>

novosti logo

Društvo Društvo

Žedni pokraj vode

U obrovačkom kraju, u kojem sela sa srpskim stanovništvom često nemaju vodovod iako su tik do kanjona Zrmanje, ljude sve više povezuje ekologija. ‘Ekološka politika je za sve jednaka, nema tu manjine ni većine, partizana ni ustaša’, kaže Ivan Matić iz udruge Eko Zrmanja koja se, kao i brojni građani, protivi otvaranju pogona za preradu otpadnog grita

Zahvaljujući politici i naletima podvelebitske bure, raspadnuti pogoni i zgrade nekadašnje Tvornice glinice Jadral u Zatonu Obrovačkom makabrično su smetlište odbačenih televizora, odjeće, deka, plastike, automobilskih i kamionskih guma. Umjesto sigurnog razgledavanja industrijske povijesti, taj je kraj postao područje potencijalne ekološke bombe: na zemljištu obližnje, također bivše, Tvornice hidrauličnih cilindara (THC) zagrebačka tvrtka Grit Inter d.o.o. u vlasništvu Ivana Prižmića planira graditi postrojenje za pročišćavanje otpada iz brodogradnje, a prije par godina već su donijeli vreće sa sitnom crnom prašinom otpadnog grita, nusproizvoda pjeskarenja brodova. Iako je inspekcija Ministarstva zaštite okoliša i energetike naložila da te vreće, koje su u međuvremenu dijelom i raspadnute, uklone, to još nije učinjeno. Zato je ekološka udruga Eko Zrmanja, koja već duže vrijeme upozorava na netransparentnost i ekološku štetnost ove investicije u obrovačkoj općini, nedavno okupila dvjestotinjak građana na prosvjedu zbog nauma da se svega 800 metara od kanjona Zrmanje i gotovo isto toliko od granice Parka prirode južni Velebit otvori pogon za preradu otpadnog grita. Predsjednik udruge Ivan Matić, koji nas je dočekao na ulazu u bivšu tvornicu, podsjeća da je otpad nepropisno navezen također i mimo zgotovljene Studije o utjecaju na okoliš.

Želimo decidirano znati radi li se o kancerogenom otpadu. Daj bože da se varam. No riječ je svakako o otpadnim kemikalijama odloženima na otvorenom prostoru i prepuštenima na milost buri koja je ovdje jaka – upozorava Matić na vreće s gritom

- Želimo decidirano znati radi li se o kancerogenom otpadu. Daj bože da se varam. No riječ je svakako o otpadnim kemikalijama odloženima na otvorenom prostoru i prepuštenima na milost buri koja je ovdje inače jaka. Kako da imamo povjerenje u takve investitore koji kažu da su vreće odložili na otvorenom samo kako bismo mi svi vidjeli da im bura ništa ne može? To je u najmanju ruku neodgovorno - kaže Matić.

Pronijela se podvelebitskim krajem priča o potencijalnoj ekološkoj katastrofi, pa dok kapital svekoliku javnost uvjerava da tu nema ničeg opasnog, dapače, da će uskoro biti posla za nezaposlene Bukovičane, dotle taj tvornički krug postaje sve ozloglašeniji. Za našeg jednoipolsatnog posjeta kraj njega je prošao tek pastir s dvjesto ovaca i tome u prilog kratko procijedio: ‘Radilo je ode u Glinici nekada 500 ljudi. I svatko je već pri otvaranju govorio da će tvornica brzo propasti, a tako je i bilo.’

Koji kilometar dalje dva su tvornička bazena natrijeve lužine, nusproizvoda dobivenog iz proizvodnje boksita, koji i dalje čekaju na sanaciju. Prijašnji pokušaj završen je pronevjerom više od stotinu milijuna kuna i istjecanjem malog dijela lužine u Zrmanju.

- Najveća je to trenutno ekološka priča u Europi. Sjetimo se samo katastrofe zbog istjecanja crvenog mulja u Mađarskoj prije devet godina, to je ista priča. Istjecanjem lužine u Karinsko i Novigradsko more nestalo bi života u tim zatvorenim sustavima. Tlo je ovdje porozno, kraški je teren i kemikalije vro brzo mogu završiti u Zrmanji, čiji je eko-sustav osjetljiv i na izmjenu temperature vode od jednog stupnja, a kamoli kemijskog sastava - govori Matić.

