>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Walter Baier: Autoritarni trendovi postaju otvoreni

Termin ‘iliberalna demokracija’ može nam pomoći da bolje opišemo stanje u kojemu još uvijek postoji vladavina zakona, formalno demokratske institucije, no one ne funkcioniraju kako su prvotno zamišljene. Nije to klasična demokracija već desetljećima, ali to da hoćemo jaku državu, državu stroge kontrole ulaska i sl. sada su u javnosti mejnstrimizirani zahtjevi

U sjedištu časopisa ‘Transform! Europe’ u Beču razgovarali smo s jednim od njegovih urednika i bivšim predsjednikom Komunističke partije Austrije Walterom Baierom, ekonomistom i koordinatorom mreže Transform!

Unutrašnji krug u vodstvu narodnjaka odlučio je formirati novu vladu. A to nije mogao bez izborne legitimacije. Pa su si priredili izbore, promovirali novog vođu Kurza, tako da su već i prije izbora svi znali da će nova vlast biti koalicija narodnjaka i slobodara

Sredinom oktobra održani su u Austriji parlamentarni izbori. Dugotrajno dvovlašće na austrijski način je narušeno. Narodnjaci (ÖVP) se mijenjaju, a socijaldemokrati (SPÖ) su u dubokoj krizi, iako nisu nestali s politički pozornice. Statistički, ÖVP je osvojio 31,5 posto glasova, SPÖ 26,9, ali ekstremna Slobodarska stranka (FPÖ) čak 26 posto, što je omogućilo desnu koaliciju i pomak u političkom polju koji, po vama, nije dovoljno ozbiljno shvaćen?

Gledate li povijest izbora u Austriji, možete uočiti da je od početka 20. stoljeća pa sve do danas pomak između ljevice i desnice uvijek bio iznenađujuće mali. Ono što je stvarno odlučivalo političke cikluse bile su orijentacije različitih stranaka. U Prvoj republici postojala je vrlo lijeva socijaldemokratska partija. Nakon toga, u Drugoj republici, poslije 1945., dvije velike stranke, socijaldemokrati i konzervativni narodnjaci, postale su stranke centra i nastali su Zeleni s kejnzijanskom i politikom države blagostanja. Zatim se, od kraja 1980-ih, dogodio pomak obiju stranaka centra prema neoliberalizmu, a to je značilo što je veće moguće reduciranje aranžmana države blagostanja i odbacivanje kejnzijanske regulacije. A što imamo sada? Socijaldemokrati su otišli na sporedni kolosijek, a konzervativne narodnjake prvi put vode ljudi, poput Sebastiana Kurza, posvećeni i u savezu s desničarskim ekstremistima, na njihovom programu. To je drugačija situacija od one koja je vladala od 2000. do 2006. godine, kad je Wolfgang Schüssel vodio crno-plavu koaliciju. Sadašnja vladajuća koalicija zasniva se na nacionalnom konzervativizmu, s vrlo izraženom antiimigrantskom politikom, agresivnim antiradničkim programom te smjerom kojim se Austriju želi sve više otuđiti od Evropske unije.

Nacionalizam u Austriji

Angažirani ste na projektu evropske ljevice. No sami primjećujete kako sve politike solidarnosti, od feminizma preko zaštite manjina do empatije i pomoći migrantima, doživljavaju izborne neuspjehe. Evo, Zeleni prvi put nisu prešli izborni prag: osvojili su samo 3,8 posto glasova, što je pad spram 2013. od čak 8,6 posto. A prije samo pola godine, na predsjedničkim izborima, više od pola birača koji su izašli na izbore ipak se odlučilo za kandidata Zelenih pa je Alexander Van der Bellen postao federalni predsjednik…

Zemlja je bila podijeljena i to se nije mnogo promijenilo. Ono što je novo su blokovi, koji su se formirali na objema stranama. Na predsjedničkim izborima je liberalno-demokratski trend među narodnjacima još bio protiv krajnje desnice. Nakon što je došlo do promjene u vodstvu narodnjaka, odluka novog vodstva pod Kurzom bila je da ide zajedno s ekstremnom desnicom, iako uopće nije jasno da je to i želja većine njihova elektorata.

Već dugo upozoravate kako je nacionalizam slobodara, kao i njihov odnos spram povijesnog fašizma i neonacizma danas vrlo specifičan. Oni naime nisu austrijski, već svenjemački nacionalisti pa namiguju i prema obnovi nekakve Velike Njemačke?

Želimo li opisati Slobodarsku stranku, možemo reći kako ona definitivno jest etnonacionalistička. Ali taj njezin nacionalizam etnički se referira na Njemačku, a ne na Austriju. Ona je pannjemačka partija, a to postaje relevantnim pri kreiranju nove vlade. Oni su postavili pitanje Južnog Tirola, gdje stanovnici njemačkoga govornog područja imaju dvostruko državljanstvo – uz austrijsko i ono talijansko. Inače, Južni Tirolci sebe ne opisuju kao Austrijance, već ili samo kao Tirolce ili kao Nijemce. Pannjemstvo slobodara tako ne ostaje puko ideološkim pitanjem, nešto oko čega se oni programski okupljaju, već je odmah i stvar dnevne politike. Produbljivanjem krize u EU-u i odlukom Njemačke da igra značajniju ulogu na svjetskoj političkoj pozornici, pa i izvan EU-a, nacionalizam u Austriji poprima drugačije kvalitete.

