>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Saša Ban: Naš aktivizam je proizvodnja znanja

Pristup postepene obnove pokazao se kao realna opcija za popravljanje nereda koji je nastao na području arhitekture i urbanizma. Megalomanija je puno jednostavnija, a kada se pojavi investitor, to se predstavlja kao spas. Takav je slučaj s izgradnjom ‘zagrebačkog Manhattana’ na području Velesajma i hipodroma. Ali što je to, za koga je?

Nedjeljom navečer na Prvom programu HTV-a prikazuje se druga sezona dokumentarnog serijala ‘Betonski spavači’ koji se bavi modernom arhitekturom na prostoru bivše Jugoslavije. Prve kritike nove sezone mogle bi se svesti pod imenitelje inteligentno, vizualno atraktivno i društveno odgovorno. U periodu u kojem svjedočimo očiglednom srozavanju javnog servisa ‘Betonski spavači’ su jedan od rijetkih sadržaja za koji se s pravom može reći da zastupa interes javnosti. Dok nas kroz prostore modernizma u serijalu iznova vodi kritičar arhitekture i dizajna Maroje Mrduljaš, iza projekta u produkciji zagrebačkog Hulahopa stoji mladi redatelj i naš sugovornik Saša Ban.

Razlog zbog kojeg su procesi degradacije urbanih prostora jako slični u cijeloj regiji je izlazak države iz života ljudi u smislu zajedničkog građenja društvenog dobra

U novoj sezoni primjetna je jedna razlika – ovaj put nas serijal vodi izvan granica Hrvatske. Zašto ste se odlučili na takav potez i kako mislite da će publika reagirati na priče iz Makedonije i Crne Gore?

Od prve sezone smo u potrazi za najzanimljivijim primjerima modernističke arhitekture nastale na prostorima bivše države. Može se reći da u smislu predmeta interesa nikada nismo gledali s koje strane granice se određeni primjer nalazi. Kada smo prije nekih pet godina stvarali scenarij za seriju, zamislili smo četiri cjeline, sezone, od po četiri epizode. Teme su bile turistička, industrijska, spomenička arhitektura kao i nedovršene modernizacije. U prvoj sezoni bavili smo se objektima u Hrvatskoj jer se najzanimljiviji objekti turističke namjene nalaze na Jadranskoj obali. Kada smo krenuli u izradu druge sezone, odlučili smo se za cjelinu o nedovršenim modernizacijama jer je pomicala problematiku s napuštenih, ruševnih objekata prema problemu zapuštanja aktivnih kuća i kvartova, većinom društvene namjene. Razlog komunikativnosti ove teme u svim zemljama bivše Jugoslavije je zajedničko modernističko nasljeđe i vrlo slična situacija u kojoj se te zemlje nalaze, među ostalim i po pitanju modernističke arhitekture, javnih prostora i prostora društvene namjene. Iz tog razloga se nadam da će reakcije na naš pristup biti pozitivne. Serija je već s prvom sezonom izazvala veliku pažnju u zemljama regije iako se bavila objektima u Hrvatskoj, druga sezona snimana je po zemljama bivše države, a svaki daljnji rad ćemo, ovisno o temi, snimati kamo god nas priča odvede.

Rat estetika

Koje su sličnosti i razlike kada govorimo o devastaciji modernističkih objekata u regiji?

Svugdje se radi o istoj priči, samo su negdje primjeri ekstremniji. Modernistički objekti razrušeni su ili zanemareni iz raznoraznih razloga, ali ono što nas je u drugoj sezoni više zanimalo jest taj odnos prema prostoru u širem smislu. To bi značilo da nas zanimaju pojedinačni primjeri arhitektonski zanimljivih kuća, ali i urbani prostor koji ih okružuje, trgovi koji su dio te arhitekture, ulica, zelenilo kao bitan dio planiranja životnog prostora. Sve te stvari doživjele su izrazitu degradaciju u smislu kvalitete u svim državama koje smo posjetili tijekom snimanja druge sezone. Razlog zbog kojeg su ti procesi jako slični u cijeloj regiji je izlazak države iz života ljudi u smislu zajedničkog građenja društvenog dobra, kvalitete života. Na grad i gradski prostor gleda se kao na mjesta kojima nasušno trebaju privatne investicije, a kao rezultat imamo trgove prepune privatnih kafića i neodržavanu infrastrukturu zgrada zbog kojih je trg uopće nastao na tom mjestu. Način na koji su nam to objašnjavali sugovornici tijekom rada na emisijama možda najbolje opisuje univerzalnost ovog problema – tako smo u Skoplju razgovarali o stigmatizaciji javnog prostora od devedesetih godina prošlog stoljeća naovamo s objašnjenjem da svi ti prostori ne mogu samo tako stajati, već da moraju donositi neki profit, a u Splitu nam je sugovornica naglasila da je ‘mali čovjek’ potpuno izgubio svijest o tome da prava pojedinca na prostor ne završavaju na njegovom ulaznom pragu, već da svako od nas kao stanovnik nekog grada ima pravo na javni prostor i na odluke o tome kako će on izgledati, da ima pravo na kvart i pravo na grad.

