>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Sanja Horvatinčić: Partizanska Drežnica

Drežnica je bila jedno od žarišta i ključnih logističkih točaka Narodnooslobodilačkog pokreta u Hrvatskoj, rekla je o interdisciplinarnom projektu poslijedoktorandica na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu

Pokrenuli ste projekt ‘Baština odozdo / Drežnica: Tragovi i sjećanja 1941.-1945.’ O čemu se radi?

Riječ je interdisciplinarnom projektu usmjerenom na suvremenu povijest i baštinu drežničkog kraja. Istraživački tim čine arheolozi, povjesničari umjetnosti i arhitekti iz Španjolske, Portugala i Hrvatske. Zanima nas prisutnost materijalnih tragova prošlosti te načini njezina bilježenja kroz izgradnju spomenika i produkciju memorijalnih prostora. Zanima nas i značaj tih tragova i sjećanja danas, kada se oni javljaju kao označitelji protuhegemonijskih narativa – međuetničke i internacionalne solidarnosti, antifašizma i socijalne pravde.

Koliko je Drežnica (nekad Partizanska) značajna?

Smještena na komunikacijski izoliranom području između Ogulina i Brinja, Drežnica je bila jedno od žarišta i ključnih logističkih točaka Narodnooslobodilačkog pokreta u Hrvatskoj. Krajolik je ostao obilježen brojnim materijalnim ostacima infrastrukturnih objekata: bolnica, tiskara i partizanskih baza. Budući da su spomenici NOB-a danas razapeti između devastacije i površne spektakularizacije, ovakvu mikrohistorijsku analizu vidimo kao preduvjet budućih metodoloških pristupa kulturno-povijesnoj baštini.

Što se zbivalo u drežničkom kraju u Drugom svjetskom ratu?

U zaseoku Tomići nedaleko same Drežnice neko je vrijeme vojnim operacijama u zemlji rukovodio Centralni komitet KPH, a tiskan je i prvi broj ‘Vjesnika’ na oslobođenom teritoriju. U to vrijeme pristup tiskanom mediju predstavljao je ključnu polugu otpora, opismenjavanja i informiranja stanovništva. Iz centralne tiskare, smještene duboko u šumi iznad Drežnice, izlazilo je na desetine različitih ilustriranih novina, Nazorovih i Goranovih zbirki pjesama… Ipak, žarište tajne mreže bila je Partizanska bolnica br. 7. Ne samo što je njome upravljala žena, već je upravo ženski rad – i dalje ignoriran kotač suvremene socijalne povijesti – u nešto manje od dvije godine svog postojanja, pod stalnim ofenzivama i evakuacijama, spasio na stotine života, ne samo boraca iz gotovo svih republika bivše Jugoslavije, već i savezničkih pilota, lokalne siročadi, staraca i izbjeglica. Nadamo se da će projekt omogućiti da se fokusom na specifičnu baštinu ovoga kraja pozornost skrene i na brojne suvremene probleme ovog zapostavljenog i osiromašenog kraja.

1/1