>

novosti logo

Sramote zabluda

Hrvatska politika, i unutarnja i vanjska, proizlazi iz zabluda podaništva, poslušništva i povijesnog revizionizma. A zemlja srlja prema dnu, odakle kao da se uzdigao sav onaj društveni talog koji daje ton pretvaranju Evrope u tvrđavu okruženu žilet-žicom

Knjiga pod naslovom ‘Strahote zabluda’ objavljena je godine 1941. (dovršena je potkraj 1937.). Njezin autor, ustaški poglavnik Ante Pavelić, razglaba tu o opasnostima komunizma i boljševizma, uz najavu pobjede fašizma koji će postati ‘univerzalan’ i podsjećanje na Mussolinijeve riječi da će dvadeseto stoljeće biti – vijek fašizma. Znamo kako je bilo i što se dogodilo. Fašizam, odnosno nacifašizam (s prirepcima u satelitskim zemljama, što je u Hrvatskoj bilo ustaštvo) pokušao se zaista nametnuti kao univerzalni poredak, pokoriti svijet i zavladati njime. Nije uspio, a cijena je plaćena u milijunima žrtava holokausta, jedinstvenog zločina u povijesti čovječanstva i u milijunima palih u antifašističkoj borbi. Pobjeda nad fašizmom osnova je na kojoj je građen, i izgrađen, današnji demokratski svijet.

I činilo se da je to bespovratno. Naslov Pavelićeve knjige posudili smo za ovu priliku kako bismo konstatirali da vrijeme u kojemu živimo sve uvjerljivije demantira takvo uvjerenje, a Hrvatska kao da se trudi dati svoj specifičan doprinos tom demontiranju antifašizma i svega pozitivnoga čemu je on u osnovi, što znači i demokracije. Neće to proći, baš kao što nije prošao ni prvi krvavi juriš fašizma, pitanje je samo kolika će cijena sada biti plaćena za upadanje u zamku zabluda. Jer, nema sumnje, kao zablude bit će razotkriveno to što danas doživljavamo kao ofenzivu apologeta onoga prvoga, originalnog fašizma, kao agresiju na zdrav razum svih onih koji ne pristaju pod firmom ‘prava na iznošenje vlastitoga mišljenja’ prihvatiti nametanje grubog povijesnog revizionizma ili, da stvari nazovemo pravim imenom, zamjenjivanje istine lažima. A kao krunska zabluda bit će demaskirana politika bilo povlađivanja suvremenom neofašizmu, bilo stalnoga uzmicanja pred njime. Republika Hrvatska poprište je, nažalost, i jednoga i drugoga, čime je ozbiljno dovedeno u pitanje njezino mjesto u zajednici demokratskih zemalja.

Riječ je dakle o mjestu Hrvatske u svijetu, o tome na koje je i kakve stranputice zalutala njezina vanjska politika, pretvorena u slijepoga slugu unutarnje, koja se svela na osvajanje i zadržavanje vlasti (sa svime što iz toga proizlazi, a što nerijetko zadire u područje kriminala), i to po svaku cijenu. Hrvatska je ostvarila jedina svoja dva čvrsto definirana i proklamirana vanjskopolitička cilja. Primljena je u Atlantski pakt, vojno-politički savez formiran u jeku hladnoga rata, koji je uspio preživjeti završetak toga rata i dočekati početak nove konfrontacije Zapada (SAD-a) i Istoka (Rusije), transformiran iz obrambenog saveza Zapadne Evrope u instrument ostvarivanja politike Zapada zacrtane nakon raspada tzv. socijalističkog svijeta i na osnovi (pogrešne) procjene kako je dezintegracija Sovjetskog Saveza i raspad Istočnog bloka – pobjeda Zapada. Drugi ostvareni cilj je članstvo u Evropskoj uniji, samo što ni ta zajednica nije više ono što je trebala biti po zamislima svojih idejnih začetnika, dakle otvoreni kontinent suživota, tolerancije, mira i brana svakome mogućem novom ratu. Ali, a to nije manje važno, EU u koju je Hrvatska primljena nije više bila ni ona Unija iz vremena kada je Hrvatska podnijela svoju kandidaturu za članstvo. Ukratko, Hrvatska jest ostvarila svoja dva prioritetna i, objektivno govoreći (zanemare li se pokušaji predsjednika Mesića u razdoblju od 2000. do 2010.), jedina suvislo formulirana vanjskopolitička cilja, ali njihovo je ostvarenje prilično daleko od onoga što su imali na umu svi oni u Hrvatskoj (a riječ je o krugu mnogo širem od onoga vladajućih) koji su svesrdno podupirali put i u NATO i u EU.

