>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Selvedin Avdić: Ima smisla opirati se

U toj pukotini, tom dubokom mračnom rascjepu kao što je rat, dogodila se tranzicija, a u toj traumi najbolje su se snašli najgori među nama. No ima smisla opirati se, ulog je ogroman, životi su u pitanju, a ja ne vjerujem u reinkarnaciju. Poštujem svakoga ko se bori da nam život učini boljim, s jednakom snagom s kojom prezirem sve tajkune i veliku većinu političara

Selvedin Avdić (49), bosanskohercegovački književnik, nakon uspješnog prvijenca ‘Sedam strahova’ koji je ‘Guardian’ proglasio jednim od najboljih paperback izdanja u Velikoj Britaniji 2014. godine, objavio je novi roman ‘Kap veselja’ (Sandorf, Zagreb). Uz to, napisao je zbirku priča ‘Podstanari i drugi fantomi’, reportaže pod imenom ‘Zemlja’ i knjigu o zeničkoj željezari ‘Moja fabrika’ koja je postavljena u Narodnom pozorištu Zenica, a za život zarađuje radeći kao urednik na portalu Žurnal.info.

Nema više potrebe za progonima ili cenzurama. Dovoljno je svim neposlušnicima smanjiti društveni uticaj, a njihovu fizičku prisutnost iskoristiti kao argument ‘demokratičnosti’ društva

Osamljenost, i to ona najgora, unutarnja, glavna je osobina vaših junaka, gotovo podjednako u romanu ‘Sedam strahova’ kao i u novoobjavljenom ‘Kap veselja’. Međutim, čini se da ta samoća nije njihov izbor, nego odgovor na društvo koje ih osamljuje?

Naravno. Usamljenost nije njihov izbor, kamo sreće… Prije se radi o odbačenosti. Društvo ima matricu po kojoj funkcioniše, one koji se ne uklapaju u nju prepoznaje i odbacuje. Nema više potrebe za progonima ili cenzurama. Dovoljno je svim neposlušnicima smanjiti društveni uticaj, a njihovu fizičku prisutnost iskoristiti kao argument ‘demokratičnosti’ društva. Zašto ulaziti u polemike, zar nije jednostavnije praviti se da ne čujete kritike? Ni cenzura više nije potrebna, efikasnije je napraviti zaglušujuću buku u kojoj je svaki glas isti, svaki stav ispravan. Sem toga, u strahu od društvene izolacije, gubitka posla ili nečeg drugog, većina svakako pribjegava autocenzuri što je, sigurno, opakiji oblik od bilo kakve intervencije vlasti. Cenzura se lako ukida, preko noći, dovoljno je donijeti par zakona koji smanjuju uticaj države. Sa autocenzurom to ide znatno sporije, radi se o mijenjanju svijesti, a to preko noći i samo nakratko može učiniti samo neki dobar halucinogen.

U romanu ‘Kap veselja’ junak Miran vraća se u rodni grad iz stranih država u kojima je završio odlazeći s fronte. Vraća se bez velikih ambicija. Kao što mu samo ime kaže, on želi isključivo mir, ono što se zna nazivati ‘unutrašnjim smirajem’. Zapravo bi samo tu ‘kap veselja’, poznatu iz pjesme Lole Novaković po kojoj je roman i nazvan, ali ni grad ni njegov mikrosvijet, zgrada u kojoj je odrastao, ne mogu mu to ponuditi. Štoviše, kako je napisao Emir Imamović Pirke, radnja kao da se zbiva u gradu u kojem Mad Max ide u vrtić, a Borghes radi u ugostiteljstvu.

Istorija civilizacije je istorija ljudske potrage za srećom. Tokom svoje potrage, uglavnom bezuspješne, Miran pokušava svijet svesti u poznate okvire – na nekolicinu osoba uz koje je odrastao, zato što se nada da može imati povjerenja u njih te na zgradu i mali park jer misli da će tako sužen prostor lakše kontrolirati i odbraniti. On vjeruje da ga poznati predmeti mogu zaštititi i da stare navike mogu biti nekakav ritual zaštite. Ali vrlo brzo shvata da je to nemoguće. Nažalost, kroz ratne godine shvatili smo da nas ne mogu zaštititi ni komšije ni poznate ulice u kojima smo odrastali. Zlo se pojavljuje svuda, na najnevinijim mjestima… Znamo da su neka mučilišta otvarana u muzičkim školama, da su neke zloglasne vojne formacije svoje komande smještale u vrtiće. Strašni zločini ne događaju se samo u magli, sumraku, tokom sivih jesenjih dana, nego i u sunčanim danima jula, kada televizijski meteorolozi preporučuju obavezan boravak na otvorenom i obećavaju pozitivnu biometeorološku prognozu. Ali potraga za srećom ne smije biti prekinuta.

