Zašto su hiljade građana prošlog tjedna sudjelovale na Maršu za znanost?

Problemi su kompleksni i različiti u različitim državama. No zajednička karakteristika je da u globaliziranoj ekonomiji utemeljenoj na predatorskoj financijskoj i gospodarskoj neravnoteži ogroman broj ljudi biva doveden na rub egzistencije. Istovremeno, složenost materijalne i društvene zbilje zahtijeva ozbiljan intelektualni i racionalni angažman za razumijevanje i stvarne promjene. Sredstva masovne zabave, od realityja preko komercijaliziranog sporta do konzumerizma, stvaraju ozbiljna ograničenja racionalnom promišljanju, jačajući identitetske spone, antagonizirajuća ponašanja i kritizerske vještine. U takvom, uvelike prekarnom okruženju, nezadovoljstvo eskalira u pokušaje pronalaženja sigurnih utočišta predprosvjetiteljske naravi.

Mitovi o sretnom i ispunjenom životu homogene zajednice (nacionalno, vjersko, rasno ili ideološko jedinstvo) postali su iznimno privlačni. Kada bi samo ‘mi’ upravljali sobom, sve bi bilo idilično! Činjenice i spoznaje prestaju biti važne, mjerilo nam postaju osobna vjerovanja, vraćamo se dogmama. Znanost, propitivanje, istraživanje, otvorenost i znatiželja ostaju samo deklaratorno bitne, u stvarnosti sve što ugrožava pokušaj stvaranja jasne i po mogućnosti jedinstvene istine doživljava se kao prijetnja državnom i/ili nacionalnom jedinstvu. Svakako, detalji problema variraju od države do države, ali to je opći opis razloga zbog kojih se ova manifestacija održala paralelno u tolikom broju država i gradova.

Jesu li potrebni ovakvi marševi?

Nisam osobiti ljubitelj javnih prosvjeda, no oni imaju svoju društvenu funkciju i ukazuju na nemogućnost ili ograničenost drugovrsnog institucionalnog djelovanja. Osim toga, antiznanstveno i, rekla bih, anti-činjenično djelovanje je postalo dio mainstreama i nužno je djelovati na ovaj način u zaštiti zdravog razuma, odnosno radi ukazivanja na taj globalni problem. Žalosno je da do to toga uopće mora dolaziti. Naime, ovdje se radi o suprotstavljanju dvaju različitih paradigmi: prva je ideološka, monolitna, identitetska; druga je znanstvena, utemeljena na sumnji, manjku ‘svetih i nedodirljivih istina’, potrazi i verifikaciji. Za ovu drugu treba truda, treba angažmana, treba odmicanja u nepoznato i treba hrabrosti. Treba sve ono što nas čini dostojnim čovjeka. To nije lako i zato tako jednostavno na to zaboravljamo.

Zbog čega neki znanost ne smatraju ozbiljnim zalogom za budućnost?

Demokracija podrazumijeva obrazovanog i aktivnog građanina. Sloboda podrazumijeva uljuđenost, odgovornost, toleranciju i suosjećanje. U situaciji mitomanije svake vrste i oblika, građanima djeluje vrlo privlačno ono što im je poznato, a to je u pravilu osobno uvjerenje. Neutemeljeno na činjenicama i širini spoznaje o različitostima prirodne pojavnosti, bez istinskog razumijevanja i prihvaćanja, skloni smo smatrati kako je samo naše uvjerenje ispravno. To vodi prema potrebi za ‘čistim’ sredinama, za ušutkavanjem kritika i potragom za paternalističkim ili maternalističkim figurama. Traži se vođa koji će nas izvući iz problema, dobrovoljno se odričemo vlastite autonomije radi fiktivne sigurnosti pod vodstvom ‘onog koji zna bolje, one koja će nas spasiti’. A tu je samo jedan korak prema autoritarnom sustavu. Svejedno je onda da li se klanjamo komunističkoj partiji ili nekoj drugoj ideologiji/mitu koja/i nam je trenutno bliskija: postavke su iste - samo je jedna prava istina i samo ova ili ona stranka, ova ili ona religija, ovaj ili onaj vođa zna put.

Kakav je odnos Hrvatske prema znanosti?