Velik dio onoga što nazivamo austrijskom elitom reprezentirano je njemačkim kapitalom. Na primjer, najveći austrijski elektronički mediji u rukama su njemačkog kapitala. Na bečkom univerzitetu 40 posto profesora su Nijemci

Što znači današnja obnova interesa za tzv. bratstva (Burschenschaften) iz kojih se, uz ostalo, izrodio i povijesni fašizam?

Morate razlikovati neonacizam i njemački nacionalizam. Njemački nacionalizam ima tradiciju barem od 1848. I njemački socijaldemokrati su u jednom razdoblju bili pannjemački nacionalisti. Nakon pripojenja, tj. okupacije Austrije od strane Njemačke, ta se tradicija nerazlučivo povezala s nacizmom. Ne možete pronaći njemačkog nacionalista u Austriji koji nije simpatizirao nacizam. Dakle, govorimo o dvije različite stvari. Njemački nacionalizam u Prvoj republici bio je pogonsko gorivo nacizma.

No današnje populističke, navodno centrističke stranke, širom EU-a, novi su miks etničkog nacionalizma, autoritarizma i antiislamske retorike?

Na evropskom se nivou događaju velika preslagivanja političkih snaga. Sve desničarske partije su, naravno, nacionalističke. Ali vidite da ovdje imamo njemačke nacionaliste koji se protive austrijskom nacionalizmu. Sve to je i napad na trenutni međudržavni odnos snaga u EU-u, gdje se ionako potiče takmičenje među državama. A posljedica su borbe za hegemoniju u toj zajednici. Njemačka, Francuska, Velika Britanija, u nekim stvarima i Italija, takmiče se za hegemoniju u Evropi.

Dok su radničke klase još uvijek nacionalne i kao takve razjedinjene, imamo posla s mondijalističkom, ne samo evropskom, buržoazijom. Što ostaje od koncepata nacionalnih buržoazija, pa tako i austrijske, u takvom kontekstu? Kažete kako je ‘skrivena agenda’ austrijske politike da slobodare ne podržavaju samo mase iz nižih slojeva i pasivnijih krajeva, kako se voli isticati, nego i ‘gornjih 10.000’ u zemlji? To podsjeća na svojedobne tvrdnje nekih sociologa još u našem socijalizmu kako postoji alijansa protiv promjena između radničke klase i partitokracije. No promjene su se svejedno dogodile.

U današnjim parlamentarnim demokracijama, gdje se vlast legitimira izborima, može se govoriti o savezima između velikog dijela populacije i relativno malih elita. Ono što je novo jest da elite više nisu što su donedavno bile. One sada traže saveznike u ekstremnoj desnici, a pomoću populizma mobiliziraju znatne dijelove stanovništva.

Tko je onda danas austrijska buržoazija?

Ovako treba stvar sagledati: velik dio onoga što nazivamo austrijskom elitom reprezentirano je njemačkim kapitalom. Na primjer, najveći austrijski elektronički mediji u rukama su njemačkog kapitala. Na bečkom univerzitetu 40 posto profesora su Nijemci. Naravno da postoji transnacionalna buržoazija, koja je nekakva globalna klasa. Ali to je oduvijek bilo svojstvo buržoazije, da se natječe. No baza tog natjecanja još uvijek je nacionalna.

Ljevica, kojoj i sami pripadate, u savezu KPÖ plus, koji su činili komunisti, zelena omladina i nezavisni kandidati, nije imala uspjeha na zadnjim izborima?

Bilo je to čudno iskustvo jer je kampanja izgledala odlično, no svejedno se nismo domogli mjesta u parlamentu. U cijelom mom iskustvu političkog života nisam doživio toliko javne prihvaćenosti. Naši skupovi bili su masovno posjećeni. Istovremeno, postali smo svjesni da kad je riječ o glasanju za stranke, nije odlučujuća samo naklonost nego i kalkulacija, kako da moj glas bude koristan, da ima realnu snagu.

To je logika glasačkog podupiranja tzv. manjeg zla?

Da. Suočeni s mogućnošću vlasti desničarske koalicije – ÖVP-a i FPÖ-a, što se i dogodilo – mnogi su uvjereni ljevičari dali svoj glas socijaldemokratima. Meni je to dokaz da se ljevica u Austriji mora temeljito iznova izmisliti. Treba nam nova stranka koja bi pokušala ujediniti ne samo ove dijelove koje smo sada imali, nego i Zelene, razočarane jer su faktički ispali iz vlasti, ali i dijelove socijaldemokrata, koji nisu za približavanje ili čak koaliranje te stranke s krajnjom desnicom. Tisuće njih sada je frustrirano, a mnogi i napuštaju stranku.

