>

novosti logo

Kolumne Kolumne

U ordinaciji

‘Nemoj se brinuti, imamo odlične kirurške ekipe, a to je rutinska operacija. Malo će ti ispilati lubanju tu s desne strane, ne previše, oko pola pedlja, izvaditi ti Jugoslaviju iz mozga, zašiti i nakon dva-tri mjeseca rehabilitacije bit ćeš kao nova’

Što bi polučilo veću korist – ukinuti funkciju predsjednika Republike Hrvatske, zato što je besmislena, ili ukinuti Republiku Hrvatsku, jer je još besmislenija? Bi li bilo razumnije imati državu bez predsjednika ili predsjednika bez države? I zašto se, uostalom, povinovati skučenosti što je nameće ili-ili logika: ne bi li nemati ni državu ni predsjednika bila najpoželjnija opcija za većinu državljana?

Takvim se mislima zabavljao dr. Vjeran Grković u svojoj ordinaciji, čekajući da se u zakazano vrijeme pojavi ugledna pacijentica, inače njegova poznanica još iz mladih dana. Već je podrobno proučio pristigle nalaze i izveo sve stručne zaključke, te je mogao ubijati vrijeme ležerno razmišljajući, malo o smislu života, malo o životu smisla, malo o ovome, malo o onome, dok se napokon, deset minuta nakon dogovorenog termina, na vratima nije pojavila predsjednica Republike Hrvatske, za ovu priliku odjevena u modri kostim s crvenim natpisom na glagoljici na obrubu rukava.

‘Zdravo, Kolinda’, pohrlio je prema njoj i cmoknuo je u oba obraza.

‘Zdravo, Vjerane. Oprosti što kasnim.’

‘Ma ništa… Kako si? Kako zdravlje?’

‘E pa to ćeš mi valjda ti reći.’

‘Ma da, oprosti, uvijek se zajebem kod tih konvencija… Izvoli sjesti. Jesi za kavicu? Ili nešto drugo?’

‘Ne bih, hvala. U priličnoj sam žurbi.’

Sjeli su, pa je dr. Grković, naštimavši profesionalni izraz lica, otvorio fasciklu i listao nalaze, skupljao usne, nabirao obrve i činio ono što već čine vlasnici tuđih sudbina u sličnim situacijama.

‘I?’ upitala je ustreptala pacijentica.

Ne brini, sve je više-manje u redu’, umirio ju je liječnik. ‘Nalazi krvi, mokraće, stolice, sve je to u granicama normale, vrlo, vrlo solidno. Jedino me malo brine ova CT-snimka glave. Ja bih je najradije ponovio, ali s magnetskom rezonancom. To je ipak dosta preciznije.’

‘Nešto znači nije u redu?’

‘Rano je još suditi, tu imaš malu sjenu u predjelu mozga… vidiš ovdje, s desne strane…’

‘Kakvu sjenu?’

‘Ma ništa ozbiljno, ne brini. Gotovo sam siguran da je kalcifikat, dakle ništa zloćudno. A zanimljivo je da je u obliku Jugoslavije.’

‘Jugoslavije?!’

‘A čuj, ti su ti kalcifikati pomalo nestašni, formiraju najčudnije tvorbe, ne bi čovjek vjerovao. Prošlog tjedna mi je ovdje bio pacijent s tumorom na mozgu u obliku keltskog križa. Zamisli. Na koncu je odbio operaciju, jer je procijenio da bi to bilo svetogrdno.’

‘Vjerane, zar to znači da ću morati na operaciju?!’ očajnički je zavapila pacijentica.

‘Prvo ćemo provjeriti stvar s magnetskom rezonancom. Možda je lažna uzbuna. Ali ako i nije, nemaš razloga za paniku, to se danas radi vrlo uspješno. Imamo odlične kirurške timove, stopa izlječenja je skoro stopostotna.’

‘Joj, pa na što sliči ta operacija?!’

‘Ma rutinski postupak, kažem ti. Malo će ti ispilati lubanju tu s desne strane, ne previše, oko pola pedlja, izvaditi ti Jugoslaviju iz mozga, zašiti i nakon dva-tri mjeseca rehabilitacije si kao nova.’

‘Majko mila!’ zatravila se predsjednica i zabila leđima u naslon sjedalice, prislanjajući dlanove na srce.

‘Ma zajebavam se, Kolinda!’ razdragano je uskliknuo liječnik, usput i namignuvši, dok mu je preko lica zalepršao osmijeh dimenzija nacionalne zastave. ‘Što si se tako ukočila? Pa zezam se, bože dragi…’

‘Vjerane, glupane!’ frknula je pacijentica, još uvijek pod utiskom šoka. ‘Ti nisi normalan! Premrla sam od straha! Pa ne možeš se tako igrati s ljudima!’

