>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Turizam i renesansa

Nije problem što su kritičari ideje o zajedničkom ministarstvu kulture i turizma iskreno užasnuti podcjenjivačkim odnosom vlade prema tom, možda i ključnom resoru: problem je što taj, možda i ključni resor, nije – niti je ikada bio – hrvatska kultura

Kad čujem riječ ‘kultura’, ja se odmah hvatam za revolver! – rekao je na kraju rasprave hrvatski premijer Andrej Plenković.

Ili je to bio Gordan Njonjo Jandroković?

Ili tko već.

Čuvena sentenca, valjda najslavnija rečenica o reakcionarnoj naravi kulture i njenoj ulozi u totalitarnom režimu, široko je bila pripisivana Hitlerovu Reichsmarschallu i ocu zloglasnog Gestapoa Hermannu Göringu. Osim kad bi je za potrebe historijskih rasprava pripisali glasovitom sovjetskom generalu Vladimiru Ivanoviču Ždanovu, arhineprijatelju s kojim je Herr Reichsmarschall dijelio samo revolver za rješavanje kulturnih pitanja.

Pripisivači povijesti, najzad, iz jednakih su razloga i jednako uspješno slavnu rečenicu pripisivali i njemačkim i sovjetskim majstorima propagande, pa su je – ovisno o potrebama teze – atribuirali i drugom jednom nacističkom kamaradu, Hitlerovu ministru propagande Josephu Goebbelsu, i drugom jednom drugu Ždanovu, Staljinovu šefa Agitpropa Andreju Aleksandroviču. U našoj maloj provincijskoj – hm – kulturi, recimo, istu je čuvenu uzrečicu o kulturi i revolveru za potrebe svojih teza desničarska inteligencija pripisivala Titovim ‘poslijeratnim komunističkim komesarima’, a ljevičarska Poglavnikovu ministru bogoštovlja Mili Budaku.

Davno je, međutim, bilo kad je kultura bila tako moćna i subverzivna da su se već na njen spomen za revolver hvatali i generali i rajhsmaršali. Danas, na riječ ‘kultura’ za revolver bi se uhvatio možda još samo gdjekoji mladi dragovoljac kojega je kurčeva sudbina na svijet nanijela trideset godina prekasno za rat, ili kakav mladi inteligent – recimo, student turističkog menadžmenta – koji je uopće čuo za tu, kako se zove, kulturu.

Kad bi, jasno, uopće znali kako izgleda. I čemu služi. Revolver, jasno.

Poučno je stoga i ljekovito znati kako najslavniju rečenicu o reakcionarnoj naravi kulture i njenoj ulozi u totalitarnom režimu nikada zapravo nisu izrekli ni Göring ni Goebbels, ni jedan Ždanov niti drugi, ni Mile Budak ni Radovan Zogović. Napisala ju je, naime, književna zvijezda Trećeg Reicha i predsjednik Društva književnika Njemačke, nacistički paulo coelho Hanns Johst, a izgovorio izvjesni Friedrich Tiemann, lik Johstove drame ‘Schlageter’ – romansirane hagiografije Alberta Lea Schlagetera, heroja Prvog svjetskog rata i kanoniziranog mučenika Trećeg Reicha – premijerno izvedene za Führerov rođendan 1933. godine.

U prvom prizoru prvog čina, mladi student Schlageter uči tako za ispit na fakultetu, pa sa svojim kolegom Tiemannom zapodjene žučnu raspravu o tome čemu uopće škola, čemu kultura dok domovina krvari. ‘Dobri stari Fritz!’ nasmije se u jednom trenutku Schlageter kolegi. ‘Nijedan raj neće te izvući iz bodljikave žice!’ ‘Bodljikava žica je bodljikava žica, nema ruža bez trnja’, odgovori mu na to Tiemann. ‘Znam protiv čega se borim, i zadnje za što se zalažem jesu ideje koje bi me trebale poboljšati. Znam to smeće iz 1918., bratstvo, jednakost, sloboda, ljepota, dostojanstvo… dalje od mene s tim ideološkim bućkurišem!’ u ognjici tako viče Tiemann, pa prezirnim glasom zaključi: ‘Wenn ich Kultur höre, entsichere ich meine Browning!’: ‘Kad čujem riječ ‘kultura’, ja odmah otkočim svoj Browning!’

O tome, eto – o jalovoj ideološkoj naravi i ulozi elitne kulture dok narod i domovina pate – govori zapravo izvorna Tiemannova replika. Davno je, rekoh, bilo kad je kultura bila tako moćna i subverzivna: danas, baš kao i prije stotinjak godina, bodljikava žica je bodljikava žica, a kultura tek dotirani elitistički bućkuriš, beskorisno ‘smeće iz 1918.’, iritantno patronizirajuća i savršeno suvišna ‘ideja koja bi nas trebala poboljšati’.