Činjenica je da je društvo današnjice društvo onih koji znaju i umiju. Globalizacijskih gubitnika je mnogo, no svaka sredina si može u velikoj mjeri pomoći upravo znanjem. Shvaćajući osnove svojih potencijala, razvijajući vlastite prednosti, kako gospodarske tako i društvene, jedina je osnova kvalitetnog života. Pod znanjem ne podrazumijevam samo prirodno-tehničke spoznaje i vještine, tu je posebice važno ne ispustiti iz vida humanističke i umjetničke zasade kao posebna područja znanstvenih i kreativnih sfera. Nažalost, ne bih rekla da je hrvatska politika istinski i bez fige u džepu usmjerena prema znanju. No, imamo institucija i pojedinaca koji su u svjetskom vrhu. Imamo veći broj znanstvenika i institucija koje rade vrlo korektno svoj posao. Najveći problemi su financijske prirode - nedovoljno sredstava, odnosno njihova neracionalna disperzija u sustavu - te opći društveni problem: kapilarna društvena korupcija koja se u sustavu znanosti reflektira u kadrovskoj ili interesnoj povezanosti, neovisno o stvarnoj kvaliteti navedenih kadrova.

Miješa li se politika u znanost?

Ne bih rekla da se politika pretjerano miješa u sadržaj znanstvenih spoznaja u Hrvatskoj, osim djelomično u području društvenih i humanističkih znanosti, gdje su vidljivi neki pokušaji desekularizacije. Veći problem je prenošenje pogrešne poruke, koja glasi: ‘Ako si naš, sve ti je oprošteno.’ Tu poruku dobivamo u svim sferama društva budući da nam se dogodila hiperpolitizacija društvenog života. Rođačko-interesna premreženost je naš najveći problem. Takva matrica društvenog tkiva izravno je ugrožena osnovnim načelima znanosti: objektivnošću, jasnim kriterijima, provjerljivošću. Zato se usavršavanje, stručnost, stremljenje ka izvrsnosti označava kao opasnost…jer ona to doista i jest – opasnost za ovakav sustav, u narodu poznat kao ‘VIP sustav’ (sustav veza i poznanstva). Potom dolazi do izvrtanja teza; priča se da su oni koji kritiziraju zapravo neprijatelji sustava, naravno, jedinog ispravnog vrijednosnog i nacionalnog sustava.

Velika je šteta što kao mala zemlja propuštamo spojiti najbolje što imamo: racionalnost i znanstvenost s empatijom i humanošću. ‘Padamo’ na folklor sukoba, na priču o ‘našima’ i ‘njihovima’, umjesto da uključimo sve i razvijamo najbolje. Naravno, to bi značilo gubitak pozicija onih koji ih nisu zaslužili radom, već temeljem ‘VIP’ i sličnih kriterija. To je onda specifičan razlog za Marš za znanost u RH: hajd’mo zaokrenuti smjer, uzeti činjenice i osjećaje i povezati ih konstruktivno, smisleno i realno, ostavimo se mitova i vječnih sukoba u kojima nema i nikada ne može biti sreće.

Koliko je na djelu komercijalizacija obrazovanja?

Trebalo bi promisliti čemu općenito služi obrazovanje te razbiti neke mitove na ovom području. Više je teza da opće školovanje uvedeno radi stvaranja odgovarajuće obučenih radnika za potrebe industrije u razvoju. Danas neki smatraju da školovanje treba služiti stvaranju jasnog vrijednosnog sustava i identiteta nacije. Međutim, kada se iskreno u sebi zamislimo, odgovor je poprilično jasan: obrazovanje treba služiti razvoju svakog pojedinca opremajući ga temeljnim znanjima o funkcioniranju prirode i društva kako bi, svatko za sebe, mogao pronaći ono gdje najbolje može ostvariti svoje potencijale. Onemogućavanje obrazovanja danas je vrlo blizu uskrati same egzistencije dostojne ljudskog bića.

Kao država, trebali bismo imati jasnu srednjeročnu i dugoročnu stratešku usmjerenost prema određenim granama gospodarstva sukladno strategiji razvoja RH. Pri tome, ma koliko se trudili, ne možemo ignorirati činjenicu da nam je dom Zemlja kao planeta, da smo nevjerojatno premreženi i blizu jedni drugima te da je naš deklarirani humanizam na nikad većoj kušnji. Stoga i obrazovanje mora ići u oba pravca: realno usmjeren prema održivosti gospodarstva, ali i jednakovrijedno realan s obzirom na otvorenost, toleranciju i suosjećanje. Moramo se znati nositi s mnoštvom novih izazova i tu nam samo znanje i kreativnost mogu pomoći.