Vladajući, bez obzira na to koje provenijencije, nisu ni pokušali shvatiti da država kojom upravljaju postaje ravnopravnom članicom dviju integracija. Umjesto da se bore (i izbore) za pravo na vlastiti stav i na obranu toga stava (sve dok većina ne odluči drugačije), odabrali su put oportunizma, oduševljeni samoproglašenim strateškim partnerstvom s najvećom silom svijeta, put povlađivanja ili da upotrijebimo malo grub, ali zato ne i manje istinit izraz, opredijelili su se za politiku podvijenog repa. U skladu s formulom ‘mi smo mali, treba nam jak saveznik, sami ništa ne možemo’, hrvatska vanjska politika zadovoljava se upornim ponavljanjem kako je članstvo u NATO-u i EU-u velik uspjeh i kako smo uz Sloveniju jedina zemlja regije koja je uspjela ući u ta dva saveza. Pokorno prihvaća (otpor ili otklon nikada nije manifestiran) ograničenja što se nameću ili pokušavaju nametnuti, poput bespogovornog pristajanja uz one koji, uz goleme ljudske žrtve, a iz vrlo prozirnih razloga, već osam godina bezuspješno pokušavaju srušiti režim predsjednika Asada u Siriji; poput neupitnog svrstavanja u antirusku frontu, a zbog zbivanja u Ukrajini (pri čemu se potpuno zanemaruju uzroci i uzročnici tih zbivanja), zbog nikada dokazanih optužbi o ruskom miješanju u američke predsjedničke izbore, o trovanju bivšeg špijuna na tlu Velike Britanije, o predstojećoj ruskoj agresiji na dijelove Evrope; poput pristajanja na sve restriktivniju evropsku politiku prema izbjeglicama koje upravo u Evropi traže spas od ratova i bijede u svojim zemljama, što je opet izravna posljedica politike Zapada (i SAD-a) u dijelovima svijeta odakle izbjeglice naviru.

Partnere u EU-u Hrvatska nalazi u skupini zemalja što prednjače po sve izraženijoj ksenofobiji, netoleranciji prema drugima i drugačijima, ali i po revizionističkom pristupu novijoj povijesti u kojoj te zemlje, do 1990. vjerni saveznici i poslušnici SSSR-a, sada provode kopernikanski obrat, pretvarajući se od apologeta boljševizma u najgorem obliku i proklamiranih (pitanje je koliko iskrenih) antifašista u otvorene zagovaratelje nacional-šovinizma i aboliranja fašističkih režima iz vremena Drugoga svjetskog rata (i njihovih istaknutih figura) te otvaranja prostora – javnog, političkog, obrazovnog, medijskog – svima koji uporno pišu ‘novu povijest’. Sve se to prodaje kao plod napokon stečene slobode i zbacivanja komunističkog jarma. Pa se u toj ‘slobodi’ koncentracioni logori koji jesu bili logori smrti pretvaraju u radne logore, pa se žrtve fašizma (u Hrvatskoj ustaštva) pripisuju režimima uspostavljenima nakon pobjede nad fašizmom, pa se izjednačavaju fašizam i komunizam (odnosno socijalizam, pri čemu se potpuno zanemaruje činjenica da je jugoslavenski socijalizam bio bitno različit od onoga u zemljama lagera), pa se povlači znak jednakosti između fašista i antifašista. Pa se, a sada je riječ isključivo o Hrvatskoj, odlikuje osoba koju više od dvadeset ljudi (doduše, nehrvata) u ovjerenim izjavama optužuje da ih je maltretirala kao ratne zarobljenike, i to se odlikuje za ‘zasluge u vrijeme rata’; pa se grubo miješa u unutarnje stvari druge, susjedne države, ne prihvaćajući izbor hrvatskog člana njezinoga Predsjedništva i pokušavajući ujedinjenoj Evropi, kakva bila da bila, nametnuti raspravu o stanju u toj državi, a sve da bi se sačuvala potpora dijela tamošnjih Hrvata na izborima u Hrvatskoj; pa se pokušava po svaku cijenu spriječiti čak i mogućnost da se ta država definira kao građansko društvo; pa se doslovno u državnu politiku pretvara bolećiva sentimentalnost prema ustašama koje se sve češće prikazuje kao istinske domoljube koji su ‘samo reagirali na srpski teror’; pa se upada u aferu oko prisutnosti hrvatskoga veleposlanika na obilježavanju neustavnog blagdana jednoga od dvaju entiteta; pa se…

Takva Hrvatska, izgubljena u ‘bespućima povijesne zbiljnosti’, srlja prema dnu, odakle kao da se uzdigao sav onaj društveni talog koji sve naglašenije daje ton evropskom razjedinjavanju i pretvaranju Evrope u tvrđavu okruženu žilet-žicom, iza koje spremno čekaju teško naoružani policajci i vojnici. Politika, kako unutarnja tako i vanjska što je na nju oslonjena, proizlazi iz zabluda podaništva, poslušništva i povijesnog revizionizma. Samo u razdoblju od 2000. do 2010., kada je uspješno izašla iz međunarodne izolacije u koju ju je bacila politika njezinoga prvoga predsjednika, Hrvatska je bila na putu da se u globalnim okvirima profilira kao mala zemlja, otvorena za suradnju sa svima, svjesna svojih interesa i potreba, kao država koja zna i hoće misliti vlastitom glavom, mada ne zanemaruje obveze što proizlaze iz članstva u evroatlantskim integracijama, kao uvjereni pobornik demokracije izgrađene na temeljima antifašističke borbe i kao država koja je ne samo svjesna svoje uloge u toj borbi, nego i ponosna na nju. Današnja hrvatska politika nije ništa drugo nego zbroj zabluda koje vode u strahotu. Cijenu strahote zabluda neće, sva je prilika, platiti oni koji nas u njih bacaju. Čak ni onda kada budu razotkrivene i razobličene. Ili možda ipak hoće?

1/1