Zanimljivo je da u drugoj sezoni imate naglašeniji aktivistički i istraživački impuls. Snimili ste djelatnike Zagrebačkog holdinga kako odlažu smeće pored objekta koji je zaštićeno kulturno dobro i aktiviste koji su otkrili priču o zastrašujućem životu makedonskih studenata. Je li vam teško uspostaviti balans između priče o modernizmu i sadašnjem stanju?

Nije nam bilo teško uspostaviti taj balans jer smo se time bavili i u prvoj sezoni. Razlika je ta što se na nekim primjerima iz druge sezone devastacija upravo događa. Zato ima primjera gdje se to i vidi. Neki od njih su odlaganje smeća kod Đure Đakovića ili obavijest o prestanku rada Hrvatskog teniskog nacionalnog centra zbog opasnosti od propadanja paviljona u kojem se nalazi. U Splitu 3 grafitima su iskazani tragovi borbe između stanovnika kvarta naspram investitora i politike. Skoplje je najnevjerojatniji primjer gdje se borba ideologija iskazuje kroz rat estetika. Građevinski boom Skoplja iz 2014. se u vrijeme našeg snimanja manifestirao u ogromnom broju gradilišta. S obzirom na to da se sve to trenutno događa, htjeli smo, između ostalih, razgovarati s ljudima koji se time bave na aktivistički način. To ostavlja dojam da je aktivistički impuls naglašeniji, jer je trenutna situacija većine tih priča još uvijek neriješena i neizvjesna. U prvoj sezoni bilo je drugačije jer je konačna sudbina većine turističkih objekata već bila razriješena, a znamo da to nije dobro završilo. U takvoj situaciji je svaki aktivistički impuls optimističan, to su ideje za neke nove početke i melankolična idealizacija ruine u predivnom prirodnom ambijentu. Ponekad je stanje ruine bilo i konačan kraj, to je odmah davalo jasnu sliku o tragičnosti toga što gledamo. U drugoj sezoni nam je najveći izazov bio hoćemo li u snimljenom materijalu jasno vidjeti da su određeni procesi na put do novih betonskih spavača ili neke druge vrste degradacije.

Nezamjenjiva uloga HRT-a

Jeste li u svome radu naišli na probleme cenzure i autocenzure s obzirom na to da se ‘Betonski spavači’ emitiraju na nacionalnoj televiziji, a govore o ‘neželjenom’ socijalističkom periodu?

Trudili smo se baviti činjenicama i pokušali smo cijelom projektu pristupiti što više znanstveno. Naša je subjektivnost ipak vidljiva u melankolično intoniranom offu koji je svojevrsni autorski coming out i mislim da jasno prenosi osjećaj žala zbog toga što društveni procesi idu u smjeru u kojemu idu. Ipak, argumentacija u svim emisijama polazi od činjenica i nema veze s nostalgijom ili ideološkim opredjeljenjem. Iz tog razloga se nismo imali potrebu autocenzurirati, a očito se takav pristup pokazao prihvatljivim i na nacionalnoj televiziji jer nam nitko nije prigovarao ili nametao cenzuru vezano uz spominjanje i bavljenje Jugoslavijom ili razdobljem socijalizma. Doznali smo za istupe nekih saborskih zastupnika na raspravi o HRT-u kojima se nije svidjelo što se na nacionalnoj televiziji prikazuje sadržaj sniman na području bivše države, ali to, nasreću, nije imalo većeg utjecaja. Serija je izašla i to ovaj put u odličnom terminu, za razliku od prve sezone.

Doznali smo za istupe nekih saborskih zastupnika na raspravi o hrt-u kojima se nije svidjelo što se na nacionalnoj televiziji prikazuje sadržaj sniman na području bivše države

Postoji ipak jedan izolirani slučaj cenzure sadržaja od strane HRT-a. U jednoj garaži velike stambene zgrade u naselju Split 3 protagonist emisije nam je pokazao kako su garažu u kvartu pretvorili u galeriju i u suradnji s umjetnicima tamo izlažu umjetničke radove. Istovremeno se uz izložene radove vidi grafit ‘Srbe na vrbe’. Naš protagonist se od toga ogradio i rekao je kako to nema veze s njihovim angažmanom i kako je to zatečeno stanje. Mi ni u jednom trenutku nismo razmišljali da bi taj oblik sadržaja bio nešto što se ne bi trebalo pokazati. Jedna od naših osnovnih ideja je da se bavimo time kako se vrijeme upisuje u beton. Naš je stav da ljudi svakodnevno gledaju devastaciju, ali je zapravo više ne vide i tek kada se u ovakvom obliku na TV-u i kroz ovakav grafički primjer suoče s time kažu: ‘Čekaj, ovo nije OK. Nije OK da se ovaj prostor zapušta ili da tu investitor radi što hoće i nije OK da taj grafit ovdje stoji i predstavlja sve nas.’ HRT se odlučio za opciju političke korektnosti, što se nama činilo kao oblik zatvaranja očiju, ali oni su smatrali da bi bila štetna i sama pojava govora mržnje bez obzira na kontekst i namjeru pokazivanja.

