>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Slaven Rašković: Nitko nije želio napustiti Knin, govorili su nam da ćemo se brzo vratiti

Što se tiče izbjeglica i Oluje, to je bilo stanje neke masovne panike i histerije u kojoj je bilo teško donositi racionalne odluke. Dominantni stav je bio, čak i nama djeci su to govorili, da se idemo pomaknuti dok ne uđe hrvatska vojska i onda ćemo se vratiti kući. Pitanje je koliko bi ljudi uopće otišlo da su znali da im je odredište Srbija i koliko dugo će ondje ostati

U izdanju Foruma ZDF uskoro izlazi ‘Život u limbu – knjiga ožiljaka’ dvojice autora, fotografa i antropologa Igora Čoke i sociologa Slavena Raškovića koji se posljednjih deset godina bavi dokumentiranjem kršenja ljudskih prava za posljednjih ratova. Rođeni u Kninu i otjerani nakon Oluje, autori su napisali knjigu o svom rodnom gradu, turbulentnim vremenima i traumama koje je ono ostavilo na njegove građane. Čoko je ostao živjeti u Beogradu, a Rašković, s kojim razgovaramo o knjizi, nedugo poslije Oluje vratio se u Knin i školovao u Zagrebu.

Najtužnija stvar mi je ta da se nigdje ne mogu pronaći svjedočanstva i događaji koji se tiču iskustva Hrvata u Kninu ‘90., ‘91. A Hrvatima su se događale strašne stvari za vrijeme Krajine

U uvodnom dijelu kažete da je riječ o knjizi koja grebe po ranama. Koliko je slojeva rana u Kninu, od kojih se neki odnose i na vas autore?

Pisanje ove knjige i bavljenje ovom temom za Igora Čoku i mene je bilo emotivno iskustvo, ne samo zato što smo proživjeli to, nego i zato što se ne kaže za vraga ‘najteže je biti prorok u svom selu’. Drugim riječima, teško je napraviti tu distancu od nečega što si sam proživio. Ali stoga i jest specifično jer smo se obojica, on kao fotograf i antropolog, a ja kao sociolog i istraživač, trudili pomiješati naša osobna iskustva sa saznanjima koja smo do sada stekli u svom radu. Premda smo nekada i svjesno popuštali toj distanci u tekstu. Barem ja, u onim dijelovima koji i mene samog još muče.

Plan Z4 i Radio Knin

U uvodu o Oluji pitate se smijete li reći da razumijete i jedne i druge i kako da pišete o tom događaju koji je jedna od najintenzivnijih epizoda vašeg života. Ta druga strana Oluje je sve donedavno, do ispovijesti saborske zastupnice Anje Šimprage i dolaska Borisa Miloševića u Knin, bila potpuno izvan službenog mejnstrima. Kako gledate na te poteze?

Slažem se da je prvi put postavljanjem na visoki politički nivo ta priča ušla u dominantni narativ, no ne treba zaboraviti da zahvaljujući istraživanjima i radu civilnih organizacija i pojedinaca u vezi ratnih zločina i trauma već dulje vrijeme postoje informacije, svjedočanstva i dokazi. To je sada dignuto na višu razinu, što je dobro i važno. Nadam se da neće ispasti da je to samo za ovu godinu prikladni igrokaz koji je pasao svima, a da se neke ozbiljnije stvari ne promijene. Po meni, 30 godina od početka rata suludo je da ne možemo pronaći način da se Srbi uključe i komemoriraju hrvatska stradanja, a s druge strane da Hrvatska službeno prizna neke stvari koje su se dogodile, a nisu za slaviti.

Bilo je provokacija među djecom i mlađom populacijom, posebno ‘97., ‘98. i ‘99., kada su se Srbi počeli malo intenzivnije vraćati. Kasnije se to relaksiralo. No dobro je da su djeca išla zajedno u školu. Zato je danas društvo u Kninu zdravije nego u Vukovaru

Kada pišete o Oluji, spominjete nešto što brojne tadašnje izbjeglice tvrde u svojim svjedočanstvima – da nisu bili svjesni da odlaze zauvijek, već su mislili da se idu par dana skloniti, dok hrvatska vojska ne prođe.