Od proletera do ljudskih resursa

U ‘Kapi veselja’ očita je pukotina koja je rascijepila naše svjetove na onaj prije i ovaj sada. Pukotina je, naravno, rat. Ništa više nije onako kako je bilo i kako možda na prvi pogled izgleda da jest. Miran se na početku trudi barem dijelom vratiti stari sjaj dvorištu ispred zgrade, stanari mu se pridružuju, tu je i jedna Verena s dječakom, ali – kasnije se pokazuje – nije imao šanse. Imamo li mi šanse popraviti stvari oko sebe?

Životi nam prolaze u tome što pokušavamo spojiti ta dva kraja. Ne ide, nikako ne ide, rez je bio suviše nasilan. U toj pukotini, tom dubokom mračnom rascjepu, dogodila se tranzicija, a u toj traumi najbolje su se snašli najgori među nama. Ne volim tvrdnje da su karte podijeljene na ovakav način i da nema smisla opirati se pravilima igre. Ima smisla, kako nema, ulog je ogroman, životi su u pitanju, a ja ne vjerujem u reinkarnaciju. Poštujem svakoga ko se bori da nam život učini boljim, s jednakom snagom s kojom prezirem sve tajkune i veliku većinu političara. Čak i da nema nikakvih rezultata, moramo pokušavati, baš kao i Miran, ni on nije odustao. Dozvolite da i ovo kažem. Znate i sami koliko su u posljednje vrijeme ustaljene predrasude prema svim novinarima, kao ‘sve su to sluge režima’, ‘svi pišu za nečije interese’, ‘novinski tekst ništa ne može promijeniti’… Nije tačno. Ja koristim svaku priliku da se pohvalim da smo mi u Žurnalu uspjeli smijeniti korumpiranog državnog tužioca, nekolicina tajkuna zbog naših istraživanja završila je na sudu, zaustavili smo veliki broj štetnih ugovora i tako spasili višemilionske iznose od krađe… Znam, to je sitnica naspram opšte grabeži koja vlada, ali nešto smo uspjeli zaustaviti. To mi je ogromna satisfakcija za sav trud. Dakle, šanse su nam loše, protiv sebe imamo znatno nadmoćnije protivnike, ali to nije razlog da se predamo. Jer predaja nije nikakvo rješenje, sigurno nas ne bi pustili u svoje redove.

Zlo se pojavljuje svuda, na najnevinijim mjestima… Znamo da su neka mučilišta otvarana u muzičkim školama, da su neke zloglasne vojne formacije svoje komande smještale u vrtiće

Oba vaša romana i knjiga ‘Moja fabrika’ vezani su uz vašu Zenicu, grad na kojem se itekako slomila sva bijeda postjugoslavenske tranzicije. Motiv rudnika kao izvora zla također se ponavlja, baš kao i imena nekih ne baš dobroćudnih likova kojima rat nije bio rat, nego brat, a koji su danas lokalni šerifi bez čijeg se odobrenja ne može otići ni u WC. Što su Zenici danas rudnik i željezara, kao i bivši hotel Metalurg, u koji ste smjestili svog pripovjedača?

Pišem o onome što najbolje poznajem, a to je Zenica. To je grad koji funkcionira unutar trokuta koji čine rudnik, željezara i zatvor. Svaka od te tri tačke vrlo konkretno se odražavala na moj život, a kada je tako, nema ništa prirodnije nego da ih prenesem u knjige. Rudnik i željezara nekada su simbolizirali bezbroj stvari. Danas su svedeni na najosnovnije – na proizvodne pogone iz kojih neko izvlači profit. Rudari više nisu kopači crnog zlata koji kada masovno izađu na ulicu, mogu smijeniti bilo kojeg ministra ili čak promijeniti zakon, niti su metalurzi ponosni proleteri koji na svojim plećima drže samoupravni sistem. Oni su samo ljudski resursi i to više niko ne krije. Hotel Metalurg sada se, iz meni sasvim nepoznatih razloga, zove Dubrovnik i to mi je dobra ilustracija bezglave potrage za identitetima nakon tranzicije. Radnička prošlost poistovjećuje se sa socijalističkom pa su nove vlasti odlučile da je se otresu. Ali nevolja je u tome što nisu znali čemu da se okrenu. Ovaj grabež ne može se nazvati čak ni kapitalizmom pa su identitet počeli da traže u prvom danu proljeća, trešnjama, rijekama, nekim starim dokumentima ali, koliko ja vidim, slabo se ljudi poistovjećuju s tim. Ne zato što ne žele, nego zato što im je to neprirodno, komično. Tokom cijele te potrage, stvarni identitet probija oči svojim dimnjacima na periferiji grada. On jeste prljav, smrdljiv, okrutan, ali je istinit. Zahvaljujući željezari Zenica je postala grad, ne pretjerano lijep, ali pravi grad. Fabrika je od nekadašnje kasabe stvorila otvoren grad, multikulturalan i višenacionalan i to bi, po mojem sudu, trebale biti idealne tačke za gradnju identiteta. Ali ne pitam se ja.

Nasuprot tom novom svijetu u kojem se većina teško ili nikako snalazi, stoji mala figurica crvenog Indijanca, reklo bi se obavezna dječja igračka u tim sretnijim vremenima?

