>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Tonči Kranjčević Batalić: Gej okupljališta su sve više stigmatizirana

Život na štajgama i gej plažama je nekada bio puno bogatiji. Promjeni su doprinijele nove tehnologije, ali i sveprisutna retradicionalizacija društva

Tonči Kranjčević Batalić osnivač je kolektiva QueerANarchive i autor projekta ‘Međuprostori (pederluka)’ koji se bavi kulturom gej cruisinga, odnosno potragom muškaraca za seksualnim partnerima na usmenom predajom poznatim mjestima okupljanja. S Kranjčevićem Batalićem smo razgovarali povodom izložbe ‘Ljeto. Dokolica.’ koja je u sklopu projekta otvorena u splitskoj galeriji Praktika.

Projekt kroz afirmaciju jedne nevidljive zajednice postaje metafora drugačijih odnosa prema mnogostrukim povijestima od kojih su neke približene kroz izložbu. Što nam ona nudi pored toga?

Izložba, koja je nastala u suradnji s udrugom Mavena, tek je jedan od rezultata višegodišnjeg umjetničkog istraživanja koje provodi kolektiv QueerANarchive. Istraživanje ‘Međuprostori (pederluka)’, kako se zvala i prva izložba održana u 2015. godini, ima za cilj sakupiti arhivsku građu jedne gotovo nevidljive urbane zajednice. Kroz uspostavljene arhive prezentirane kroz izložbe nastojimo sudjelovati u njenoj valorizaciji i afirmaciji kao jedne od mogućnosti raznovrsnog života grada. Prikupljena građa kombinacija je umjetničkih i istraživačkih materijala, a s drugom izložbom zalazi u područje gej plaže. Provedeno istraživanje uspostavlja odnose između nestrukturiranog urbanog tkiva, dokolice i identiteta jedne zajednice koja se na njemu okuplja. Upravo prostorna situacija, odnosno nasip koji nije dobio svoju jasnu namjenu u planiranju grada, omogućio je specifičnoj zajednici da ondje formira svoj prostor. Kao što je to mjesto zaobišla sve prisutnija komercijalizacija javnog prostora grada, tako i slobodno vrijeme koje se tu provodi izlazi iz uobičajenih okvira tržišta. Teritorij plaže je prepoznat kao mjesto slobode, izbora, samoodređenja i životnog ispunjenja koje se realizira upravo kroz nekomodificiranu dokolicu. Premda je istraživanje fokusirano na zajednicu muškaraca koji traže seks s drugim muškarcima, na mjestu istraživanja preklapaju se različiti slojevi prostornih praksi. Naišli smo tu i na nudiste, ribiče, šetače, sakupljače divljeg raslinja i sl. Ako ove prakse razmotrimo iz perspektive da danas većina ljudi svoje društvene potrebe realizira kroz neki tržišni model slobodnog vremena, od kafića do trgovačkog centra, ovakvi prostori su nam vrijedni i zanimljivi za formiranje osobnih i kolektivnih identiteta, samoodređenje pojedinca ili zajednice van okvira potrošačkog društva. Oni su nam važni i za razmišljanje o urbanom planiranju na način da za razvoj drugog i drugačijeg treba ostavit i nedefiniran prostor. Ako se opet vratimo na LGBT zajednicu koja prolazi kroz proces normalizacije pod okriljem neoliberalnih politika - sjetimo se samo afirmacije kroz potrošački turizam ili brak - upravo ovdje nailazimo na partikularne prakse zajednice koje se u tom procesu gube. Sama izložba ‘Ljeto. Dokolica.’ donosi video slike, fotografije i zvukove s jedne takve divlje plaže u Splitu kojima se u galerijski prostor prenosi atmosfera ljeta i dokolice. Same prakse koje su tema ovog istraživanja prisutne su u citatima kojima sudionici istraživanja opisuju prostor i prenose iskustvo.

U kojoj mjeri su seksualnost i kulturni identitet odrednica urbanih prostora koje projekt tematizira?