Ja se sam sjećam tih priča. Nitko nije želio napustiti Knin. To je bilo stanje neke masovne panike i histerije u kojoj je bilo teško donositi racionalne odluke. Znam da je dominantni stav bio, čak i nama djeci su to govorili, da se idemo pomaknuti dok ne uđe hrvatska vojska i onda ćemo se vratiti kući. To je zanimljiv fenomen koji bi trebalo dublje istražiti. Pitanje je koliko bi ljudi uopće otišlo da su znali da im je odredište Srbija i koliko dugo će ondje ostati.

Mnogo toga u vezi Oluje još je nerazjašnjeno. Spominjete da je noć uoči Oluje, a nakon propalog sastanka u Ženevi, na radiju priopćena vijest kako su pregovori uspjeli. O čemu je riječ?

To mi je posvjedočilo više ljudi. I to je čudna informacija. Ti ljudi su rekli da su slušali Radio Knin, no ja nisam siguran da je to točno. Mnogo ljudi u Krajini je vjerovalo da je plan Z4 najbolje rješenje. Ti ljudi su rekli da su, čuvši da su pregovori uspjeli, išli sretni spavati, a potom su ih ujutro probudile granate. Pokušavao sam to provjeriti, no nisam uspio pronaći arhive Radio Knina niti to u arhivama Beograda i Zagreba. Tako da ostaje nejasno je li posrijedi nečija gnjusna šala ili manipulacija ljudima.

Osim događaja vezanih uz Oluju, bavite se još jednom važnom temom za koju ispravno tvrdite kako je zanemarena u službenoj hrvatskoj povijesti – sudbinom hrvatskih Kninjana od početka 1990-ih.

Mogu donekle razumjeti da za Hrvatsku Oluja znači kraj rata i spajanje teritorija pa je teško suočiti se s ružnom stranom Oluje, gdje su ljudi ubijani. No ne mogu razumjeti i nije mi logično, a to mi je definitivno i najtužnija stvar kada govorimo o Kninu, da se nigdje ne mogu pronaći svjedočanstva i događaji koji se tiču iskustva Hrvata u Kninu ‘90., ‘91. Toga ima jako malo. Općenito, razdoblje života u Krajini je jedna od najslabije istraženih stvari u ratu. Hrvatima su se događale strašne stvari za vrijeme Krajine. To je opća stvar, no o tome nema nikakvih svjedočanstava niti se zna što se točno događalo. Postoji narativ da je većina Hrvata napustila Krajinu i da su se dogodili etničko čišćenje, provokacije, premlaćivanja i ubijanja Hrvata. Ali je jako malo energije posvećeno i od hrvatskih istraživača, povjesničara, da se ta iskustva istaknu. Kako smo Čoko i ja lokalci i znamo dosta ljudi koji su ‘90., ‘91. ili ‘93. otišli ili ljude koji su čitavo vrijeme ostali u Kninu, bilo nam je važno to istaknuti.

Kako to objašnjavate?

To sam napisao u knjizi. Čini mi se da se ti narativi o ratu, posebice u javnom prostoru i od političara, nastoje zadržati crno-bijelima. Malo tko ulazi u ozbiljne analize i realna iskustva ljudi koji su kroz to prolazili. Knin je važan taj jedan dan, a u tu priču se slabo uklapa to što su Hrvati tih godina doživljavali u Kninu. Jer kada se govori o hrvatskim žrtvama, onda se govori o Vukovaru i nekim drugim mjestima. A ovdje ni javnost ni politička elita nemaju kapaciteta da kompleksnije razlože tu priču i daju prostora da se vidi što se Hrvatima događalo u Kninu. To je zapostavljeno. Na jednoj razini to mi je čudno, ali kada se stavi u kontekst kako se priča o ratu, stvari su jasne. Vukovar je dao žrtvu za Hrvatsku, a Knin je mjesto pobjede i slavlja. I ta ružna iskustva Hrvata, jednako kao i Srba, na neki način bacaju mrlju na tu akciju koju treba slaviti. Pa je bolje što manje to spominjati i istraživati. Nema funkciju u toj priči koja se priča, štoviše zamagljuje je, pa je bolje ovako.

