Propast radničke klase i radništva prvo je počela u jeziku, izjavio je zenički novinar i pisac Selvedin Avdić u emisiji Vide TV Zavidavanje by Lado Tomičić, koju možete gledati na ovoj poveznici.
Nekad sam se hvalio proleterskim porijeklom. Tada je “proleter”, naravno zbog slave 1. proleterske, bila viteška titula. Odjednom je u jeziku od “proletera” nastala “radnička klasa”, a i to je bilo vrlo ugodno mjesto, objasnio je Avdić, autor nekoliko romana inspiriranih Zenicom i tamošnjom Željezarom. Ali je “radnička klasa” pretvorena u “radnike”, a oni potom u “uposlenike”, i na kraju je nastupila krajnja degradacija: postali su “ljudski resursi”.
“A ljudski resursi su potrošni i lako zamjenjivi, i radnike se danas tako i tretira. Ali ja se sjećam službene table iz Željezare na kojoj je, otprilike, pisalo: 'Poštujte pravila o radu jer radnici nemaju rezervnih dijelova.'”, kazao je Avdić Ladislavu Tomičiću.
“Trenutni vlasnici fabrika nikad ne kažu da im radnici zarađuju, nego da oni njima daju platu. Kažu: 'Moja porodica vama daje platu, a vi ste nezahvalni.' Sve je naopako”, kazao je Avdić podsjećajući kako “u Zenici danas više nema rudara, a nekad je prvi rudar uvijek imao veću platu od inženjera”. “To je bila opšteprihvaćena činjenica jer su platne liste bile izvješene na vidnom mjestu, i točno se vidjelo koliko tko ima platu.”
Tomičić i Avdić, obojica Bosanci iz srednje Bosne kojima su očevi radili u zeničkoj Željezari, razgovarali su o prijeratnoj važnosti zeničkoga “industrijskog bazena” i njegovog Rudarsko-metalurškog kombinata s više od 25 tisuća radnika. Poslovna snaga te industrije danas zvuči nezamislivo: Željezara je imala “svoje slikare, fotografe, svoj atelje, arhitekte...”; “zenički studenti mogli su studirati gdje god su željeli – u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani – jer je Željezara imala vlastita krila studentskih domova”; također ogroman broj hotela, ljetovališta, odmarališta, zimovališta duž čitave obale.
“Birali smo gdje ćemo ljetovati – sve džaba”. “U mojoj porodici vjerovali smo da radnici nisu sposobni za zlo. Sjećam se dobro, kad sam bio dijete i nešto bi me uznemirilo, mama bi mi rekla: 'Ne boj se, to radnici idu u noćnu smjenu.' I mene to smiri”.
A onda, “preko noći”, rat i - “apsolutno ništa”. “Moj rahmetli otac uvijek je na posao dolazio sat ranije da se pripremi, jer je bio dio generacije koja je vjerovala da će sretno živjeti budu li vrijedno i pošteno radili. Bio je potpuno izgubljen kad je propala Željezara. Niko ništa nije radio, a on nije znao kako na drugi način da zaradi novac izuzev svojim radom – došlo vrijeme šverca, sive ekonomije, raznoraznih predatora. I moj otac za dva jaja odnese veliku brusilicu za koju je toliko štedio”, ispričao je Avdić, koji je novinarskim radom i književnim djelima inspiriranima svojim gradom ostvario zapažen uspjeh, i o svemu tome zanimljivo govorio u emisiji Vide TV Zavidavanje by Lado Tomičić.