Novu sezonu počinjete s pričom o Zagrebačkom velesajmu. S jedne strane, to je priča o velikim kompleksnim projektima koje se nekada pogrdno naziva megalomanskima. Međutim, zaboravlja se da su mnogi megalomanski projekti zapravo započeti 1990-ih, a megalomanskim bi se mogao nazvati i novi projekt ‘Zagreb na Savi’?

Rješenje za megalomanske projekte koji su prepušteni propadanju kod nas se najčešće traži u novim megalomanskim idejama obnove. Nasuprot toga stoji pristup postepene obnove kojim se bavimo u prvoj sezoni. Kroz naše istraživanje on se pokazao kao možda i jedini koji izgleda kao realna opcija za popravljanje nereda koji je kroz vrijeme nastao na području arhitekture i urbanizma. Postepena obnova omogućava i vrijeme za promišljanja tijekom kojega se može raščistiti što kao društvo želimo. Istovremeno omogućuje brze rezultate jer se kroz ulaganja koja nisu prevelika prostor aktivira i pokazuje kao koristan ili ne. Postepena obnova je teži put jer iza nje stoji rad koji je protežan u vremenu i ne donosi instant rješenje, nego mora biti oslonjen na dugoročnu odluku o tome kako ćemo pristupiti tim prostorima. Megalomanija je puno jednostavnija. Infrastruktura se zapusti, ulaže se premalo i bez promišljanja, većinom se svodi na krpanje, a kada se pojavi investitor, to se predstavlja kao spas. I onda se npr. prostor Zagrebačkog velesajma i hipodroma nakon godina stručnog promišljanja naprosto riješi i kaže se bit će to zagrebački Manhattan! Što je to? Za koga je? Kakve vrijednosti ima, a da grad Zagreb daje prostor geometrijskog centra grada upravo za tu ideju?

Prilikom rada na temi Velesajma niste se dotaknuli priče o zatvaranju srpskih civila 1991. u Paviljonu 22, a o čemu su svojevremeno Nenad Puhovski i Factum snimili dokumentarni film?

Nismo se bavili tom temom iako smo redovito razmišljali kako bismo je mogli obraditi i kakve veze ona ima s našom pričom. Bavimo se spoznajama o potencijalu i vrijednostima arhitekture koja je zanemarena i uništena te kako to danas degradira kvalitetu života ljudi. Nismo željeli kompliciranu temu koja zahtijeva kompleksno istraživanje staviti u kategoriju zanimljivosti, a ozbiljan rad na tom slučaju u ovoj bi nas situaciji udaljio od priče kojom se bavimo.

Može li televizijska proizvodnja znanja o važnom periodu modernizma imati neki konkretniji učinak u realnosti? Mislite li da ćemo našu budućnost moći vidjeti jedino kroz realitet kapitalizma?

Razni ljudi iz struke bavili su se ovom temom na razne načine puno prije nas. Ono što smo mi vidjeli kao priliku je da iskoristimo dokumentarizam i televiziju kao idealan medij za upoznavanje šire publike s temom. Iako utjecaj televizije iz godine u godinu drastično opada, uloga javnog servisa još je uvijek bitna, upravo u smislu produciranja ovakvih sadržaja. Bilo bi dobro kada bi se unaprijedio odnos spram produkcija i autora s kojima surađuju na ovakvim projektima jer bi to značilo kvalitetniji program. Uloga HRT-a je u tom odnosu nezamjenjiva. Osim što ima mogućnosti za ulaganja u nekomercijalni sadržaj, HRT omogućuje i veliku vidljivost kroz emitiranje. Zanimljivo, kada smo javili protagonistima da će biti emitirana epizoda o domovima u Konjicu, Nikšiću i Kolašinu, od tamo su nam javili da će svakako gledati jer hvataju signal HRT-a bez problema. Gledanost se nakon emitiranja ostvaruje i na razne druge načine: tu su internet, festivali, prikazivanja u edukativne svrhe. Uz sve to nemoguće je znati može li to imati konkretniji učinak i što bi to zapravo bilo. Pitanje je možemo li sa sigurnošću znati kakav će učinak imati bilo kakav vid našeg djelovanja. Maroje je jednom dobro rekao da se ima smisla baviti onom vrstom aktivizma koja proizvodi nova znanja. Što se tiče kapitalizma, to je realitet sada, ali gledano u kontekstu kuća koje su svoj cijeli životni vijek proživjele unutar pedesetak godina i vidjele nekoliko različitih realiteta, pitanje je što će to biti sutra.

1/1