‘Zašto?’ blago je porumenio doktor. ‘Znaš i sama da smo se u mladosti stalno zezali i valjali štosove…’

‘Ali ne na ovaj način, čovječe!’ dolazila je k sebi predsjednica, strah se povlačio na pričuvni položaj, a na njegovo mjesto nadirao bijes. ‘To je zaista okrutno. Zamalo mi je srce puknulo. Molim te lijepo, tumor na mozgu u obliku Jugoslavije! Pa tko to još radi?’

‘A čuj, to je samo jedna od neistina o Jugoslaviji kakve ovih dana stalno slušamo’, rekao je liječnik.

Visoka državna dužnosnica nijemo je piljila u specijalista opće medicine, ne vjerujući vlastitim ušima, što je dr. Grković iskoristio da se nadopuni, pomalo uvrijeđeno dižući bradu:

‘Valjda smijem i ja ponešto slagati o Jugoslaviji, iako nisam predsjednički kandidat. Tim više što ja to radim u zajebanciji, a ne u kampanji.’

Predsjednica Republike Hrvatske dostojanstvenom je kretnjom uzela ručnu torbicu s poda, također ukrašenu crvenim glagoljičastim uzorkom, ustala sa stolice i bez riječi krenula prema vratima.

‘A gdje ćeš sad?’ upitao je doktor.

‘Od ovog trenutka imam drugog liječnika. Doviđenja!’ hladno je odbrusila.

‘Pa dobro, to je tvoje pravo…’ zlovoljno je procijedio dr. Grković. ‘Ali ako budeš išla po drugo mišljenje, znaj da ćeš moći čuti samo lošije stvari.’

‘Zašto?’

‘Zato što si zdrava kao dren, Kolinda. Pregledao sam pomno sve nalaze i mogu zaključiti da si u vrhunskoj formi. Sve performanse su ti prvoklasne, kreću se u zoni idealnog, tip-top. Kao curica si.’

‘Stvarno?’ razlio se val prijateljske blagosti predsjednici preko lica.

‘Najstvarnije’, potvrdio je doktor. ‘Ne znam zašto si se uopće odlučila dolaziti na pregled.’

‘Pa znaš, da provjerim stvari…’, rekla je pacijentica, a zatim ponovno sjela, diskretno se nagnula prema medicinskom autoritetu i potrudila da joj boja glasa poprimi konspirativne tonove. ‘Ma vidi, Vjerane, ja također smatram da sam zdrava. Tako se zaista i osjećam. Ali mnogi bez prestanka govore da se ponašam bolesno.’

‘Ma nemoj?’

‘Da, kunem ti se. To je postalo rašireno mišljenje. I počelo me strašno zbunjivati. Ako sam zdrava, a osjećam da jesam, zašto toliki ljudi tvrde da se ponašam bolesno?’

‘Na tvom se mjestu ne bih uzrujavao. To je mnogo bolje nego da si bolesna, a ponašaš se zdravo.’

‘Ali uzrujavam se, Vjerane. Potpuno sam izludila zbog toga. Naposljetku sam i sama pomislila: ako se uistinu ponašam bolesno, kada već toliko ljudi drži da je tako, možda uopće nisam zdrava, nego vučem neku bolest a da toga nisam svjesna? Eto, zato sam došla na pregled.’

‘Nalazi su, kao što rekoh, besprijekorni. A osim toga, važno je kako se ti osjećaš, a ne što ljudi misle.’

‘Vjerane, pa znaš da sam usred kampanje. Jedino je i važno što ljudi misle o meni! I ako misle da se ponašam bolesno, onda sam u problemu. Razumiješ?’

‘Gledaj, Kolinda’, staloženo je kazao liječnik, ‘svi ljudi s vremena na vrijeme doživljavaju razne traume i stresove koji poslije bitno utječu na njihovo ponašanje. Ti si, recimo, pregrmjela taj jugokomunistički pakao, rasla si iza željezne zavjese, bez ljubavi, bez jogurta, bez milosti… Naravno da to ostavlja posljedice. Ali to uopće nije neuobičajeno. Nemoj misliti da si neka iznimka. Moraš znati da se svi mi katkada ponašamo kao bolesnici.’

‘I ti isto?’

‘Kako da ne. Meni se događa, na primjer, da zaspem kao klada usred posla. Zar to nije krajnje bolesno ponašanje? I najbizarnije je što tada sanjam da sam predsjedničin liječnik.’

‘A ustvari nisi?’

‘Nisam. Ustvari sam novinarsko piskaralo koje očigledno pati od gadnog poremećaja.’

‘Pa jesi bio kod doktora?’

‘Jesam. CT pokazuje da imam umor na mozgu. I to u obliku Hrvatske.’

‘Ma zamisli!’

‘To mi se, što je najgore, direktno odražava na posao. Umjesto da kao ozbiljan novinar baratam provjerenim i nedvojbenim činjenicama, u stanju sam kao od šale pisati najbesramnije i najogavnije neistine.’

‘Na primjer kakve?’

‘Na primjer da je predsjednica države zdrava.’

1/2