Slabost socijaldemokrata

Kraj dvopartijskog sistema za vas otvara postdemokratsko stanje. Što to znači?

Odnosi ljevice i desnice nisu se promijenili. No vodstvo narodnjaka se promijenilo, napravilo manevar koji je doveo do saveza sa slobodarskom ekstremnom desnicom. Tako nešto moglo se dogoditi i prije dvadeset godina. Jer toliko već traje, od 1993., slabost socijaldemokrata koji nisu sposobni oformiti vladu sa Zelenima. Meni ovo ‘post’ znači da neovisno o tome za što ljudi glasaju, odluke se u vodstvima desničarskih stranaka događaju u malim klikama ljudi.

Kad vremena postanu politički nestabilna, a izgleda da i kod vas sada jesu, netko se usudi iskoračiti i radikalizirati, a netko ne. Očito, usudila se desnica?

Da još malo pojasnim što mislim pod postdemokracijom. Obično poduzmete akciju, imate rezultat i s obzirom na njega formirate vladu. No sada se događa obrnuto. Unutrašnji krug u vodstvu narodnjaka odlučio je formirati novu vladu. A to nije mogao bez izborne legitimacije. Pa su si priredili izbore, promovirali novog vođu Sebastiana Kurza, tako da su već i prije izbora svi znali da će nova vlast biti koalicija narodnjaka i slobodara. Izbori su bili samo simbolični.

Citirate povjesničara Gerharda Botza, koji uvodi termin ‘iliberalno-neoliberalna prekretnica’. Što bi to značilo?

Mislim da bismo pogriješili ako bismo rekli kako Austrija sada više nije demokracija. Nekakvi izbori postoje, postoji i sloboda izražavanja, može se demonstrirati protiv vlasti. Dakle, ne živimo u diktaturi. Istovremeno, to više nije klasična liberalna demokracija, sa stvarnim pluralizmom izbora. Ona je kontrolirana od vlasti, koja određuje pristup medijima, lošim izbornim zakonodavstvom koje diskriminira. Zato mislim da nam termin ‘iliberalna demokracija’ može pomoći da bolje opišemo stanje u kojemu još uvijek postoji vladavina zakona, formalno demokratske institucije, no istovremeno one ne funkcioniraju kako su prvotno zamišljene. Naravno da je to uvijek oblik klasne vladavine. Nije to klasična demokracija već desetljećima. No ono što je novo je da autoritarni trendovi, koji su prije nastupali prikriveno, sada nastupaju otvoreno. Hoćemo jaku državu, državu stroge kontrole ulaska, ograničenog pristupa internetu i sl. – to su sada u javnosti mejnstrimizirani zahtjevi.

Svemu tome treba pridodati tzv. demokratske deficite u institucijama EU-a, koje su često potpuno neizabrane?

Članice EU-a prenijele su dio svoga suvereniteta institucijama EU-a. A one često nisu demokratski legitimirane. Dakle, ne radi se ni o kakvom deficitu, nego o namjernoj konstrukciji u EU-u.

Kao netko tko uređuje glasilo evropske ljevice (‘Transform! Europe’), vidite iz prve ruke krizu internacionalizma i solidarnosti preko nacionalnih granica?

Ne smijete zaboraviti da ona šira ljevica još živi pod ogromnom hegemonijom socijaldemokracije. Mi zastupamo oko 18 posto lijevog elektorata u Evropi (onog ljevije od socijaldemokracije). Pa ipak, imamo situacije poput onih u Francuskoj, Grčkoj, u izvjesnom smislu i u Španjolskoj, Nizozemskoj, gdje su takve partije jače od onih socijaldemokratskih.

U Hrvatskoj je SDP u predkolapsnom stanju. Na lokalnim izborima pojavile su se nove stranke: Nova ljevica, Radnička fronta, platforma Zagreb je naš. Neki uspjesi, ili barem vidljivost, postoje na gradskom nivou. Vidite li vi to odavde iz Beča?

Znam. To su interesantni i obećavajući procesi. No ne smijemo podcijeniti činjenicu da mobilizacija na ljevici nikako da dostigne jačinu i brzinu one na desnici.

Kad desnica ima potporu i infrastrukturu koju joj često poklanja država.

Naravno, kad rade u interesu vladajuće klase, vladajućih elita. Ono što mene brine na evropskom nivou je da socijaldemokrati još uvijek kontroliraju Evropsku konfederaciju sindikata i paraliziraju je. Nedostatak međunarodne solidarnosti na ljevici ima puno veze s time. S druge strane, bogati sindikati sjevera Evrope pregovaraju sa svojim državama o nivoima društvenog standarda koji su na jugu nezamislivi. S treće strane, sindikati na istoku Evrope su u pravilu slabi. Neka konverzija, jednačenje radničkih prava u svim zemljama, nije izvediva na dogmatski način. Nikad nećemo uspjeti izglasati jednake minimalne nadnice za cijelu EU. No moguće je da definiramo koridor, neki najmanji zajednički nazivnik, unutar kojega se moraju kretati nadnice. I da to bude obavezom svih zemalja članica.

1/1