Uzevši u obzir recentnu živost ovdašnje jazz scene, usmjerene u velikoj mjeri na rastezanje i rastvaranje svojih žanrovskih izvorišta, može se reći da se nalazimo u trenutku u kojem je posebno zanimljivo pratiti nove autorske iskorake naših glazbenica i glazbenika, gladne adekvatnih platformi za predstavljanje pred publikom. Jednu takvu produkcijski solidnu platformu ponudilo je aktualno jesensko izdanje HDS-ovog festivala JazzHR, koji je ušao u drugu godinu pod vodstvom kompozitorice, pijanistice i vokalistice Lane Janjanin. Ne računajući prvu večer, na kojoj je nastupio Big Band RTV Slovenija s gostujućim solistima, Janjanin je program utemeljila na koncertnim promocijama najsvježijih albuma ovdašnjih glazbenica i glazbenika – "Noise" bubnjarke Brune Matić, "Labirynth Songs" gitarista Filipa Pavića i "Old School" pijanista Petra Ćulibrka – uz vrlo dobrodošao dodatak previewa najavljenog albuma "Keyf" Vasila Hadžimanova i njegovog sjajnog benda. Premda je riječ o malenom i ne sasvim reprezentativnom uzorku, diktiranom u najvećoj mjeri diskografskim događanjima, četiri koncerta koja smo mogli čuti u ovom autorskom bloku nude interesantnu sliku različitih glazbenih vektora na domaćoj i regionalnoj sceni, njihovih potencijala i ograničenja.
Postoje brojne strašne stvari na ovom svijetu – instagramski gitaristi, polemike hrvatskih intelektualaca, pjesništvo Rupi Kaur – ali nijedna u meni ne izaziva trenutni osjećaj panike kao multimedijalni projekti glazbenika. U takvim formama razočaranje naprosto vreba iza svakog ugla, želeći nas zaskočiti konceptualnim bunilom, besmislenim videima i nerazumljivim odnosima između glazbenog i vizualnog sloja. Prije svega, riječ je o vrlo riskantnoj odluci, s obzirom na to da zahtijeva umjetnički podjednako suvisao odnos prema svim aspektima rada, ne samo prema muzici. U slučaju projekta Brune Matić, kojim je započela prva "autorska" večer festivala, taj se uteg pokazao jednostavno prevelikim. Prvo, tu je tanka konceptualna baza: "Noise" govori o buci kao sastavnom dijelu "naše urbane okoline", "modernog života" i ostalog maglovitog troplja. Kako to konkretno provodi u djelo? Vizualni sloj realiziran je u obliku nekoherentnog videa u kojem se "dokumentaristički" gradski prizori prepliću s "alegorijskim", a zapravo ponajprije komičnim narativom o prijetećim maskiranim figurama. Za potonji je po prilici jedino jasno da treba dočarati neku vrstu unutarnje tenzije, primjerice kroz scene proganjanja "stvarne" autorice, mada to čini na krajnje bizaran način koji je na trenutke toliko nejasan u uspostavljanju vlastitog kôda da je nemoguće biti siguran u mjeru parodičnosti videa.
Što se same glazbe tiče, kao i da se u nju prelijeva koncepcijska maglovitost cjeline – bukom se kao glazbenim problemom ona praktički i ne bavi, čineći dodatno nejasnim na što autorica uopće misli pod svojim središnjim pojmom. Suočeni smo naprosto s jednim vrlo konvencionalnim spojem elektronike (Matić svira kombinaciju akustičnog i elektroničkog bubnja), klupskog ritmičkog vokabulara i jazza, sputanog videomaterijalom ne samo u strukturnom nego i u užem, glazbeno-vremenskom smislu. U tom kavezu od multimedijske distrakcije i dinamičke jednoličnosti do izražaja ne mogu sasvim doći ni inače sjajni glazbenici – Hrvoje Galler na klavijaturama, Bojan Skočilić na bas gitari, Filip Pavić na električnoj gitari i Vojkan Jocić na tenor saksofonu. Očekivano, uz Gallerov lucidan doprinos ukupnoj teksturi benda, za najzanimljivije momente nastupa bio je zaslužan Jocić, koji je u bendovima kao što je Chui svoju dojmljivu solističku svirku proširio kreativnim korištenjem efekt-pedala.