Činjenica da su određena mjesta unutar grada prepoznata kao mjesta nesputanosti i slobode, barem od strane njihovih korisnika, zapravo i nisu toliko rezultat kolektivne odluke i osvajanja teritorija, koliko jednog spontanog procesa u kojem veliku ulogu igra i nezainteresiranost ostatka populacije za ta mjesta. Te lokalitete, kao i njihove korisnike, karakterizira marginalna pozicija u odnosu na dominantno. Upravo nam je ta pozicija zanimljiva kao pozicija subverzije, kritike ili samo alternative. U tom smislu otvara se zanimljivo promišljanje o samom prostoru kao nositelju tih pozicija. A u smislu formiranja prepoznatljivih urbanih pejzaža, osim nedostatka uobičajene (infra)strukture grada, ti prostori su prepoznatljivi više po otpadu koji njihovi korisnici ostavljaju za sobom, nego po planiranom uređenju prostora. Upravo je otpad kao artefakt svakodnevnice bio tema prve izložbe iz ovog ciklusa. Ipak, osim utabanih staza koje ostaju kao trag kretanja, povremeno nailazimo i na manje strukture od suhozida ili granja. One su češće prisutne na plažama, služe zaštiti od sunca i neželjenih pogleda i nisu specifične isključivo za gej plaže, već ih nalazimo i na drugim divljim plažama. Takvi oblici primitivne gradnje bit će tema jednog od budućih istraživanja kolektiva.

Tko su suradnici na projektu i koje ste istraživačke metode koristili?

U prvoj fazi istraživanja, onoj koja se odnosila na štajge i koja je rezultirala prošlogodišnjom izložbom, surađivali smo s udrugom Kontraakcija, konkretno s kustosom i istraživačem Vladimirom Tatomirom. Kroz niz cruising ekspedicija u Zagrebu i Splitu, koristeći se nekom vrstom arheologije suvremenosti, prikupili smo gomilu artefakata koji su potom katalogizirani, arhivirani te su kao takvi postali i eksponati izložbe, tj. dokumenti praksi koje se odvijaju na takvim prostorima. Takav istraživački pristup suvremenosti Tatomir naziva scamnologija, aludirajući na klupicu kao simbolično mjesto formiranja urbanih mikro zajednica. Etnografsko istraživanje koje je provodila grupa sudionika same prakse na jednoj splitskoj plaži prošlog ljeta postavila je sociologinja Diana Magdić iz udruge Teserakt. Istražujući prostorne prakse, ta su mjesta prepoznata kao mjesta slobode unutar urbanog tkiva. Spomenuo bih još i arhitekta Antuna Sevšeka koji je po GPS bilješkama kretanja sudionika cruising ekspedicija napravio mape štajgi koje ne otkrivaju lokaciju, već kroz osnovne elemente kartografije bilježe prakse koje se tamo odvijaju.

U kojoj su mjeri društvena emancipacija i tehnologija uvjetovale promjene na mjestima koja ste istraživali?

Mjesta kao štajge i gej plaže postoje i dalje bez obzira na emancipaciju i nove tehnologije koje socijalizaciju prebacuju u virtualni prostor. I to ne samo u sredinama koje još nisu u potpunosti prihvatile gej zajednicu. Ipak, po pričama starijih korisnika, život je tamo nekada bio puno bogatiji. Promjeni su doprinijele nove tehnologije, novi prostori susreta, ali i sveprisutna retradicionalizacija društva koja je istovremeno utjecala na to da se i unutar same LGBT populacije, posebno one mlađe i emancipirane, ovakva mjesta stigmatiziraju.

Projekt je zaokružen publikacijom.

Publikaciju, koja objedinjuje tekstove i vizualne materijale, dizajnirao je Nikola Križanac. Njenom objavom uspostavili smo dijalog s arhivom kao institucijom reprodukcije povijesti i kulture te smo postigli napredak u njegovom otvaranju marginalnom i drugačijem.

Koju su vam daljnji planovi?

QueerANarchive se štajgama i gej plažama namjerava baviti i u budućnosti te na taj način nadograđivati stvoreni arhiv. No, kroz 2016. godinu naglasak umjetničko-istraživačkog rada kolektiva bit će na novom projektu radnog naziva ‘Starije queer osobe’. Želimo sačuvati memoriju starijih osoba, a posebno nas zanimaju prakse i taktike svakodnevnice kojima su realizirali svoje identitete i ostvarivali kvalitetu života usprkos represivnom sistemu u kojem su živjeli.

1/1