>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Nada Beroš

Sandra Uskoković: Javni prostor polako, ali evidentno nestaje

Danas je on postao teatar društvenog i teatar politike. Svijet oko nas određuju sveprisutna vidljivost poduzetništva, brendiranja i društvenih vrlina komunikacije. Javni prostori gube svoju izvornu funkciju, stoga se granice i linije koje ih definiraju počinju prekidati i otvarati, što odražava poroznost transnacionalnog kapitalističkog društva

Društveno-angažirana umjetnost, umjetnost zajednice, participativna umjetnost – samo su neki od stručnih termina koji se posljednjih pola stoljeća koriste za suvremene umjetničke prakse koje svjesno uključuju publiku u sukreaciju umjetničkog djela i njegovih značenja. Nedavno je promovirana nova knjiga povjesničarke umjetnosti Sandre Uskoković ‘Anamnesis, dijalozi umjetnosti u javnom prostoru’ (UPI 2M Books, Zagreb 2018.), prva te vrste u Hrvatskoj. U njoj se dubrovačka znanstvenica bavi pojmom ‘umjetnosti u javnom prostoru’ na primjerima nekih od najvažnijih vizualnih i performativnih praksi u Hrvatskoj, Sanje Iveković, Tomislava Gotovca, Igora Grubića, Zlatka Kopljara, Siniše Labrovića, Kugla glumišta, Bacača sjenki, Sljedbe štovatelja banaka i dr. Sa Sandrom Uskoković razgovaramo o baštinskim i suvremenim čitanjima grada kroz umjetničke forme koje ga transformiraju i ‘pružaju otpor’, o paralizi javne debate, o diznifikaciji Dubrovnika i o kulturnoj amneziji kojoj svjedočimo posljednjih tridesetak godina.

Umjetnost u javnom prostoru nastoji uključiti neumjetničke teme u srca i umove ljudi s ulice ili ‘običnih’ ljudi izvan umjetničkog svijeta, umjesto da služi za individualnu kontemplaciju, za ekskluzivnu, umjetnički obrazovanu publiku

Središte interesa vaše nove knjige jest ‘umjetnost u javnom prostoru’. Prije nego što se pozabavimo terminološkim nedoumicama tog pojma, predlažem da ga pokušate objasniti na praktičnoj razini na primjeru Tuđmanova spomenika Kuzme Kovačića u Zagrebu. Je li to ‘umjetnost u javnom prostoru’?

Umjetnost u javnom prostoru ne definiraju materijalizirani, permanentni oblici umjetničkog izričaja kao što je navedeni spomenik koji je prije svega javna umjetnost tj. javna skulptura. Umjetnost u javnom prostoru se odnosi na umjetničke aktivnosti, pojave, intervencije koje su efemerne prirode. K tome, javni prostor nije samo i isključivo fizički prostor (ulica, trg , grad). On obuhvaća svaki javni diskurs, pa time i prostor medija kao i prostor politike. No čest je slučaj da dominantni diskurs podrazumijeva društveno kao prostor koji je oprečan i odvojen od prostora umjetnosti. Umjetnost u javnom prostoru uzima umjetničko djelo koje funkcionira kao kritička intervencija u postojećem poretku lokacije, unoseći prekid, tj. raskol i nastoji razotkriti vidljive znakove društvenih problema, što je čini dijametralno različitom od javne umjetnosti, koja je primjerice 1970-ih u Americi bila u službi poslovne korporativne ideologije koristeći skulpture slavnih umjetnika poput Caldera.

Svjesni zaborav

‘Kritička intervencija u postojećem poretku lokacije’, koju spominjete kao uvjet, ali također i polemika o smislu postavljanja skulpture prvom predsjedniku, izostali su već i prilikom same odluke o postavljanju tog spomenika u javnom prostoru Zagreba. O svemu je zapravo odlučivao jedan čovjek tvrdeći da o tome odlučuje struka. Struka često, prečesto šuti, a pojedinci, pa i ‘ugledni kipari’, dopuštaju da budu upregnuti u politički skrojene natječaje. Ipak, pušu i novi vjetrovi, nedavno su se brojni stručnjaci i udruženja javno oglasili protiv ‘revizionističke prirode’ natječaja za likovno rješenje spomen-obilježja za groblje žrtava iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, o čemu su i Novosti pisale.

