>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Šamaranje fašizma

Marširanje desnice posvuda u Evropi, egoistično nadiranje globalnog kapitalizma i odsustvo socijalne solidarnosti – to je prizor koji vidimo svagdje oko nas pa je, uz slogan ‘Svet bez ljudi’, ovogodišnji BITEF želio takvom svijetu pokazati zube

Pedeset i drugi BITEF, održan od 13. do 22. rujna u Beogradu, kao rijetko koji prije predstavio se jasnim i zaokruženim konceptom oko toga o čemu želi da govore njegove izabrane predstave. Godinama je BITEF bio festival kazališnih senzacija i neobuzdanih stavova o društvu i moralu, i na njemu smo gledali predstave koje su sijevale sa svih strana zaista revolucionarnim estetskim rukopisom. Danas, kada je svijet na mnogo načina iskočio iz zgloba, angažirani govor s pozornice postao je tema dana i izraz ultimativne potrebe za političkim djelovanjem. Marširanje desnice posvuda u Evropi, egoistično nadiranje globalnog kapitalizma i odsustvo socijalne solidarnosti – to je prizor koji vidimo svagdje oko nas pa je, uz slogan ‘Svet bez ljudi’, ovogodišnji BITEF želio takvom svijetu pokazati zube.

Glavni junak programa bio je redatelj Oliver Frljić koji je s dvije predstave, ‘Šest likova traži autora’ i ‘Gorki – Alternativa za Njemačku’, odredio energiju, intenzitet i usmjerenje bitef-a kao politički angažiranog festivala

Tako prva predstava ‘Odilo. Zatamnjenje. Oratorij’ Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane, u režiji više nego avangardnog Dragana Živadinova, govori o nacističkom glavešini slovenskog porijekla Odilu Globočniku, koji se u ovoj izvedbi pojavljuje s korom svojih jurišnika i govori, iz rečenice u rečenicu, s patosom i uvjerenjem o tome što će učiniti, a to što će učiniti, učinit će bez milosti. Ovaj mračni recital, sa scenografijom desničarskih skupova iz 1930-ih, koje u istom zlokobnom volumenu vidimo i danas, odražava jasnu poruku režisera Živadinova koja otprilike glasi: ovo što sada gledate dogodilo se i jučer, a dogodit će se, ako nešto ne učinimo, bez sumnje i sutra, bilo za tri nedjelje, tri mjeseca ili tri godine. Pariška predstava ‘Suita br. 3 Evropa’ Jorisa Lacostea oslikava drugu stranu istog novčića: dvoje glumaca i jedan klavir pričaju ironičnu priču o državama Evropske unije, koje su se sve zajedno pretvorile u bezukusan prostor politički korektnih fraza, banalnog konzumerizma i opasnih riječi radikalne desnice, a da se pritom i političari i tzv. obični ljudi ponašaju po principu ‘kuhane žabe’, ne shvaćajući da stvarnost svakim danom postaje sve užarenija.

Glavni junak ovogodišnjeg programa bio je redatelj Oliver Frljić, koji diže prašinu gdje god se pojavi i koji je s dvije predstave, zagrebačkom ‘Šest likova traži autora’ i berlinskom ‘Gorki – Alternativa za Njemačku’, definitivno odredio energiju, intenzitet i usmjerenje današnjeg BITEF-a kao politički angažiranog festivala. U predstavi ‘Šest likova traži autora’, o kojoj smo već pisali, Frljić se preko istoimenog komada Luigija Pirandella obračunava s neoustaškom hrvatskom desnicom, čiji prvaci sa svinjskim maskama na glavi drže ruku na srcu, orgijaju i vade pištolje, dok je ‘Gorki – Alternativa za Njemačku’ priča o glumcima berlinskog teatra lijeve orijentacije Gorki, koji pokušavaju djelovati u trenutku kada stranka Alternativa za Njemačku, koja već otvoreno koketira s nacizmom, postaje druga najutjecajnija partija u toj zemlji. U mnogim diskusijama i intervjuima (bio je organiziran i Filozofski teatar u sklopu kojeg su razgovarali Frljić i Srećko Horvat) Frljić je, između ostalog, rekao: ‘Obje moje predstave govore o fašizaciji Evrope i normalizaciji jednog tipa diskursa koji je bio nezamisliv još prije pet godina. Stranka Alternativa za Njemačku svaki dan u Njemačkoj pomjera granice u relativizaciji i negaciji zločina koji su bili konstitutivni dio holokausta, a u Hrvatskoj Hasanbegović i kompanija svakodnevno udaraju na ono što je preostalo od antifašističkih vrijednosti. Tu je i kulturna industrija koja također daje svoj doprinos u normalizaciji ove nenormalnosti.’

