>

novosti logo

Kultura Kultura

Drago Glamuzina: Seks je i dalje subverzivan

Pjesnik i urednik u povodu knjige pjesama ‘Everest’ (Fraktura, 2016.): I pokušaj rušenja kurikularne reforme izveden je napadom na novi prijedlog lektire, zbog knjiga u kojima ima opisa seksa. Taj je napad bio karikaturalan, ali ne i bezazlen

Čitatelji počesto u vašim knjigama traže autobiografske elemente: gdje je kod vas razlika između života i poezije?

Poezija nam, kao i sva književnost, pokušava nešto reći o životu, rasvijetliti ga. Dobra nas književnost može odvesti i na mjesta na koja filozofija ili znanost ne mogu. Ali kad već pišete o životu, morate ponešto znati o tome o čemu pišete, važno je da je emocija ili muka koju knjiga želi posredovati piscu poznata. Da bih uspio u tome, iskoristit ću svaki materijal koji mi je pri ruci, pa i vlastiti život. Ali knjiga je složena konstrukcija, cijeli jedan svijet koji ima svoje zakonitosti i zahtjeve. Tako da da, i ja sam se razveo kao i glavni lik ‘Everesta’, ali to nije autobiografska knjiga.

Na promociji ste kazali da vam je tu pjesničku zbirku bilo teško pisati…

Da, bilo je, ali nisam pritom mislio na to da je bilo teško pisati stoga što je riječ o bolnoj temi, napuštanju i raspadu obitelji, nego da je bilo zanatski teško. Riječ je o jednoj od najvećih trauma u čovjekovu životu, o kojoj su, naravno, mnogi pisali: bilo je vrlo teško unijeti tu nešto svoje a univerzalno i pritom ne prijeći u patetiku i banalnost. Dok sam pisao, činilo mi se da hodam po vrlo tankoj ivici s koje je lako skliznuti.

Zbirka je izuzetno dobro posložena, kolika je u tome bila urednička uloga? S obzirom na to da kao urednik u VBZ-u možete sagledati obje pozicije, kakav je idealan odnos autora i urednika?

Od početka sam želio raditi knjigu pjesama, a ne zbirku. Knjigu koja ima svoj početak, sredinu i kraj, koja priča svoju priču. Priču o trenutku kad se čovjek nađe na životnom raskrižju, kad zna da će o odluci koju donese ovisiti sve što će mu se poslije događati. Tih se 30 pjesama nadovezuje, jedna drugoj proširuje značenje, međusobno se podupiru i u početku mi se činilo da ih ne treba lomiti na cikluse, da bi to narušilo jedinstvo knjige. Urednik Delimir Rešicki sugerirao mi je da to ipak učinim, da čitatelju dam malo zraka i ja sam ga poslušao, ali sam te cikluse imenovao samo rednim brojevima, kako bih istaknuo da je riječ o poglavljima jedne priče. Druga bitna urednikova sugestija bila je da promijenim naslov; ni sam nisam bio zadovoljan prvim, pa smo se oko toga lako složili i doista sam izvrtio još pet-šest varijanti prije nego što sam došao do ‘Everesta’, naslova koji dobro okuplja pjesme u ovoj knjizi. Iako je to bilo posljednje što sam napravio, uoči samog tiskanja, sad mi se čini da knjiga nije mogla imati nijedan drugi naslov. Urednik je dakle netko s kim si na istom poslu, obojica želite da knjiga bude što bolja: urednikov posao je da propituje to što si napravio, da predlaže, sugerira, pokušava otvoriti neki novi pogled, a autorov da to iskoristi kako bi ostvario viziju koju je imao u glavi kad je započeo raditi knjigu. S takvim je urednikom užitak raditi, barem je meni bilo tako u ovom poslu s Delimirom.

Čime ste u svom pisanju poezije najnezadovoljniji?