Poslaću vam fotografiju moje igračke – plastične figure Winnetoua, izlivene iz jednog komada. Pronašao sam je u roditeljskom stanu, odnekud se pojavila nakon godina izbivanja. Obradovao sam se, znate već kako je to s igračkama, puno smo nas dvojica pustolovina preživjeli, bilo mi ga je drago ponovo vidjeti. Miran bi Indijanca uporedio sa voodoo lutkom labirolom, a ja se plašim takvih poređenja izvan literature. Istu takvu figuru Miran je pronašao u selu koje su nakon izgubljene bitke napustili stanovnici. Njen vlasnik joj je, baš kao što smo uradili Miran i ja, odgrizao vrh puške. Teško je boriti se protiv neprijatelja koji je odrastao uz potpuno iste igračke. Nešto u čovjeku se slomi kada se suoči s tim.

Neugoda na pozornici

‘Sedam strahova’ britanski ‘Guardian’ proglasio je jednim od najboljih paperback izdanja u Britaniji 2014. ‘Ovo je priča koja počinje čudno i postaje još čudnija, ali s logikom i prijemčivosti lošeg sna. Nije slično bilo čemu što sam ranije čitao, ali ima svu dosljednost i snagu nečega velikog i pouzdanog. Nevjerojatno je da je ovo prvi roman autora’, nahvalio vas je književni kritičar Nicholas Lezard. Što su za vas značile te pohvale? Je li vam ‘Guardian’ otvorio neka nova vrata? ‘Kap veselja’ pisali ste prilično dugo…

Naravno da su mi prijale te pohvale. Kada pišem, trudim se da ne razmišljam o budućim reakcijama kritike i čitalaca. Ali kada rukopis napusti moj računar, nije mi svejedno šta će misliti o njemu. Te pohvale donijele su mi neke nove čitaoce, to je sigurno, ali ništa drugo značajno nisu promijenile u mom životu. Sve je ostalo u dlaku isto. Što je dobro, jer sam i novu knjigu mogao da pišem potpuno opušteno, nisam morao da ispunjavam ničija očekivanja, jer ona nisu ni postojala. Mogao sam nastaviti da ugađam samo sebi. Jeste velika pauza između ‘Sedam strahova’ i novog romana. Ne znam ni sam kako sam to vrijeme potrošio. Znam sigurno da nisam neprestano pisao ‘Kap veselja’. Pravio sam neke skice, bilješke, čak crtao određene scene, ali uz ogromne pauze. ‘Strahovi’ su doživjeli nekoliko izdanja, neprestano sam nešto objašnjavao, čak sam napisao dodatak romanu ‘Još malo o strahovima’ koji se može naći u bosanskim izdanjima. Napisao sam i knjigu ‘Moja fabrika’, po njoj je napravljena pozorišna predstava. Pisao sam za Žurnal, uredio nekoliko knjiga… Bilo je posla, vidim kada ovako nabrajam… ‘Kap veselja’ sam počeo pisati kada sam konačno ispratio ‘Strahove’ i pomislio da mogu napisati bolju knjigu. Ne znam da li sam uspio. Ali trudio sam se.

Usprkos nizu uspjeha i nagrada, dojam je da u Hrvatskoj čitaoci nisu dovoljno upoznati s onim što pišete. Koliko uopće međusobno komuniciramo kada je je pitanju ono što se voli nazivati kulturnom proizvodnjom? Vidjeli smo da ste preko Facebooka tražili novu zbirku pjesama Danijela Dragojevića, ali izgleda da je u Sarajevu nema. Jeste li je nabavili?

Nisam imao neke velike uspjehe. Često me predstavljaju kao ‘višestruko nagrađenog’ pisca, ali to nije istina. Jedine nagrade koje sam dobio su dvije nagrade Zeničkog proljeća. Kod svih ostalih bio sam samo u širem ili užem izboru, obavezno je nedostajao neki bod. Preciznije je reći da sam ‘višestruko umalo nagrađen’ pisac. Šira javnost u Hrvatskoj me ne poznaje, a i kako bi? Nisam se previše pojavljivao u medijima, pauze između knjiga su višegodišnje pa ljudi jednostavno zaborave na mene. Ali i dalje ima puno onih koji me se sjete, i sam se iznenadim. Pozivaju me na festivale, čitanja… Slabo se odazivam jer se ne osjećam ugodno kada sa neke pozornice moram objašnjavati šta sam želio reći ili šarmirati publiku. Da se razumijemo, volim gledati druge u takvim situacijama, zaista uživam u njihovim nastupima i neke pisce bih mogao satima slušati dok objašnjavaju detalje svog kreativnog procesa. Ali kada sam ja u takvoj poziciji, večer okončam sa strašnom glavoboljom, tri brufena jedva pomognu.

Dragojevićevu knjigu kupio mi je Kruno Lokotar, moj dugogodišnji urednik. Po ko zna koji put odazvao se na moje ovakve vapaje. Nije mi samo urednik, on mi je i drug. Već godinama nas dvojica ostvarujemo efikasnu kulturnu razmjenu na svim poljima. I dobro se ismijemo kada se sretnemo.

1/1