Drugi dio BITEF-a bio je posvećen predstavama bez glumaca, odnosno tzv. instalacijama atmosfere, u kojima se govorilo o umiranju, individualnom i masovnom, u kontekstu činjenice da je smrt, koja je u starim kulturama bila dio života, sa svojim pogrebnim ritualima, pijetetom i poštovanjem prema mrtvima, istjerana iz moderne civilizacije, koja insistira na pumpanju mišića, čudima kozmetike i idealima uživanja, gastronomije i vječne mladosti. Suptilnoj kritici takve civilizacije bila je posvećena predstava ‘Zaostavština, komadi bez ljudi’ renomirane švicarske trupe Rimini protokol, koja nas vodi u adaptirane prostorije, uređene onako kako su u njima boravili neki stvarni ljudi širom Evrope, koji nam se u tim svojim dnevnim i spavaćim sobama, kancelarijama i kuhinjama obraćaju svojim autentično snimljenim glasom, pričajući o vlastitom životu, tiho i strpljivo, svjesni da će u trenutku kada mi budemo slušali njihove priče oni već biti mrtvi. Treba spomenuti i predstavu ‘Vječna Rusija’ Marine Davidove, koja funkcionira kao vremeplov na kotačima, a publika, putujući iz prostorije u prostoriju, gledajući kako ‘eksponati plešu’ i slušajući mnoge glasove iz prošlosti, iz prvog reda promatra dramatičnu povijest Rusije u protekla dva stoljeća, koja je u svoje dubine odnijela milijune života. Estetski, ‘Vječna Rusija’ je primjer snage scenske umjetnosti koja može upotrijebiti bilo što, i bez glumaca, da bi pred našim očima stvorila kreativnu magiju iz koje dramatično izranjaju vrijeme i ljudi, njihov život i smrt.

Ako bi se trebalo polemički osvrnuti na ovogodišnji BITEF, onda bi kritička poanta bila u tome da je cijenu razumljivog i intenzivnog političkog angažmana na pozornici platila estetika. Uzbuđenje kazališta već se stoljećima temelji na priči o ljudima koje priča glumac, na drami njihovog života u svakom nevremenu, poput ovog današnjeg i na konačnoj katarzi i iskupljenju, da bi se gledaoci barem dva sata osjećali boljim ljudima. Aktivizam ovogodišnjeg BITEF-a suzio je tu priču o sumi čovjekovog života i ogolio je na teške i ironične udarce današnjoj posrnuloj civilizaciji, s čime se publika moralno i intelektualno morala složiti, ali je emotivno osjećala neku potmulu hladnoću oko srca. Ipak, i ta cijena ima svoje razloge: angažirani teatar, tako izravan, grub, bez uljepšavanja i katarze, pokazuje da je on na svoja leđa stavio breme političkih pitanja kojima mnogi drugi ne žele ili ne smiju pristupiti, a to onda nužno govori o hrabrosti takvog teatra koju ne smijemo zaboraviti i o kukavičluku svijeta koji nužno moramo prezirati.

1/1