Srećom, jedan je od članova benda Brune Matić odmah potom dobio priliku da pokaže vlastiti rad. Filip Pavić predstavio je svoj drugi studijski album, s praktički potpuno očuvanom postavom – prateći bend čine Matija Dedić na klaviru, Zvonimir Šestak na kontrabasu i Borko Rupena na bubnjevima, a jedina je razlika zamjena sjajnog mladog slovenskog tenorista Jake Arha našim Marijom Bočićem. Uz tako suptilne muzičare zvučna je slika odjednom prodisala, najosjetnije u pogledu dinamike. Pavićeve komunikativne kompozicije ostaju unutar konvencionalnih okvira suvremenog jazza, ali daju i više nego dovoljno poticaja bendu, kako za dojmljivu kolektivnu svirku tako i za inteligentno popraćene solističke dionice. U tom je pogledu nemoguće dovoljno nahvaliti Rupenu, kojeg bi trebalo puštati svakome tko želi osvijestiti kako bubanj može prije svega zvučati. Od kompozicija utemeljenih na afričkim ritmovima, poput "Bedouin" i "Hide and Seek", preko plesne živosti "Lost and Found" do pop-baladnog primirenja dueta "Fifth of May", koji sviraju Dedić na klaviru i Pavić na klasičnoj gitari, kvintet je ponudio dosljedno muzikalnu, na međusobno slušanje i podršku usmjerenu svirku kakvu bismo i očekivali od takve postave. Solistički su, dakako, u prvom planu Dedić i Bočić, koji nikada ne upada u frazerske i dinamičke manirizme, a svakako vrijedi istaknuti i Šestaka, čija snažna svirka se s lakoćom nosi s izazovom takvog prštavog okružja.
Ako je Pavićev nastup program vratio u žanrovsku maticu jazza, prvi koncert druge večeri napravio je još eksplicitniji iskorak u područje konvencionalnog. Pod time ne želim reći ništa loše – Petar Ćulibrk je nesumnjivo jedan od naših najinteresantnijih džezista koji ostaju dosljedno vjerni nasljeđu žanra. No njegova je golema prednost pred napornim svećenicima Tradicije ta što svoje preferencije prizemljuje dopadljivom antipretencioznošću, koju najbolje dočarava titula koju je sam sebi javno dodijelio – World's Okayest Pianist. Nema dvojbe da Ćulibrk na svojem albumu pleše na rubu manirizma. U većini njegovih kompozicija nećete biti iznenađeni harmonijskim i melodijskim kretanjem, rijetko će njegova improvizacija zagaziti izvan poznatog vokabulara. Ipak, ostaje tu nešto što u konačnici svaku rešetku pretvara u prostor mogućnosti, a to je bazična muzikalnost. Ćulibrk je prije svega majstor umjerenog i umjereno brzog tempa. Ritmički je besprijekoran i u klasičnom swingu naslovne kompozicije i u latinoameričkom pulsu "Samba Paris" i u soulom bogatoj "Eleventh Hour". Njegova sigurna, laka svirka oduševljava sposobnošću da uživamo i u trenucima kada nam se čini da nam je sve poznato. Što ne znači da mu nedostaje poticajnih detalja i kontemplativnosti, kao u "Impulses of the World", baladi u kojoj promišljeno barata odjednom otvorenim prostorom i ambicioznim trajanjem.
Nakon nenametljivosti Ćulibrkovog nastupa, za kraj programa uslijedila je pozitivna razmetljivost Vasila Hadžimanova i njegovog seksteta. I premda su gitarist Branko Trljić, basist Miroslav Tovirac, bubnjar Viktor Filipovski i udaraljkaš i vokalist Bojan Ivković podjednako doprinijeli dojmu spektakularnog intenziteta i ritmičke slojevitosti, s posebnim užitkom sam ispratio nastup mladog tenorista Rastka Obradovića, koji je još jednom potvrdio da se njegov zastrašujući talent realizirao u punom potencijalu, jureći s nevjerojatno artikuliranom lakoćom kroz strelovite solističke linije i altissimo registar. Što se pristupa materijalu tiče, Hadžimanovljev bend nije tu da mlitavo eksploatira etno nišu, kao što se prečesto zna dešavati na ovim prostorima, nego da figurativno samelje pozornicu, pri čemu se može osloniti na osovinu Tovirac-Filipovski-Ivković kao jednu od najimpresivnijih ritam-sekcija na ovim prostorima. No naglasak na intenzitetu ne znači da je pažnja na teksturi i zvuku u drugom planu, počevši s perkusionistima, ali i Hadžimanovljevim i Trljićevim izborom zvukova svojih instrumenata.
Podvlačeći crtu pod ove nastupe, može se reći da nam je jesenski JazzHR dao jedan presjek domaćih autorskih projekata koji pretežito naginje konvencionalnom, čak i u slučaju kada, poput Matić, naginje žanrovskom iskoraku. Ipak, uočljiva sviračka živost i kreativnost ohrabruju, a Hadžimanovljevo uvrštavanje u program naglašava nužnost i produktivnost susreta i komunikacije glazbenika na razini čitave regije.