Prvi odjel za djecu i mlade u Hrvatskoj osnovan je 1950. godine kao dio nekadašnje čitaonice Narodne knjižnice u zagrebačkom Novinarskom domu. Pet godina ranije, donesen je Zakon o obaveznom sedmogodišnjem obrazovanju (kasnije produženom na osam godina), otvarajući obrazovanje radničkim i seljačkim obiteljima koje su do tada otežano, ako uopće, mogle školovati djecu. Kako je eksploatacija i opresija žena i djece bila vezana uz te iste obiteljske strukture, uz kućanski i poljoprivredni rad, podruštvljavanje skrbi o djeci i opismenjavanje bili su temeljima borbe za emancipaciju žena, djece i mladih, s analfabetskim tečajevima Antifašističke fronte žena, sindikata i omladinskih organizacija. Knjige namijenjene djeci, koje su trebale potaknuti razvoj pismenosti, kao i rad žena na opismenjavanju, pa i u gradskim narodnim knjižnicama, nisu uvijek nailazile na podršku. Knjižničarka i autorica za djecu Hela Čičko, u radu pod nazivom "Kako je rastao i razvijao se Odjel za djecu i mladež Gradske knjižnice" (2001.), bilježi tako kako su na jednom radnom sastanku tada "drugarice sa Dječjeg odjela (u Novinarskom domu) bile oštro kritizirane od strane kolega zbog toga što u svoje radno vrijeme čitaju dječju literaturu". Slikovnice kao knjige za djecu u kojima su priče građene podjednako slikom i tekstom tek su sporadično komentirane u književnoj teoriji i kritici do 1960-tih, čak se i kasnije zadržavajući na marginama dječje književnosti.

Ana Kuzmanić razlikuje problemske od kritičkih slikovnica. Dok problemske imaju samo jedan, već poznati cilj koje dijete treba dosegnuti, kritičke slikovnice ne nude jednoznačne odgovore

Književnica Luiza Bouharaoua, čija će slikovnica "Jajo i Strašni Strah", izrađena u suradnji s ilustratoricom Lucijom Bužančić, izaći krajem ove godine, ističe da je i danas književnost za djecu niže rangirana u odnosu na književnost za odrasle.

- To je poimanje sigurno i relikt patrijarhalnog razmišljanja u kojem je privatna sfera, posebice odgoj djece i sve što uključuje, nešto žensko, manje ozbiljno i manje društveno relevantno od rada u javnoj sferi koji uglavnom obavljaju muškarci. Srećom, ti se stavovi, kako prema životu tako i prema slikovnicama mijenjaju, jer smo napokon spremni shvatiti da se u toj "neozbiljnoj" sferi stvaraju djela od trajne vrijednosti koja odgajaju samostalne, promišljene i suosjećajne ljude – kaže Bouharaoua.

Ona ističe da su slikovnice prve knjige u djetetovom životu koje će usmjeriti njegov kasniji odnos prema čitanju i utjecati na razvoj solidarnosti, imaginacije i bliskosti drugim ljudima.

- Slikovnice su prilika da djeca prepoznaju svoja iskustva i da se susretnu s tuđim iskustvima i potpuno nepoznatim načinima života. Tu su na djelu dva važna procesa: prepoznavanje u drugima i shvaćanje da naša iskustva i stvarnost nisu jedni mogući. Prvo doprinosi manjoj usamljenosti čovjeka i stvara osjećaj pripadnosti, dok drugo širi horizonte mogućega. To se naravno događa ako su djeci knjige dostupne i ako im ih ima tko staviti u ruke ili pročitati. Nasreću, danas obilujemo, kako domaćim, tako prevedenim slikovnicama koje igraju obje uloge. Idući je korak učiniti takve knjige široko dostupnima djeci, što uvelike omogućavaju javne knjižnice, kao i odraslima koji će im tu knjigu moći izabrati, pročitati, približiti – dodaje književnica.

Unatoč tome što su dječji odjeli prisutni u oko 200 narodnih knjižnica u svim županijama, razina njihove opremljenosti zamjetno varira, a izostaje i adekvatna podrška knjižničarima i knjižničarkama, odnosno odgajateljicama i odgajateljima u radu s najmlađim korisnicima.

- Nije riječ toliko o broju slikovničkih naslova u dječjim knjižnicama koliko o naslovima. Slikovnice se čitaju skoro u svakom vrtiću, ali ono što ne znamo je što se čita i kako se odabire - kaže komparatistkinja i književna kritičarka Marija Ott Franolić.