Znamo li da su ekološke stranke na nedavnim europarlamentarnim izborima postale četvrta najjača politička skupina, ne čudi opravdana zabrinutost i upornost nove zelene politike u Hrvatskoj u nastojanju da osvijesti građane o važnosti ekologije. Tako su nedavno i Siščani uvelike prosvjedovali protiv plana da u se u njihovu gradu otvorni pogon za obradu opasnog kemijskog otpada, ali i političke odluke da se jednoj postojećoj tvrtki dodijeli trajna dozvola za obradu medicinskog otpada.

- Ekološka politika je holistička, za sve jednaka i zahtijeva suradnju više država, nema tu manjine ni većine, partizana ni ustaša, nema dakle podjela. Rado će tu temu stoga svi staviti pod tepih ili je banalizirati jer politika vidi samo radna mjesta bez obzira na posljedice - ističe Matić.

Ali teško je pronaći posao u gradu Obrovcu u kojem stalno boravi tek oko osamstotinjak duša. Sretnici rade uglavnom u javnim institucijama. Neizvjesno je hoće li obrovačka gimnazija uspjeti opstati: trenutno je pohađa svega pet-šest učenika. Tako nam kaže Siniša Milić, novi predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Obrovca. Sve manje đaka pohađa i osnovnu školu. Tek vrtićki uzrast daje nadu da život ondje neće posve nestati. Mnogo je starijih i nemoćnih ljudi, nastavlja Milić, kojima je pomoć prijeko potrebna. Grad je stoga sklopio ugovore s gerontodomaćicama koje obilaze starije i nemoćne pa im čiste i ponekad kuhaju. Otvaranje doma za starije bila bi profitabilna grana u Obrovcu. Kad već ondje nema ni restorana ni hotela, a kamoli noćnog kluba; uz nekoliko kafića putniku namjerniku na raspolaganju je, doznajemo, tek privatni hostelčić s 12 kreveta. Premalo za turiste željne raftinga na Zrmanji. Mnogi se tako, posebno oni pokraj mora, okreću apartmanizaciji, drugima pak duboko u kršu Bukovice, gdje žive uglavnom Srbi, ostaje uglavnom bavljenje tradicionalnim stočarstvom. Ipak, najveći je apsurd i političko nedjelo činjenica da sela sa srpskim življem nemaju vodovod iako se protežu duž cijelog riječnog kanjona ili doslovno leže na milijunima vodnih kubika Zrmanje.

Riječnim kanjonom spuštamo se prema Muškovcima, selu s pedesetak stanovnika koje je zbog svojih slapova turistička atrakcija. Stevo Buljević, poznatiji kao Mirkan, ispred svog restorana nabraja nam da turisti dolaze iz Njemačke, Švedske, Rusije, Holandije, Italije, Mađarske, Hrvatske…

- Vodovod i vodu trebali smo dobiti još 1978., kad je započeto s gradnjom reverzibilne hidroelektrane Velebit. Bilo je predviđeno da od hidrorente Muškovcima pripadne 45 posto, Bilišanima 30 posto i ostatak općini. Međutim, ništa se od toga nije desilo. Vodovod je napravljen samo za četvrtinu sela. Moj sin, inače vlasnik restorana, mora po novome plaćati vodu jer imamo cisternu od pet kubika u koju vodu dopremamo pumpom direktno iz Zrmanje. Da stvar bude apsurdnija, traže da ugradimo i vodomjer jer je Grad Zadar ovo područje proglasio zaštitnim pojasom pa moraju, kao, vidjeti koliko smo potrošili vode iz Zrmanje. Sve manje je ovdje srpskog življa. Ma katastrofa. Pustili su vodu po Zemuniku, Benkovcu, dok je našim ljudima oduzeto zemljište, bili su rastjerani i još na koncu politika ili tko god sugerira da Srbi imaju stalnu prednost. U čemu? - pita Stevo Buljević.

Pokraj manastira Krupe dolazimo do istoimenog sela koje leži na izvoru pitke vode. Ali i ondje malobrojna raštrkana domaćinstva uglavnom posjeduju hidrofore: ljudi dopremaju vodu iz riječnog kanjona u kuće uz pomoć peterostepenih pumpi snage dva kilovata. Nije to sve: da bi šala bila efektnija, ali nije zapravo o njoj riječ, u selu već desetak godina radi punionica vode Santa.

- Punionica radi uglavnom u sezoni koja traje od lipnja do listopada - kaže nam Siniša Milić, njezin zaposlenik.

