Službeno, Ćopić Branko rođen je prije sto godina, na Novu 1915. u selu Hašanima, pod Grmečom, ‘četiri sata hoda’ od Bosanske Krupe; neslužbeno, rođen je još u decembru 1914., no djed je Rade, inače jedan od njegovih središnji literarnih likova, njegovo rođenje prijavio 1915. računajući ‘da će, ako se i za godinu produži unukova regrutacija, možda dotle propasti Austrija i njegov Branko neće služiti ćesara’. Austrija je propala prije nego što je Rade očekivao, no Brankov otac Vid je stigao u Prvom svjetskom ratu ratovati kao austrijski vojnik na Karpatima, dok je stric Nidžo – također važan Ćopićev književni lik – bio srpski dobrovoljac.

Kao pametno, nemirno i buntovno krajiško dijete sa sela, Ćopiću je škola išla lako, ali se školovao teško i isprekidano, pogotovo nakon što je zarana postao skojevac. Čar knjige i literature otkrio je na vrijeme i u pravi čas, baš u školi. Vidio je raspad jednog carstva i rađanje drugog, vidio je i proživio rat, odselio se u Beograd, ali nije zaboravio na zavičaj, na svoje Krajišnike, Ličane i Dalmatince. Prvu crticu je objavio još 1928. u časopisu ‘Venac’, a profesionalni pisac postao je još prije Drugog svjetskog rata: samo je u ‘Politici’ u razdoblju od 1937. do 1949. objavio 125 kratkih priča! Nakon Drugog svjetskog rata je politički rano, još za vrijeme socrealizma, zglajzao, ali nije bio rođen za disidenta, tako da je malo tko bio svjestan da je Ćopić politički problem. Njegova smrt čudnovate godine 1984. prenerazila je Jugoslaviju: i danas, toliko godina kasnije, njegov skok u smrt s Brankovog mosta u Beogradu 29. marta još nam se čini nespojiv s piscem koji je ispisao tolike himne ljudskom životu. Samoubojstvo Branka Ćopića se naposljetku nekako ispreplelo s mitologijom raspada Jugoslavije. Kakav je to, uostalom, bio svijet u kojem Branko Ćopić nije mogao biti sretan?

I u Hrvatskoj je prije rata Ćopić bio čitan i voljen: knjige su mu izlazile u prestižnoj Biblioteci Vjeverica zagrebačke Mladosti, da bi nakon raspada Jugoslavije potonuo u Međuzemlje te i danas lebdi između javne sfere, iz koje je u međuvremenu nestao, i publike koja ga još uvijek vjerojatno čita. Dubravka Ugrešić misli da Ćopić danas u Hrvatskoj naprosto ne postoji, što nije baš provjerena glasina. Vjerojatnije je da se Ćopić u Hrvatskoj i dalje čita, ali daleko od medija i javnosti. ‘Ježeva kućica’ se nije mogla i ne može zaobići koliko god je izbacivali ili lektorirali, a i dalje se čitaju vjerojatno i ‘Bosonogo djetinjstvo’, ‘Nikoletina Bursać’ i ‘Bašta sljezove boje’, pa i ‘Orlovi rano lete’. Branko Ćopić je naprosto predobar pisac da bio zaboravljen čak i u Hrvatskoj.

Svi se još sjećaju da je Branko Ćopić bio jedan od najboljih i najpopularniji dječjih pisca u Jugoslaviji, ali ujedno i žrtva svog jedinstvenog talenta za dječju književnost. Na dječje pisce se i onda i danas gledalo kao na autore pomalo zaostale u razvoju i tu Ćopić uopće nije bio iznimka: što god bio napisao, ostajao je dječji pisac i tu nisu pomagale nikakve NIN-ove nagrade. Njegovi ‘ozbiljni’ romani, poput ‘Proloma’ i ‘Gluvog baruta’, još uvijek čekaju nove čitatelje i relevantnu kritičku revalorizaciju. ‘Bašta sljezove boje’, njegova najuspjelija knjiga, nije bila dječja knjiga, ali jest knjiga o djetinjstvu, koja se nekako probila do statusa kultne, naprosto jer je bila izvanredna.

