>

novosti logo

Kultura Kultura

Andrija Škare: Neraskidive su spone književnosti i glazbe

Pisac, kolumnist portala Booksa.hr kojemu uskoro izlazi zbirka eseja 'Slušaj me!': Kada bih shvatio da glazbenik kojeg volim obožava istog pisca kao i ja, pa još o njemu pjeva, u času bi mi postao kozmički brat. Esejima u kojima se dotiču glazba i književnost pokušavam tu magiju prenijeti i na druge

Kakva je, u vašem slučaju, veza glazbe i književnosti?

Čitanje je za mene najvažnija stvar na svijetu, ono me određuje više od svega. Istovremeno je užitak, zabava, ovisnost, utjeha i mnogo toga drugoga što znam ili ne znam imenovati. S glazbom je slično, znao sam se uhvatiti u besmislenim, ali i meni zabavnim razmišljanjima o tome što mi je važnije, glazba ili književnost, i čega bih se lakše odrekao kada bi u nekom suludom scenariju došli izvanzemaljci i ponudili mi da biram – ne mogu zadržati oboje, poznato je da izvanzemaljci imaju specifičan smisao za humor. Mislim da u više slučajeva pobjeđuju knjige, ali svaka takva bitka je neizvjesna i teška, nema lakih bodova. Dakle ako bi se baš moralo gradirati, prvo književnost, pa glazba, pa strip i potom sve ostalo…

E sad, kako ni glazbu ni književnost ne doživljavam kao nešto usputno, kao razonodu ili hobi, nego ih živim potpuno i temeljito i dajem im se maksimalno, tako bi se preda mnom otvorio čitav novi svemir ushita kada bih naletio na pjesme koje u sebi imaju literarnu referencu, one koje se dotiču nekoga književnog djela, lika ili u kojima se spominje neki pisac. Stvarno sam se preko svake mjere oduševljavao kada bih shvatio da glazbenik kojeg volim obožava istog pisca kao i ja, pa još o njemu pjeva, to me dodatno povezivalo i s glazbom i s književnošću; taj mi glazbenik u času postaje kozmički brat, s kojim imam daleko više zajedničkoga nego što sam u početku mislio – spone koje nas vežu su neraskidive. Takvih je pjesama zaista mnogo, znatno više nego što bi čovjek pomislio, pa sam o nekima od njih odlučio ponešto i napisati, kako bih tu sponu učinio vidljivijom, a magiju koju sam osjetio pokušao prenijeti i na druge.

Svojevrsni dnevnik

O čemu je zapravo riječ u vašoj knjizi ‘Slušaj me!’ koja uskoro izlazi u izdanju zagrebačkog Durieuxa?

Moja ideja o pisanju tekstova u kojima se dotiču glazba i književnost pala je na plodno tlo kod uredništva portala www.booksa.hr i na tome sam im neizmjerno zahvalan, pogotovo stoga što nije riječ o uobičajenoj formi, to nisu tekstovi koji se mogu svrstati pod glazbenu ili književnu kritiku. Riječ je zapravo o esejima s posve subjektivnim zapažanjima o nekim glazbenicima ili bendovima povezanima podjednako subjektivnim zapažanjima o nekim književnicima ili književnim djelima, a sve preliveno s podosta faktografije i objektivnih činjenica. U zbirci su tekstovi koje sam na portalu objavljivao svakoga tjedna od prosinca 2013. do danas i kroz njih se fino može pratiti kako se i ja mijenjam te, nadam se, razvijam i rastem. Bilo je tu nekih pauza i kraćih prekida, godišnjih odmora i sličnih stvari, ali ritam je, u principu, bio tjedni i to je još jedna stvar na kojoj sam zahvalan. Velik je izazov svaki tjedan isporučiti tekst kojim ćeš zadovoljiti, prije svega, vlastite estetske kriterije, taj ritam tjera na drukčiji tip razmišljanja o materiji i o pisanju uopće i jedina je zamka upasti u rutinu – ali ako dovoljno pozorno promatraš svijet, zamke nije toliko teško izbjeći, barem one očite.