Danas je, recimo, izgovaraju Plenković ili Njonjo, ili tko već od sudionika pregovora za sastavljanje nove vlade, u kojima – sve nastojeći da spektakularno reformiraju državu smanjenjem broja ministarstava – svaki put iskrsne ta, kako ste rekli da se zove, kultura.

- Što s kulturom? - kaže onda zbunjeni Andrej Plenković pri kraju prvog čina pregovora.

- Zaboravili smo ministarstvo kulture - oprezno mu je odgovorio savjetnik zdesna.

- Aupičkumaterinu - nerazgovjetno je pod zaštitnom maskom prorogoborio premijer. - Ima li netko ideju?

- Da ga spojimo s ministarstvom branitelja? - sinulo je nekome s kraja stola.

- To je sjajna ideja, ali branitelji neće ni s ministarstvom obrane, a kamoli s kulturom.

- A pravosuđe? Nema ništa prirodnije nego spojiti resore pravosuđa i kulture.

- U pravu si, ali pravosuđu smo već dodali ministarstvo uprave.

- Fak.

- A kako bi bilo da ga pripojimo ministarstvu turizma? - dosjeti se u to netko.

- Turizma? To je dobro. Zapravo jedino logično. Ministarstvo turizma i kulture. Bravo.

- Ne razumijem, koji će nam uopće kurac kultura? - konačno je raspravu presjekao Njonjo, ili tko već.

- Pa za turiste - otpovrnuo je premijer. - Čemu inače kultura služi?

- Kultura? Znam to smeće, bratstvo, jednakost, sloboda, ljepota, dostojanstvo… dalje od mene s tim ideološkim bućkurišem! - u ognjici je na koncu povikao Njonjo, ili tko već, pa ustao i prezirnim glasom zaključio: - Kad čujem riječ ‘kultura’, ja se odmah hvatam za revolver!

- Ne, Njonjo, ne! Ili tko već! - povikaše u to ostali i skočiše pod stol.

Sad, je li bilo baš tako i baš tim riječima, ne držite me za riječ, ali nije moglo biti bitno drugačije. Rekli bismo stoga da je Schlageterova kultura u Plenkovićevoj vladi nešto kao Schrödingerova mačka – u hermetički zatvorenom hrvatskom društvu istovremeno je ima i nema – samo da veliki Stephen Hawking nije onomad rekao: ‘Kad čujem ‘Schrödingerova mačka’, ja se odmah hvatam za revolver!’

O naravi i ulozi kulture u hrvatskoj državi ne govori tako sama vijest da se na pregovorima o sastavljanju nove vlade najozbiljnije razmatrala zamisao o spajanju resora turizma i kulture – tradicionalno se u Hrvatskoj taj resor spajao i s prosvjetom i sa sportom, s kojim ima točno toliko veze baš koliko s turizmom – kao reakcije na tu vijest. Nije pritom problem što su kritičari ideje o zajedničkom ministarstvu kulture i turizma iskreno užasnuti podcjenjivačkim odnosom vlade prema tom, možda i ključnom resoru: problem je što taj, možda i ključni resor, nije – niti je ikada bio – hrvatska kultura.

U državi u kojoj bezglavi turisti pune petinu budžeta, već i pomisao o pripajanju turističkog resora ministarstvu kulture dočekana je kao promašena, pače samoubilačka. Uvijek je, naravno, dobro kad su samoubilačke ideje promašene, ali ne i kad one promašene ispadnu samoubilačke. A ova bi debelo promašila cijelu hrvatsku kulturu i ubila turizam. Ideja pritom, istinabog, nije nerazumna: kome kultura danas uopće služi ako ne turistima? Niti je Plenković de Gaulle, niti je Nina Obuljen Koržinek André Malraux – niti je ovo, gluho bilo, 1958. – pa da nam na um pada somnambulna poboljševička ideja o poboljšavanju naroda kulturom. U istovremenu, međutim, dok je hrvatski turizam na koljenima zbog pandemije koronavirusa, turizam ne samo da je neusporedivo važniji od kulture, nego traži i posebnu vladu, a kamoli ministarstvo.

A kultura? Čemu uopće kultura, čemu umjetnost dok domovina stenje, kašlje i leži na respiratoru? Znamo, uostalom, to smeće iz 1958. – bratstvo, jednakost, sloboda, ljepota, dostojanstvo i sličan ideološki bućkuriš. Hrvati, recimo, kad čuju riječ ‘kultura’, odmah bi se uhvatili za revolver.

Samo kad bi uopće znali kako izgleda. I čemu služi.

Kultura, jasno.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2