nedosljednosti kad je riječ o tretmanu ustaškog pokliča, to jest HOS-ovog grba.

‘Ja mislim da je Milanovićev odlazak iz Okučana bio kukavičluk, pogotovo jer smo tamo došli obilježiti obljetnicu vojno-redarstvene akcije ‘Bljesak’, a to je učinio za vrijeme intoniranja hrvatske himne. Podsjetimo da je vlada Ivice Račana prije dvadeset godina legalizirala grb jedne od udruga HOS-a sa spornim nazivom tu u Gradu Zagrebu. Većina koju je Milanović imao između 2011. i 2015. kao premijer mogla je promijeniti bilo što, a tada je Milanović na sastanku s braniteljima na kojem je uvrijedio moju majku rekao, sjetimo se, ‘fućka mi se za ZDS’. Uostalom, tijekom mimohoda u Zagrebu 2015. godine bila je tamo i HOS-ova zastava i nisam primijetio da se Milanović tada digao iz lože i otišao’, izjavio je Plenković u ponedjeljak.

Nema sumnje da su i Ivica Račan i Zoran Milanović u jednoj mjeri, donekle čak i sličnoj ili barem usporedivoj, bili kalkulantski nastrojeni ili blagonakloni prema nacionalističkoj desnici i prema negativnom nasljeđu devedesetih godina: valjda su mislili da tako mogu ublažiti apriorni odijum koji je prema njima i svakoj lijevoj ideji vladao i još uvijek vlada u dobrom dijelu biračkog tijela, onom dijelu što životnu energiju crpi iz slijepe mržnje, predrasuda i isključivosti. Taj pokušaj bio je unaprijed osuđen na neuspjeh i kažnjen na izborima, no s druge strane, i Račanova i Milanovićeva vlada bile su izložene uličnom neprijateljstvu i zveckanju oružjem veteranskih krugova koji su bili pod kontrolom partije kojoj je Plenković aktualni predsjednik, i koji su djelovali isključivo u interesu te partije. I nije da Plenković nema ništa s time. I on je obišao šator u Savskoj, i on je podržao Kolindu Grabar-Kitarović za predsjednicu države unatoč njezinom mišljenju da je ZDS stari hrvatski pozdrav, i on je mirno gledao kako ministar Tomo Medved daje novac udruženju za prekrajanje zločinačkog karaktera Jasenovca i NDH, pa potom tog istog Karamarkovog Medveda promovirao u zamjenika predsjednika HDZ-a, i on je ostajao nijem na izljeve nostalgije prema NDH u izvedbi istaknutih članova HDZ-a… Elem, Milanović jest znao biti benevolentan spram braniteljskih anticivilizacijskih čuvstava i šovinističko-proustaških sentimenata jednog dijela populacije, ali je uglavnom naknadno shvatio te svoje zablude i namjerne previde, pa zahvaljujući i tome pobijedio na predsjedničkim izborima. Zar bi za Hrvatsku, Milanovića, Plenkovića i bilo koga razumnog drugog bilo bolje da se aktualnom predsjedniku Republike i danas fućka za ZDS? Tko bi dobronamjeran i iole zainteresiran imao ikakvu korist od te vrste njegove dosljednosti? Zašto bi bilo toliko problematično promijeniti svoj stav nabolje, pa makar ta promjena bila vođena i političkim interesom, političkom kalkulacijom? Plenković i HDZ ne žele razmišljati o odgovorima na ova pitanja, već ponavljaju grešku Milanovića i SDP-a iz 2016., odnosno nastoje se protegnuti udesno više nego što je moguće, više nego što je potrebno. I izborni rezultat tog pokušaja mogao bi biti sličan.

Zašto je posve promašeno HDZ-ovo forsiranje sukoba sa Zoranom Milanovićem? Na prvom mjestu zbog toga što je, u situaciji kad ideš na izbore za dva-tri mjeseca, načelno nepametno svoju kampanju bazirati na sukobu s nekim tko je izabran prije stotinjak dana s više od milijun glasova, odnosno s nekim tko će na prve sljedeće izbore za više od četiri i pol godine, a pritom taj netko, što god tko mislio o sadržaju njegove politike, nije bez karizme te iskustva i vještine u političkim bitkama. Nejasno je zašto Plenković provocira rat s trenutno najjačim protivnikom na sceni, a izravne suparnike – Davora Bernardića i Miroslavu Škoru – uglavnom zaobilazi, mada je u svakom pogledu superioran u odnosu na njih dvojicu. Nejasno je zašto HDZ pretvara Milanovića u vođu ‘lijevog političkog spektra’, kako ga je ovih dana titulirao Gordan Jandroković, kad Milanović to nije i ne želi to biti. Može biti da ga na ovaj borbeni način žele preventivno ušutkati ili umanjiti njegov utjecaj na birače u predizbornoj kampanji, ali kad je riječ o Milanoviću, to je taktika koja će prije proizvesti kontraefekt. Ivo Sanader to je bio shvatio u vezi sa Stipom Mesićem: umjesto konflikta, opredijelio se za kooperativnost s nezgodnim igračem kakav je Mesić i tako u najvećoj mjeri osujetio kritiku i opstrukciju s tog boka. Plenkoviću je, međutim, sad važnije da se svidi radikalnoj desnici i da otme koji glas Škori & Hasanbegoviću, a uvjeren je da to može postići zaoštravanjem s Milanovićem, premda bi bilo logičnije da zaoštri sa Škorom & Hasanbegovićem.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.

1/3