Neki od strahova mog mačka u toj slikovnici djeci su smiješni (tuđi strahovi imaju tu tendenciju), ali neke, poput straha od samoće ili napuštenosti, zasigurno s njime dijele, kaže Luiza Bouharaoua

Ott Franolić ukazuje na potrebu osvještavanja mnogostrukih zadataka dodijeljenih slikovnici, od razvoja odnosa prema jeziku i slici, preko zamišljanja i užitka u čitanju, do društvenog i emocionalnog razvoja.

- Slikovnica je prvi dodir sa sviješću o jeziku, diferenciranim vokabularom, s ilustracijama, pripovijedanjem i slušanjem, s time da nam netko čita. Slikovnica je i objekt s kojim se djeca povezuju. Slikovnice su prilagođene djetetovim rukama, mekane, s njima je moguće zaspati i kupati se. One im pomažu u dekodiranju svijeta, ali ih uče i misliti i maštati. Iz njih mogu saznati kada sove spavaju i kako mogu vidjeti noću, ali i odletjeti u neke druge, magične svjetove, koji im mogu pomoći da reimaginiraju onaj u kojem žive – dodaje Ott Franolić.

Interakcija slike i teksta, među kojima je značenje u slikovnicama ravnomjerno raspodijeljeno, gdje nije moguće dokinuti ni jedan ni drugi dio, a da priča ostane potpuna, ključnim je dijelom toga zamišljanja.

- Ako djeci stalno nudiš šablonu, na tome će se zadržati u svakom aspektu života. U zagušenosti konvencionalnim i ispraznim sadržajima, od društvenih mreža do televizije, umjetničke slikovnice treba iskoristiti za estetski odgoj djece - kaže Ott Franolić.

U nebrojenim jezičnim i estetskim mogućnostima za kreiranje nebrojenih mogućih ulaza u različite društvene probleme zrcali se i perspektiva likovne umjetnice Ane Kuzmanić.

"Trči, Giza! Trči" osvještava o rasizmu

- Dok djeca još nisu ili nisu u potpunosti ovladala pisanjem, slika je primarni medij izražavanja. To je kod njih puno autentičnije nego kod nas odraslih. Ona ne razmišljaju kako što izgleda, nego se vizualom izražavaju najbolje što mogu i umiju. Nije im potrebno pojašnjavati kako čitati slike, jer već sama izloženost kvalitetnim slikovnicama, modeliranim različitim crtama, oblicima, pristupima i stilovima, daje djeci na raspolaganje cijeli spektar alata i elemenata za razumijevanje mogućnosti njezina stvaranja – kaže Ana Kuzmanić.

Slikovnice se obraćaju djeci, ali i određenom konstruktu djeteta uobličenom nepravdama, očekivanjima i težnjama društva, podržanim tržišno-nakladničkim, knjižničkim, kritičkim, obrazovnim i drugim praksama koje utječu na to što će doći i u kojem obliku do njih. U umjetničkoj knjizi "Ti si malen, ja sam velik!" Kuzmanić je zahvatila promišljanja djece danas, kao i način na koji vide neposrednu okolinu, inspirirana sličnim projektom Branke Praznik, "Jedva čekam da odrastem: poruke djece odraslima", realiziranim 1980-tih.

- Počela sam tražiti slikovnice koje bi mogle potaknuti razgovor. Odgovori djece danas zamjetno su se razlikovali od onih iz 1980-tih, pokazujući načine na koji se ideološki transformirao kontekst njihova odrastanja. U crtežu djeteta iz 1980-tih još je moguće prepoznati prirodu, parkove u kojima smo se igrali kao djeca. Kad su djeca danas crtala park, to me više podsjetilo na igraonice u šoping centru. Znači, uopće nema više veze s onim parkom kakvoga se sjećam kao dijete. Djeca žive u određenom kontekstu i taj kontekst reflektiraju. I sistemske promjene reflektiraju se i u njihovim pogledima – dodaje Kuzmanić.

Ott Franolić podcrtava da slikovnice, kao i knjige za odrasle, mogu reproducirati kapitalističke, patrijarhalne, tradicionalističke, šovinističke, ksenofobne ideologije i predrasude, a da, nažalost, često ni ne ponude adekvatne strategije za njihovo dezintegriranje.

Slikovnica o odrastanju u siromaštvu

- Zapravo ne mogu preporučiti niti jednu jedinu slikovnicu na temu roda, a ima ih dosta. Većinom su isprazne. Naravno da djevojčice treba osnažiti, ali ne treba zato čitati bilo što u čemu se spominju Frida Kahlo ili Greta Thunberg, bez zaranjanja u društvene odnose u kojima se nalaze i probleme kojima se bave. Dobre slikovnice poput "Žapca i stranca" Maxa Velthuijsa, o štakoru koji se doseljava u sredinu koja ga isprva odbacuje, ili "Mrava dobrog srca" Pavla Štaltera i Aleksandra Marksa, o mravu koji ne želi ručati bez svog druga, progovaraju o zajedništvu i solidarnosti, a djeci istovremeno pričaju toplu priču u kojoj se povezuju s događajima i likovima. Prave umjetničke slikovnice potiču empatiju i razmišljanje. Isprazni politički korektni sadržaji ne dopiru istinski do djece – bojim se da bismo njima mogli odgajati korektne i isprazne pojedince koji ne misle nego unaprijed znaju koje je mišljenje prihvatljivo izraziti - kaže Ott Franolić.