Kao jedan od simboličkih događaja tog perioda spominjete utakmicu iz ljeta 1991. u Splitu između Hajduka i Dinama, gdje se pojavio transparent ‘Torcida Knin’. Što se dogodilo i zašto je to važno?

To je događaj koji su nam ispričali ljudi koji su tada bili na Poljudu. Naime, u Kninu su najbrojniji bili navijači Partizana i Crvene zvezde. A na toj utakmici su momci iz Knina, većinom Hrvati, prvi put izvjesili transparent ‘Torcida Knin’. Po povratku su ih Delije, koji su ih vidjeli kako drže taj transparent, tražili po gradu da ih premlate. To se odvijalo već u atmosferi kada se Hrvatima prijetilo i kada su im se događale ružne stvari. Bio je to samo dodatni poticaj mlađim ljudima da shvate da ne mogu u Kninu opstati. I kap koja je nekima od njih prelila čašu. Bilo nam je važno na to podsjetiti jer se toga još sjećaju samo oni koji su izravno u tome sudjelovali.

Neki Hrvati koje ste sada spomenuli iz Knina odlaze u ljeto 1991., no većina ih odlazi tek 1993. U međuvremenu im se prijeti, u Kninu su postojala dva logora o kojima se danas manje priča. Ti ljudi koji su kasnije otišli uistinu su bili protjerani. Što su vam oni rekli?

Ima nekoliko slučajeva da su ljudi već 1990. počeli naslućivati što bi se moglo dogoditi pa su pobjegli. Do kraja 1991. oni koji su otišli stigli su se spremiti, zamijeniti kuće. No većina ih je ostala do akcije Maslenica, kada je bilo puno žrtava sa srpske strane. Tada je došlo do velikog straha među Hrvatima. Oni su bili primorani otići na brzinu i osjećaju da su najgore prošli. Bili su po hotelima i kampovima na moru i nisu imali svoju imovinu do 1995.

Tadašnje zastrašivanje Hrvata u Kninu, pa kninska ‘kristalna noć’ kao odgovor na zadarsku i kasniji logori nalik su onome što su u isto vrijeme mnogi Srbi doživljavali u hrvatskim gradovima. I jedno i drugo ostaje nepoznanicom. Kako to? Mnoge stvari, poput Stare bolnice, također su zaboravljene. Čega se vi sjećate?

Sjećam se da je kada sam 1990. krenuo u prvi razred, s nama bio jedan dječak. Sljedeće godine više ga nije bilo. Kada sam pitao roditelje gdje je, oni su samo rekli da se odselio. Znam da mi ništa nije bilo jasno jer se nije pozdravio, pitao sam se kako se to samo odselio. Sjećam se tih nekih sitnica, no ozbiljnije uvide sam stekao kasnije kroz razgovore s roditeljima i ljudima u Kninu i kroz istraživanja na kojima sam radio.

Dolazak Hrvata iz Bosne i Vojvodine

Usložnjavanje kninskih rana odvija se i nakon Oluje naseljavanjem ljudi hrvatske nacionalnosti iz Vojvodine i srednje Bosne koji su, kako primjećujete, u svojim zavičajima doživjeli slične sudbine kao i Srbi koji su otišli iz Knina.