Sredovječni mještanin kojeg smo zatekli u Krupi ne želi se medijski eksponirati, ali govori nam da su Krupa i ostala sela u okruženju oduvijek percipirana kao zabita pa tako nikome nije palo na pamet da narodu izgradi vodovod. U selu se i inače malo što događa: malobrojni se mještani mogu vidjeti jedino za vrijeme izbora, poput posljednjih europarlamentarnih, ili na nečijem sprovodu.

- Nema društva, nema naroda, sve je udaljeno, prva trgovina je 30 kilometara odavde. Triput tjedno u selo dolazi pokretna trgovina. Što se mene tiče, volio bih da imam bolji signal za mobitel - kaže naš sugovornik Branko koji se bavi stočarstvom i ima stado od 20 koza i 60 ovaca.

Vodovod smo trebali dobiti još 1978., kad je započeto s gradnjom reverzibilne hidroelektrane Velebit. Bilo je predviđeno da od hidrorente Muškovcima pripadne 45 posto. Ali vodovod je napravljen samo za četvrtinu sela – govori Stevo Buljević

Spominje nam usput kako je u manastiru Krki nedavno proplakala ikona arhanđela Mihaela koja stoji na samom ulazu u manastir. Branko vrti glavom, zabrinutog izraza lica, misli da to nije dobar znak.

- Možda će bi nekih sukoba u svijetu - domeće.

Vozeći se lokalnim cestama, nije neobično u ovo doba godine vidjeti zmiju kako se ubrzano sklanja od buke kotača. Većina mještana Žegara, sela poznatog po tradicionalnim srpanjskim sportskim i folklornim susretima, također je prevedena žedna preko vode. Vodovod je dostupan mještanima Kaštela Žegarskog, ali ne i onima iz okolnih zaselaka. Ali nisu ljudi ondje željni samo vode u nasušnoj mjeri biološkog preživljavanja, nadasve su željni ljudskog društva, razgovora, razumijevanja drugih za svoje nevolje, kroničnu izoliranost, zapravo nedostupnost onakvih blagodati života kakve uživaju stanovnici gradova.

Vremešnoj Vukosavi Prodanović, primjerice, najviše nedostaje liječnička ambulanta u selu, jer prošla je čak pet operacija, a valjalo bi s vremena na vrijeme barem prekontrolirati tlak kako bi mirnije usnula. Pa ipak, doznajemo da postoje planovi da liječnik dvaput tjedno osim Žegara pohodi i selo Kruševo.

- Primam 1.150 kuna penzije. Na taj iznos sam do nekidan primala 350 kuna dodatka za tuđu pomoć i njegu koja mi je nasušno potrebna nakon toliko operacija, od čega je zadnja bila ona trbušne šupljine. No taj dodatak su mi ukinuli jer mi penzija po novome za 20 kuna prelazi cenzus za tu pomoć i njegu. Sad mi dolaze još jedino gerontodomaćice koje mi malo pospreme po kući - kaže Vukosava, koja nam pokazuje kalce (vunene čarape) što ih plete za žegarske susrete, a nešto od toga uspije i prodati.

Eto uto i Veljka Zelića, koji je još pod dojmom minulih euroizbora pa kaže da se zalaže samo za istinu.

- Nema razlike između pravog Srbina ili Hrvata ovdje. Nadao sam se da će pobijediti profesor Dejan Jović, to bih volio jer ga vidim kao uglednog i razumnog čovjeka. U njemu nema ni mržnje ni glume, dok se za neke druge političare to ne bi moglo reći. I to je sve - govori Zelić.

Obiteljska tragedija Milice Macure, koja je nakon akcije Oluja izgubila muža, a poslije joj je poginula i kći, pripustile su u njezin život veću dozu tuge. Za radnoga je vijeka, poput Vukosave, radila u seoskoj šivaonici kao dijelu nekadašnje obrovačke tekstilne tvornice. Vodu u svom zaselku Mijićima crpi također pomoću pumpe koju je, kaže, platila 3.500 kuna. I još mora plaćati naknadu za slivne vode.

Mnogo je posla za državnu i lokalnu politiku u obrovačkoj općini kako bi malobrojan narod ondje mogao iole dostojanstveno živjeti. Pravna pomoć koju pruža VSNM Grada Obrovca, prema riječima Siniše Milića, uglavnom je vezana uz katastar i nesređene imovinskopravne odnose. Puno je pitanja oko konvalidacije radnog staža, što je važno za regulaciju mirovina. Povratak ljudi je gotovo prestao. Milić se sa suprugom i djecom u bukovičkom Bogatniku bavi stočarstvom, pravi kozji sir, i nema kredita. I više nego dovoljno za sretan život.

1/5