Najnezadovoljniji sam time što pišem malo. Ne tražim opravdanje, ali to je zasigurno dijelom i stoga što se moram izboriti s rukopisima drugih autora koji su mi na stolu i koji su vezani uz neke rokove. S druge strane, uživam u tome što pišem sporo, odnosno uživam u samom procesu pisanja. Obično imam u glavi nešto što želim postići pjesmom, neku ideju, i onda mi je u prvoj verziji najvažnije to samo grubo staviti na papir, skicirati neku situaciju u kojoj se ta ideja očituje, a onda mjesecima, ponekad i godinama, ponovno ulazim u taj fajl te dodajem i oduzimam tom tekstu sve dok ne osjetim da je nešto kliknulo, da sam dobio to što sam tražio. Neke pjesme iz ove knjige zasigurno imaju više od 30 verzija. Možda se čini naporno, ali nije. Malo se što može mjeriti sa zadovoljstvom kao što je ono kad, nakon što mjesecima iščitavate neku pjesmu, pronađete nekoliko riječi koje je posve preobraze i daju vam to što tražite.

Ne zazirete od tematiziranja seksualnosti. Mislite li da seksualnost još ima subverzivni potencijal, kao što ga je nekad imala?

U ovoj knjizi seksa ima manje nego u mojim dosadašnjim knjigama, ali ga ima i to u različitim pojavnim oblicima. Ne znam kako bih mogao opisati odnos muškarca i žene koji su u intimnoj vezi, a ne pisati o seksu. Čak i nedostatak seksa u nekom odnosu ima veze sa seksualnošću tih osoba. Zasigurno se tom temom, između ostalih kojima se bavim, ne bavim zato da bih nekoga šokirao ili razbio neke tabue, nego stoga što bez toga ne mogu dobiti kompletnu sliku jednoga ljudskog odnosa. S druge strane, ne mislim da je seks izgubio svoj subverzivni potencijal. Taj dojam neki možda imaju zato što je seks posvuda oko nas, pa im se čini da nešto tako sveprisutno ne može biti subverzivno. Ali to je zato što se seksom mnogo trguje, reklame su pune seksa, sve se na ovaj ili onaj način pokušava prodati preko nekog seksa u podtekstu. No bez obzira na tu sveprisutnost, seksualnost je još uvijek točka na kojoj se lome naši životi, o kojoj ovisi kakvi ćemo biti ljudi, kakvi karakteri, kako ćemo se ponašati… i upravo stoga za mnoge i dalje ima subverzivni potencijal. Osim toga, dovoljno je pogledati što se posljednjih mjeseci događa oko nas. Najkonkretniji pokušaj rušenja kurikularne reforme izveden je napadom na novi prijedlog lektire, zbog knjiga u kojima ima opisa seksa. Taj je napad bio karikaturalan, ali ne i bezazlen. Nažalost, oslobođena seksualnost nije moguća bez slobodnih ljudi, a ljudi su danas porobljeni na gomilu načina.

Kako je jednom prilikom rekao Branko Čegec, nijedna ozbiljna književnost ne može funkcionirati bez poezije. Kako poezija funkcionira u Hrvatskoj i što biste tu mijenjali?

Istina je da poezija i književnost u cjelini nemaju više onu društvenu ulogu koju su imale stoljećima. Mediji ih guraju prema margini i taj se proces posljednjih godina, s razvojem novih tehnologija, strahovito ubrzao. Prije 15 godina, kad su izišli ‘Mesari’, kroz godinu je dana u tiskanim medijima, novinama i časopisima objavljeno više od 20 kritika te knjige. Kritičke su rubrike tada postojale u svim dnevnim novinama, a sad više nijedne ne objavljuju kritike poezije, tako da je prva kritika ‘Everesta’ objavljena u sarajevskom ‘Oslobođenju’. A ako kritiku objave svi tiskani i digitalni mediji koji danas objavljuju kritike, to ne može biti više od pet-šest tekstova. Bilo bi dobro kad bi netko u novinama shvatio da su one došle gotovo do dna i da ih uskoro više neće biti ako ne postanu ozbiljnije, ako nam ne daju sadržaje koje drugdje ne možemo dobiti. Bez obzira na sve, ja se za poeziju ne bojim. Stvara se već tisućama godina i siguran sam da će se stvarati i dalje, i to zato što postoje neka područja našeg života u koja se ne može zaći nikako drugačije nego poezijom.

1/1