To je stvar koja dodatno komplicira situaciju. Hrvatske vlasti su htjele po odlasku Srba taj prostor naseliti protjeranim Hrvatima iz Bosne i Vojvodine. Ti ljudi dolaze i dobivaju srpske kuće na korištenje. I onda kada se Srbi 1997. počinju vraćati, dolazi do prvih kontakata. Ti ljudi su proživjeli slične stvari, no imaju veliku količinu zamjeranja jedni prema drugima. Zanimljivo je gledati kako se u jednoj zajednici iste traume sukobljavaju jer ih je napravila ona druga strana. Izdvojio sam tako primjere ljudi iz Vojvodine koji su otišli pod pritiskom Šešelja i ostalih ratnih huškača. Oni odlaze doslovno protjerani od Srba iz Hrvatske. Neki baš govore da su ih protjerali Kninjani koji su bili najdivljiji. Ti Hrvati iz Vojvodine dolaze s traumom protjerivanja iz vlastitih kuća i onda ulaze u tuđe kuće. To je kompleksan fenomen koji je zanimljiv za istraživanje, ali za te zajednice predstavlja ogroman problem.

Tih godina se i vaša obitelj vraća u Knin, a sva djeca zajedno idu u školu. Sjećate li se da je bilo problema?

Bilo je provokacija među djecom i mlađom populacijom, posebno ‘97., ‘98. i ‘99., kada su se Srbi počeli malo intenzivnije vraćati. Kasnije se to relaksiralo. Te provokacije među mladima rezultat su trauma koje su njihove obitelji doživjele. No ono što je dobro, za razliku od Vukovara, jest to da su djeca išla zajedno u školu. I tako su se naučila biti jedna s drugima. Zato je danas društvo u samom Kninu zdravije nego u Vukovaru.

Knjigu ste pisali vi koji ste se nakon Oluje vratili živjeti u Hrvatsku i Igor Čoko koji je ostao živjeti u Beogradu. Koliko se vaše perspektive i pogledi na Knin danas razlikuju?

Brzo smo se složili i napravili knjigu bez većih neslaganja kako stvari postaviti, no ipak imamo različito iskustvo i obrazovanja i socijalizacije i raznih drugih stvari. Čak i sam jezik. Odlučili smo da pišemo ijekavicom, no mogu se vidjeti razlike između naših tekstova. To je rezultat toga što se on obrazovao i živio u Beogradu, a ja u Zagrebu. No mislim da je bilo važno to naše iskustvo odlaska iz Knina da bismo mogli pisati o njemu jer to je grad koji je, kako i stoji u naslovu naše knjige, još u limbu. Ljudi u Kninu bi najradije da se o tome ne priča. Kada smo razgovarali s njima, oni su uglavnom negodovali i govorili da su prešli preko toga i da nema potrebe vraćati se na te teme. No meni to govori upravo suprotno – sve je u redu dok se o tome ne priča. Premda se Hrvati i Srbi druže, čini mi se da u toj zajednici ne postoji do kraja iskren odnos i da nije do kraja napravljeno suočavanje ako se ne može govoriti o bolnim temama. Ako je iskustvo Oluje drugačije za mene i mog prijatelja Hrvata, nužno je da o tome možemo razgovarati da bismo imali dobar i iskren odnos. Zato smo i napravili knjigu. No čini mi se da ljudi u Kninu još to ne mogu. Oni će se najteže nositi s ovom knjigom, ali to je i najlogičnije jer je ovo knjiga o njima. I o meni, zato mi ju je i bilo teže pisati nego bilo koju drugu knjigu.

Prva promocija bit će upravo u Kninu. Što očekujete od nje?

Prva promocija će biti krajem mjeseca u Kninu, potom idemo na festival Fališ u Šibenik pa u Zagreb. Očekujem da će ljude u Kninu knjiga zanimati, no mislim da će je radije čitati u privatnosti svoje kuće, a da se mnogi ne žele naći u situaciji da moraju biti ondje gdje se o tome javno raspravlja.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1