Nestanak saudijskog novinara Džamala Kašogija u saudijskom konzulatu u Istanbulu 2. listopada zadao je glavobolje mnogim važnim i utjecajnim personama na zapadu jer prema navodima turskih vlasti, ubojstvo se dogodilo u režiji njihovog omiljenog diktatora, saudijskog princa Muhameda bin Salmana.
Džamal Kašogi posljednji je put viđen kako ulazi u zgradu konzulata, gdje je trebao uzeti dokumente uoči skorašnje ženidbe za jednu tursku državljanku, nakon čega mu se gubi svaki trag. Rekonstrukcija događaja brzo je poprimila sve konture punokrvnog špijunskog trilera jer prema tvrdnjama turskih vlasti, za Kašogijem je u Istanbul dvama privatnim avionima doletio saudijski odred za ubojstva od čak 15 ljudi, koji su ga u zgradi konzulata ispitivali, podvrgnuli torturi i ubili, a zatim raskomadali njegovo tijelo. Saudijske vlasti promptno su se ogradile od ovog događaja, no uskoro su se pojavile informacije da se spremaju ponuditi novo objašnjenje Kašogijevog nestanka, ono prema kojemu se njegova smrt dogodila slučajno, kao posljedica ispitivanja ‘odmetnutih ubojica’.
Dosad poznate informacije pokazuju da nestanak ovog novinara nije još jedan slučaj klasične političke likvidacije medijskog profesionalca koji je svojim radom ugrožavao vladajuće. On naime nije bio tek obični novinar, već novopečeni disident, osoba koja je desetljećima radila praktički kao dvorski novinar prije nego što je prošle jeseni u Americi dobio politički azil i zaposlio se kao kolumnist ‘Washington Posta’. Prije toga Kašogi je bio jedna od najpoznatijih javnih ličnosti u Saudijskoj Arabiji. U zemlji apsolutne cenzure bio je medijska zvijezda i nikada nije bio protivnik saudijskog režima, dapače, javno se zalagao samo za mlake društvene reforme i drugovao s kraljevima i prinčevima, naročito s princem Turkijem al-Fajsalom dok je ovaj bio šef obavještajne zajednice. U vrijeme američke intervencije protiv prosovjetske vlasti u Afganistanu susretao se s Osamom bin Ladenom, a u mladim danima priključio se Muslimanskoj braći, islamističkoj organizaciji koju saudijski vehabitski režim smatra svojom najvećom političkom konkurencijom.
Britanski tjednik ‘The Spectator’ piše da je Kašogi bio dio političke mreže najviše razine koja ‘funkcionira kao mafija’, pa kada se jednom u nju uđe, nemoguće ju je napustiti ikako drugačije osim smrću. Znao je detalje o povezanosti saudijske kraljevske obitelji i Osame bin Ladena uoči terorističkih napada u Americi 11. rujna 2001., a prijateljevao je i s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, čija je stranka AKP ‘turska ekspozitura Muslimanske braće’. Zbog toga je, zaključuje ovaj list, Kašogi bio ‘de facto vođa saudijskog ogranka Muslimanske braće’, a u trenutku nestanka prikupljao je sredstva za osnivanje organizacije Democracy in the Arab World Now, koja se trebala baviti lobiranjem za ‘demokratizaciju Bliskog istoka’.
Kašogi je, čini se, uspješno balansirao ove dvije suprotstavljene pripadnosti sve dok se u ljeto prošle godine vlasti u Saudijskoj Arabiji nije dočepao mlađahni princ Muhamed bin Salman, vješt manipulator koji je zapadne elite ekspresno impresionirao svojim ‘reformatorskim’ nervom. Naročito se to odnosi na njegov plan diversifikacije saudijske ekonomije ‘Vision 2030’, koji podrazumijeva masovnu privatizaciju tamošnjih resursa putem javnog investicijskog fonda, uključujući i sto milijardi dolara težak izlazak na burze dionica državne naftne kompanije Aramco. ‘Vision 2030’ predstavljen je na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu prošle godine, nakon čega je u Rijadu održana konferencija na kojoj su se pojavili svi predstavnici globalne investicijske elite koji drže do sebe.
Kada je princ nedugo zatim obznanio i da ukida neke ovlasti vjerske policije i da će ženama dozvoliti da voze automobile, prinčeva kampanja samopromocije dosegnula je vrhunac trotjednom turnejom po SAD-u na koju ga je pozvao američki predsjednik Donald Trump. Ubrzo nakon toga, međutim, bin Salman je počeo demonstrirati svoju navadu da saudijsku autokraciju vine u nove visine. Pod egidom borbe protiv korupcije, u Ritz-Carltonu u Rijadu, istom onom luksuznom hotelu po kojem su se motali visoki dužnosnici najvećih svjetskih kompanija, samo nekoliko dana kasnije zatočio je stotine političkih neprijatelja, biznismena i prinčeva, prisilivši ih da se odreknu bogatstva, a najmanje jedna osoba podlegla je torturi.
Ipak, bin Salmanu se oko toga na zapadu progledalo kroz prste, baš kao i po pitanju genocidne vojne kampanje u Jemenu, blokade Katara i otmice premijera Libanona. Izvjesno ubojstvo Džamala Kašogija, međutim, događaj je koji mnogim glavešinama na zapadu stvara nervozu jer ugrožava njihovu poslovnu suradnju sa Saudijskom Arabijom, pa su brojne kompanije i medijske kuće bile prisiljene otkazati svoje sudjelovanje na drugoj poslovnoj konferenciji koja će se uskoro održati u Rijadu.
Izjave Donalda Trumpa osciliraju između nedefiniranih prijetnji i upozorenja da ne bi bilo dobro da 110 milijardi dolara ugovora o prodaju oružja Rijadu tek tako propadne, uz opetovano naglašavanje da Kašogi ‘nije bio američki državljanin’, čime je želio poručiti da Amerika nema ovlasti istraživati njegovo eventualno ubojstvo. No američka vlada, tvrde pravni stručnjaci, mogla bi se pozvati na takozvani Zakon Magnitsky, koji je 2012. godine donijela vlada Baracka Obame, a nakon smrti zbog zanemarivanja u zatvoru ruskog knjigovođe Sergeja Magnitskog koji je istraživao korupciju. Taj zakon američkoj vladi daje pravo sankcioniranja stranih dužnosnika upletenih u kršenja ljudskih prava bilo gdje u svijetu, no Trumpovu ‘prvu veliku vanjskopolitičku krizu’ dodatno komplicira njegova namjera da početkom studenoga pokrene sankcije protiv Irana.
Amerika se naime nedavno povukla iz međunarodnog sporazuma o nuklearnom razoružanju te zemlje, te odlučila pritisnuti Iran novim sankcijama. U toj nakani, međutim, Trump nema podršku drugih zapadnih zemalja, pa si teško može priuštiti da zbog slučaja Kašogi izgubi i podršku najvećeg iranskog geopolitičkog rivala, Saudijske Arabije.