Pitanje upregnutosti umjetnosti i politike nije novina ni lokalni specifikum, jer je staro kao i sama umjetnost. No što je društvo manje emancipirano, to država jače ulazi u sve pore. Javni prostor je upravo onaj prostor u kojem postoji mogućnost za debatu i dijalog. Danas se često pogrešno podrazumijeva pojam debate, pa se činjenicama suprotstavljaju mišljenja, osobni stavovi. To ukida nužnost argumentacije, a ona je temelj svake debate. Ukratko, javni prostor je postao planetarno stanje u kojem se kapital, politika i svakodnevni društveni odnosi simultano organiziraju i sukobljavaju.

Kako biste opisali javni prostor u Hrvatskoj danas? Kada i zašto dolazi do paralize javne debate?

Javni prostor polako, ali evidentno nestaje, i to na globalnoj razini. Danas je on postao teatar društvenog i teatar politike. Svijet oko nas određuju sveprisutna vidljivost poduzetništva, brendiranja i društvenih vrlina komunikacije. Javni prostori gube svoju izvornu funkciju, stoga se granice i linije koje ih definiraju počinju prekidati i otvarati, što odražava poroznost transnacionalnog kapitalističkog društva. Nadalje, suvremena proizvodnja javnog prostora danas ima tendenciju generiranja kulturne amnezije. Kod nas je taj svjesni zaborav posebno izražen nekoliko proteklih desetljeća, gdje svjedočimo kulturnim kontroverzama vezanima uz pitanja poslijeratnih trauma i trauma tranzicije, kao i uz političke borbe oko kulturnog autoriteta nad memorijom grada, države i javnog prostora.

Kulturna amnezija koju spominjete u suprotnosti je s pojmom anamneze iz naslova vaše knjige. Možete li to elaborirati?

Zadaća anamneze je prisjetiti se starog te proizvesti novo. Anamneza uvijek preobražava predmet kojim se bavi. No da bismo se prisjetili, tome je trebao prethoditi zaborav, amnezija. Dakle, anamnezi prethodi amneza. Anamneza je i dijagnoza, stoga sam htjela dijagnosticirati stanje društva, stanje umjetnosti danas sa svim njihovim devijacijama tj. ‘bolestima’. Namjera mi nije bila napisati povijest suvremene umjetnosti u javnim prostorima, jer bi trebalo napisati nekoliko tomova na tu temu. Fokusirala sam se na ona umjetnička djela i autore koji propituju pitanje moći u prostoru i koji su u opreci prema institucionalnom svijetu umjetnosti. Riječ je o fenomenološkom promišljanju javnog prostora kroz suvremene umjetničke prakse. Drugim riječima, umjetnost u javnom prostoru nastoji uključiti neumjetničke teme u srca i umove ljudi s ulice ili ‘običnih’ ljudi izvan umjetničkog svijeta, umjesto da služi za individualnu kontemplaciju, za ekskluzivnu, umjetnički obrazovanu publiku koja je, prema uvriježenom mišljenu, jedina u stanju shvatiti složeni vizualni jezik. Javnost se naime reflektira u prostoru koji je otvoren i pristupačan svima, a ne samo nekolicini.

S razlogom naglašavate u naslovu knjige i pojam dijaloga koji je ključan u tom posredovanju.

Za svaku komunikaciju nužan je dijalog. On ne egzistira u političkom vakuumu. Tu nije riječ o ‘slobodnom prostoru’, gdje se može reći što god se želi. Dijalog zapravo znači trajnu napetost između slobode i autoriteta. Danas je nužan novi dijaloški model koji u sebi sadrži uvjerenje da je priznavanje i poštovanje alternativnih perspektiva i pogleda na grad uvjet za dijalog. On bi trebao omogućiti povezivanje urbanih pitanja s ostalim gorućim društvenim, ekonomskim, političkim i ekološkim pitanjima našeg vremena. Za dijalošku demokraciju potrebno je zajedništvo, a ono predstavlja određenu aktivnost, a ne posljedicu.

Premda je većina odabranih umjetnika u vašoj knjizi dobro poznata hrvatskoj, pa i međunarodnoj javnosti, nekolicina njih predstavlja iskorak u manje istražene umjetničke prakse u nas. Koji kriteriji su vam bili presudni u izboru umjetnika?