Danas nam se ne čini više tako neobičnim da je baš Ćopić, jedan od pisaca koji su stvarali kanon partizanske književnosti, rano postao politički nepoželjan. Višak političkog entuzijazma u kombinaciji sa zdravom pameti obično vodi u probleme. Ćopića je već 1950. zbog ‘Jeretičke priče’, koju je napisao i objavio u novinama, napao glavom i kapom sam maršal Tito, što se i danas vodi kao jedinstven slučaj, jer je Tito javno napao još samo jednog pisca – Dragoslava Mihailovića zbog romana ‘Kad su cvetale tikve’. Legenda veli da ga je Đilas htio hapsiti, ali da se Ranković na tu ideju samo nasmijao. Kasnije su Ćopića ipak izbacili iz Partije zbog neke budalaštine. Tko zna u kakvog bi se opasnog heretika i satiričar Ćopić razvio da ga drug Tito nije onako rano potkačio?

I tako je Ćopić ostao samo veliki pjesnik djetinjstva, što je i više nego dovoljno za jednu književnu karijeru. Nitko nije opjevao djetinjstvo tako lirski i ljupko kao Ćopić, i stvorio jedan svijet ispunjen magijom lirske jednostavnosti i melankolije, tako naivne i iskrene, da ju je moguće čitati kao apologiju čistom prirodnom životu. I doista, ispisana poetično i humoristički, njegova je proza u živoj i elementarnoj predmodernosti, u mitskoj vezi s prirodi. Ćopić je zaboravljeni panteist u čijem literarnom svijetu ljudi i životinje još uvijek žive u neraskidivom savezništvu.

Zato je moguće da je sve što Ćopić piše autentično: i kad piše zabavnu i avanturističku književnost za djecu i kad piše svoje uspomene, uvijek dominira lakoća u dijalogu i atmosferi, što je danas iznimno čitko jer su Ćopićevi prvi uzori bili Čehov i Gogolj, baš kao i Kočić i Matavulj ili Cankar. Isti svijet koji su drugi pisci opisivali kao surov i trpak, za Ćopića je uvijek bio blag i duhovit i stvaran. I naravno, na prvom mjestu je uvijek bio humor. Sam je često govorio da u svojim djelima zapravo nije previše izmišljao, da je samo opisao svijet u kojem je odrastao i u kojem se baš tako humorno mislilo i govorilo kako je on zapisao. Znači, Ćopićevi Krajišnici i Ličani i Dalmatinci nisu puka literarna fikcija i danas nam se čini važnim da su ljudi poput djeda Radeta ili strica Nidže, Petraka i starog lopova Save stvarno postojali. Druga je stvar što je Ćopić čak i u najsurovijim likovima i najstrašnijim situacijama uvijek ljudsko i humorno sposoban da svaki događaj obavije lirskom magijom, zauvijek stopljen s mentalitetom djeteta. Kao izvanredni stilist i promišljeni minimalist, Ćopić je lako tradicionalne i konvencionalne motive oblačio u svježe i novo ruho. Kako je pak uspio od tradicionalne seoske pripovijest ispreplesti artificijelnu prozu i pretočiti je u modernu književnost, to je još uvijek tajna.

Ćopića još nije svima lako vidjeti u društvu Kiša, Andrića ili Crnjanskog, a priznati mu talent i vještinu nikada nije bilo osobito pomodno ili preporučljivo. Andrić, kojem se Ćopić toliko divio, zapravo mu nije bio ni najmanje sličan – iako po svemu srpski pisac, Ćopić je bio i ostao tako prirodno i bosanski pisac i tu vezu nikakvi ratovi i zbjegovi ne mogu raskinuti. Branko Ćopić vjerojatno ni u snu nije pomišljao da bi trebao napustiti svoju ijekavicu, jer bez tog jezika bio bi netko sasvim drugi. Njegove veze s hrvatskom književnosti mogli bismo prebrojavati još od vremena hajdučko-turske novele: na kraju tog lanca mogao bi stati Ante Tomić, čija poetika duguje Branku Ćopiću valjda više nego svim drugim hrvatskim piscima zajedno, što je dokaz da je živu književnost nemoguće režirati ili nacionalizirati.