Uz to što su to tekstovi o književnosti i o glazbi, u podjednakoj su mjeri i tekstovi o meni. U nijednom se nisam pokušavao sakriti iza nekakve tobožnje subjektivnosti, tu ima čitava gomila mojih stavova, emocija i razmišljanja, može se čak reći da na neki način funkcioniraju kao svojevrsni dnevnik, iako je to malo nategnuta izjava i to unatoč tome što su izlazili pod egidom ‘glazbeni dnevnik’, koja je, doduše, naslijeđena od Marka Pogačara koji je posve drugačije pristupao pisanju o pjesmama, ali je svoje tekstove također ukoričio. Očito, imamo dobar prosjek.

Opstati na prkosu

Koliko vam se važnom čini uloga portala koji potiču kulturno stvaralaštvo i koliko su im, s obzirom na nezavidan položaj nezavisnih medija, te mogućnosti danas sužene?

Uloga kulturnih portala u užem i nezavisnih medija u širem smislu je nemjerljiva i mislim da je to jasno svakome tko umjesto glave nema ispražnjenu teglicu kiselih krastavaca: bizarne i ljigave teze o ‘uhljebima’ na nezavisnoj sceni i o tome kako bi se takvi mediji morali okušati na tržištu su toliko promašene da ih nema nikakvog smisla komentirati. Ne sviđa mi se ono što se danas događa s nezavisnim medijima, čini se da je u pitanju kulturocid. No nisu na udaru samo nezavisni mediji, ugroženi su, i to ozbiljno, i književni časopisi i književna produkcija uopće, književne manifestacije, rock glazba… svaki aspekt ljudskog djelovanja koji promovira kritički duh i razmišljanje. Bojim se da bi se mnogo toga moglo nepovratno urušiti, ali se svim srcem nadam da će bar dio opstati, barem na čistom prkosu.

Kako ste birali pjesme o kojima ste pisali?

Pisao sam gotovo isključivo o pjesmama koje mi nešto znače, o onima u koje sam istinski i dubinski zaljubljen. Kažem gotovo isključivo, jer se tu i tamo znala provući neka koju sam otkrio relativno nedavno i koja mi je postala zanimljiva zbog teme ili književnog djela, odnosno autora koji se u njoj spominje. No kompromise nisam radio, niti me na njih tko tjerao. Imao sam potpunu slobodu izbora pjesama o kojima ću pisati i zapravo mi je jedini problem bio što nekih od onih koje su mi napete nije bilo na YouTubeu, a uveli smo pravilo da uz tekst ide i link na pjesmu. Moja djevojka je iz tog razloga čak uploadala pjesmu ‘Texas Reznikoff’ američkog benda Mitski: Reznikoff je, inače, odličan pjesnik, čije pjesme počesto nemaju više od stiha, i drago mi je ako sam nekoga uspio zainteresirati za njega. Bio bih presretan kada bi makar jednu osobu zainteresirao za bilo kojeg glazbenika ili pisca o kojima sam pisao. To bi značilo da je sve imalo smisla.

Stalni protagonist svih vaših knjiga je grad: koliko je prisutan u posljednjoj?

Nema ga u posljednjoj zbog specifičnosti teme, ali u svojoj prvoj knjizi ‘S više mlijeka, molim’ pišem o zagrebačkim kafićima, a u zbirci priča ‘Život svijeta koji će doći’ radnja većine njih odvija se u Zagrebu, iako je u rijetko kojoj to eksplicitno rečeno. Zagreb je i važan akter romana koji bih trebao objaviti do kraja ove godine. S jedne strane težim tome da se moji tekstovi čitaju univerzalno, da ih mjesto radnje ne usidri previše u našu stvarnost, s druge grad me nikada nije prestao fascinirati i opsjedati. Imam prema njemu, zapravo, ambivalentan odnos, ali jedino to i ima smisla. Ne vjerujem previše ničemu što je isključivo i jednostrano, pa makar to bili moji vlastiti osjećaji.

1/1