Vijay Iyer/Linda May Han Oh/Tyshawn Sorey: Uneasy (EMC, 2021.)
Prosvjedna glazba najčešće podrazumijeva upotrebu riječi. Bez obzira na to radi li se o folk standardima, hardocoreu ili hip-hopu, ljudski glas je glavni prenositelj poruke. U jazzu pak postoji duboka tradicija prosvjedne glazbe u kojoj riječi ima izrazito malo ili ih uopće nema, no opet uspijevaju prenijeti eksplicitno političku poruku. Naslov često daje makar i podsvjesni kontekst, no konačni dojam ipak određuju ton i intenzitet pojedine skladbe. "Alabama" Johna Coltranea ili album "We Insist" Maxa Roacha su jednako snažni komadi glazbe i bez svojih naslova ukorijenjenih u kontekst afroameričke borbe za građanska prava. U tom smislu bi i sjajan novi album pijanista Vijaya Iyera, kontrabasistice Linde May Han Oh i bubnjara Tyshawna Soreyja bio jednako moćan bez sugestivnih naslova pjesama poput "Children of Flint" ili "Combat Breathing". Najbolji primjer toga da emocionalna reakcija proizlazi iz svirke, a ne iz programske prirode naslova je "Night and Day", sjajna dekonstrukcija standarda Colea Portera koja nosi jednako tamne, napetošću prožete tonove kao i ostatak albuma. Na "Uneasy" glavni nositelj poruke je ritam, odnosno tenzija između Iyerovog klavira i Soreyjevog bubnja, dok bas Han Oh funkcionira kao posrednik, središte koje drži zvučnu sliku na okupu. Uz takvu napetu konstelaciju zvučne slike riječi su zapravo nepotrebne.
Floating Points, Pharoah Sanders & The London Symphony Orchestra: Promises (Luaka Bop, 2021.)
"Promises" je dočekan gotovo univerzalnim kritičkim ushitom i nije teško shvatiti zašto. Na papiru se žanrovima i četrdesetak godina generacijske razlike odvojen autorski dvojac čini kao čudna kombinacija. Svestrani elektronski producent Sam Shepard a.k.a. Floating Points još je od prvijenca "Elaenia" iz 2015. poznat po spajanju jazza i ambijentalne glazbe. Ipak, prava zvijezda albuma je osamdesetogodišnja jazz legenda Pharoah Sanders čiji suzdržani, ali duboko promišljeni saksofon uzdiže album i čvrsto ga stavlja u kontinuitet spiritual jazza. Preko organske zvučne slike koju Shepard slaže uz pomoć arsenala električnih i akustičnih instrumenata, te pažljivo raspisanih, ali diskretnih aranžmana za Londonski simfonijski orkestar, Sanders svira kao da istovremeno komunicira s višim silama i cjelokupnim duhovnim i kulturnim nasljeđem ljudskog roda. "Promises" je svojom opipljivom humanošću i toplinom nasušno potreban u ovom pandemijskom razdoblju, to je simfonija skromne, ali ipak tinjajuće nade. S obzirom na to da je Sanders autor "The Creator Has a Master Plan", jedne od najuniverzalnijih i iskonski prožimajućih jazz skladbi svih vremena, ovaj rezultat zapravo nimalo ne iznenađuje.
Elephant9: Arrival of the New Elders (Rune Grammofon, 2021.)
Norveški trojac Elephant9 koji čine klavijature, bas i bubanj na "Arrival of the New Elders" klizi nasljeđem električnog perioda Milesa Davisa i psihodelijom istog razdoblja takvom elegancijom i preciznošću da je iznimno lako izgubiti se u glazbi. Premda album za prekaljene ljubitelje fusiona ili prog rocka ne nudi ništa formalno novo, teško je zanijekati snagu same glazbe. Klavijature Stålea Storløkkena protežu se od hipnotičkih Fender Rhodes minijatura do divljački ekspresivnih solaža koje zvuče kao mutantski spoj Johna McLaughlina i Herbieja Hancocka, dok ritam sekcija plijeni sličnom kombinacijom moderne dotjeranosti i mahnitosti prog rock ekscentrika poput Magme. Sva tri člana Elephant9 dugogodišnji su sudionici norveške jazz, eksperimentalne i avant rock scene, a to se iskustvo na "Arrival of the New Elders" jasno čuje jer je glavna snaga albuma gotovo telepatska komunikacija između instrumentalista. Zahvaljujući tome album nadrasta puki zbroj svojih utjecaja i predstavlja skup kolektivnih glazbenih iskustava, kako glazbenika tako i slušatelja. Ta svojevrsna kolektivna glazbena memorija predstavljena unutar ovako postavljene dinamike, koja unutar nekoliko trenutaka eksplodira u intenzitetu od nula do 100, djeluje kao svojevrsni remiks slušalačkog iskustva i time na koncu ipak nudi nešto novo.