Odabir djela ne proizlazi isključivo iz ‘velikih imena’ autora, kvalitete djela ili mjesta na kojem ili gdje su locirani, već iz načina na koji ova djela i sam prostor utječu jedno na drugo, na nov i neuvriježen način. Unutar područja suvremenih umjetničkih praksi najveći izazov mi je bio teatar jer se tom umjetnošću prethodno nisam bavila, no pokazao se nužnim za ilustriranje bitnih tema u knjizi jer se participativnost, sudioništvo, najsnažnije izražava u živom susretu između utjelovljenih sudionika u određenom kontekstu.

Diznifikacija Dubrovnika

U tom ‘sudioništvu’ stvara se prepoznatljiv tip ‘političkog umjetnika/umjetnice’, koji više mari za procese suradnje, zajedništva, solidarnosti i otpora nego za umjetničke rezultate. Čini se da nužno dolazi i do određene banalizacije predmeta, pa i instrumentalizacije ‘korisnika’. Kako to prepoznati i izbjeći?

U svjetlu današnje krize demokracije vjerujem da umjetnost – kao estetska i simbolička praksa otpora – može odgovoriti na različite izazove transformacije javnog prostora. Umjetnici predstavljeni u ‘Anamnesis’ izlaze izvan uskih okvira definicije ‘kreativne klase’, uspijevaju izbjeći instrumentalizaciji i afirmirati prakse otpora. Osim toga, umjetnost u javnom prostoru stremi valoriziranju onoga što je nevidljivo: grupne dinamike, društvene situacije ili podizanja svijesti. Ne smijemo zaboraviti da ova umjetnost, kritički propitujući kulturu prostora i ekonomsku eksploataciju javnog prostora, ukazuje i poziva na širok raspon umjetničkih praksi koje omogućuju građanima da postanu su-proizvođačima javnog prostora. Nasuprot tome, kod instrumentalizirane umjetnosti angažman stvarnih ljudi, npr. društveno marginaliziranih manjinskih grupa, dovodi do novih oblika ‘urbanog primitivizma’, pa tako neki umjetnici danas, nažalost, nenamjerno pomažu u kolonizaciji razlike tj. procesa u kojem ‘drugi’ postaje objektom umjetnikove samopromocije.

U znanstvenom radu posebno se bavite odnosom moderniteta i tradicije. Zanima me kako gledate na suvremeno pustošenje Dubrovnika i njegova okoliša? Kakvo je vaše viđenje Grada danas? Vjerujete li da se išta može učiniti aktivističkim inicijativama?

Povijesni gradovi poput Dubrovnika, ali i bliske nam Venecije, prolaze shizofrenu situaciju. Od diznifikacije uslijed masovnog turizma, danas druge po redu najjače industrije u svijetu, do nostalgije prema prošlosti, što samo po sebi ne može biti konstruktivno u izgradnji sadašnje ili buduće kulture grada. Pitanje sudbine povijesnog grada ili njegove budućnosti, uz sva nastojanja aktivističkih grupa i mikroprostornih urbanih inicijativa, uvijek i naposljetku je u rukama ekonomista i političara. Naravno, u nekim zemljama sjeverne Europe zajednica ima veći utjecaj na lokalnu politiku, ali samo zato jer lokalna zajednica sačinjava integralni dio lokalne izvršne vlasti. U svakom slučaju, politika Mjesta osuđena je na poraz ako ostane zarobljena u kratkovidnosti i parohijalnim vizurama lokalnog, oslanjajući se na tradiciju kao opravdanje za održavanje društvenih i ekonomskih nejednakosti te na dominantnu paradigmu baštine kao ‘spasitelja’. Pitanje Dubrovnika je globalno pitanje jer istu situaciju prolaze mnogi UNESCO-ovi gradovi. Nažalost, sve inicijative lokalnih vlasti kako bi se umanjio učinak masovnog turizma na okoliš i kvalitetu života pridonose još većoj diznifikaciji, poput prijedloga uvođenja takse za ulazak u grad, ograđivanja ulica konopcem kako bi se odijelio prostor za lokalce i turiste itd. S druge strane, postoje alternativne ekonomije koje su nastale kao odgovor na globalno tržište i pokušaj da se odmarketiziraju sfere života koje su povijesno oduvijek bile izvan tržišnih parametara, no ne vidim da itko govori o tome. Moguće da u našem slučaju to i nije održivo, no bilo bi nužno da se barem otvori dijalog o tome.

1/3