Da slikovnice znaju zapasti u reprodukciju dekontekstualiziranih likova, ispražnjenih fraza na osnovu kojih se reproducira generički materijal, ističe i Kuzmanić. Vrijednost slikovnice vidi u potencijalu otvorenom načinom na koji je ispričana. Obje preporučuju slikovnicu "Trči, Giza! Trči!" Ane Đokić Pongrašić i Dilane Bernobić, kao primjer slikovnice koji uspijeva izmaknuti plosnatim razradama društvenih nejednakosti, omogućavajući osvještavanje i promišljanje rasizma i etničkog nasilja u društvu, ispričanu iz perspektive romske djevojčice koja, umjesto da ide u školu i igra se kao druga djeca, hoda po smetlištima i skuplja otpad sa starijom sestrom. Tu je i slikovnica Ide Mlakar Črnič i Petra Škerla "U blizini živi djevojčica", o odrastanju u siromaštvu i bez vlastite sobe.

Kuzmanić smatra da treba razlikovati problemske od kritičkih slikovnica. Dok problemske slikovnice imaju samo jedan, već poznati cilj koje dijete treba dosegnuti, kritičke slikovnice ne nude jednoznačne i jednodimenzionalne odgovore. Kritičke će slikovnice dopustiti djeci da istraže emocije i misli koje se bude u doticaju s raznim temama i situacijama.

Iz slikovnice "Patka, Smrt i tulipan"

- Ako slikovnica pomaže djetetu da skine pelene, ona služi upravo tome, nema neke druge mogućnosti. Slikovnica "Patka, Smrt i tulipan" Wolfa Erlbrucha koja progovara o temi umiranja i smrti bila bi primjerom kritičke slikovnice. Daje prostor za nesigurnosti i ambivalentnosti, za komunikaciju o tome kako ne postoje konačni odgovori na sve i da ne moraju postojati konačni odgovori na sve – pojašnjava Kuzmanić.

Otvaranju jednog takvog kritičkog prostora teži i slikovnica "Jajo i Strašni Strah" Luize Bouharaoue.

- Živim s dvije vrlo različite mace, jednom neustrašivom i drugom izrazito plašljivom, mačkom Jajom, kojeg sam jednom početkom 2020. upitala: "Opet te muči Strašni Strah?" Nekoliko mjeseci kasnije na tu našu nježnu šalu nakalemio se zagrebački potres i prvi put sam se u životu susrela sa situacijom u kojoj gomila odraslih ljudi u grupi na Facebooku drugim nepoznatim ljudima govori o svojim strahovima. Osvijestilo mi je to činjenicu da sa mnom nitko nikad nije razgovarao o strahu dok sam bila dijete, da i dan-danas jedina rečenica koju djeci upućujemo na tu temu glasi: "Nemoj se bojati". Ta fraza ne ublažava strah, već djecu uči da o strahovima šute i da taj osjećaj, važan životni mehanizam, vezuju uz sram i slabost. Neki od strahova mog mačka u toj slikovnici djeci su smiješni (tuđi strahovi imaju tu tendenciju), ali neke, poput straha od samoće ili napuštenosti, zasigurno s njime dijele. Upravo sam u tom balansu između smiješnog i ozbiljnog gradila sigurno mjesto od teksta na kojem možemo s djecom, ali i sami sa sobom, otvoriti temu malih i velikih strahova – kaže Bouharaoua.

U potrazi za slobodom u slikovnicama, paradoksalno, pomaže i njezino potisnuto mjesto. Upravo zato što se ni ne doživljava književnošću, slikovnica je pošteđena razvrstavanja u korpuse nacionalnih književnosti, čemu je neminovno poklekla književnost za nešto stariju djecu čim je postala pitanje kanona. Na kraju, Kuzmanić upućuje na tu slobodu i potrebu njezina zadržavanja.

- Nema prostora u kojem je moguće biti radikalniji nego što je to u slikovnicama jer to nisu školska djeca, jer nitko u kurikulumu neće raspravljati je li to lektira ili nije. Baš zato što se slikovnice smatraju neozbiljnima, mogu tu neozbiljnost učiniti transformativnom – kaže Ana Kuzmanić.

 

Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma