>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Nada Beroš

Želimir Koščević: MSU je mućak u svakom pogledu

Tzv. industrijalizacija kulture vodi, i dovela je, do organizacije vjenčanja, političkih zborovanja, farmaceutskih konferencija, estradnih nastupa, evenata i sličnih promotivnih akcija u muzejima. Drugim riječima, industrija=profit, što baš i nije u suglasju s kulturom, a ni s muzejskom strukom

Želimir Koščević po mnogo čemu odudara od tipične slike hrvatskog muzealca i kritičara umjetnosti. Prije svega, oduvijek se borio protiv politike netalasanja i malo je mario kome će se zamjeriti i što će mu zbog toga biti napakirano. Prvu kritiku objavio je kao student 1962. u slavnom ‘Telegramu’ o izložbi Eugena Fellera u Studiju G, kratkotrajnom, ali danas kultnom izlagačkom prostoru grupe Gorgona, a zadnju knjigu ‘Teme i motivi hrvatske fotografije’ 2016. godine (Meandar, Zagreb). Usprkos ‘uvredama i podmetanjima’, od kojih su ga neka snašla na kraju profesionalne karijere u ustanovi u kojoj je bio zaslužan za neke od najvećih izložaba i donacija međunarodnih umjetnika, u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, ostao je osoba vedrog, fluksusovskog duha. Premda već desetak godina u mirovini, s nesmanjenim entuzijazmom i stručnošću suosnovao je i danas vodi Fotogaleriju Lang u Samoboru, malu specijaliziranu galeriju koja u vrlo skromnim financijskim uvjetima promiče domaću i internacionalnu fotografiju i fotografe. Koščevićevo publicističko i kritičko pero, također, razlikuje se od velikog broja pisaca u njegovoj branši po britkom humoru, neukalupljenim i smjelim ocjenama i zapažanjima. Briga za čitatelje oduvijek mu je bila važnija od metajezika kojim komuniciraju stručnjaci i kolege.

Sve ono što se kasnije izdogađalo oko msu-a potpuna je bandićevska erozija inicijalne urbanističke ideje s nizom novih, manjih muzeja ili galerija. Uz to, muzej ne čini arhitektura već program, a od toga kustosi, na čelu s direktoricom, bježe kao vrag od tamjana

Čini mi se da ste se tijekom proteklih pola stoljeća djelovanja navikli na nepovoljne uvjete rada – društvene, kulturne, političke, personalne. Kao da su vas upravo oni čeličili da ustrajete. Ne bih željela da naš razgovor bude mudrovanje dvoje mapetovskih gunđala, koji svisoka promatraju svoje kolege koji se koprcaju u teškim uvjetima rada, dok se mi prisjećamo ‘zlatnih šezdesetih’. Pratite li što čeka naše današnje kolege muzealce i kulturni sektor općenito: novi Zakon o muzejima, forsiranje kreativnih industrija i sveopća komercijalizacija pod krinkom samoodrživosti kulturnog sektora?

Novi zakon neće ništa promijeniti u mentalitetu opće muzejske službe, možda će se direktori i kustosi ‘industrijalizirati’, što god to značilo, ako prije ne odu u zasluženu mirovinu, što bi i bilo vrijeme za mnoge. ‘Samoodrživost’ je floskula političke administracije. Ona misli da taj model, koji očito vrijedi za nju jer se ona uspješno samoodržava i množi, može funkcionirati i drugdje. Možda je samoupravljanje ipak bio stimulativniji model. Odbijam tzv. industrijalizaciju kulture jer vodi, i dovela je, do organizacije vjenčanja, političkih zborovanja, farmaceutskih konferencija, estradnih nastupa pjevačica i pjevača, evenata i sličnih promotivnih akcija u muzejima. Drugim riječima, industrija=profit, što baš i nije u suglasju s kulturom, a također ni s muzejskom strukom.

Kredit kad-tad dođe na naplatu

Poznat je vaš kritički, konstruktivan i optimističan stav, neki su ga smatrali i naivnim, kada ste se dvadesetak godina argumentirano borili za odluku o izgradnji nove zgrade Muzeja suvremene umjetnosti, za njegovu lokaciju i muzeološku koncepciju. Kako danas gledate na rezultate te ustanove, s odmakom od desetak i više godina?

Mućak u svakom pogledu. Urbanistički, lokacija je u redu, ali sve ono što se kasnije izdogađalo potpuna je bandićevska erozija inicijalne urbanističke ideje s nizom novih, manjih muzeja ili galerija (Prirodoslovni muzej, Filmski arhiv i muzej, Školski muzej, Muzej sporta…), koji su se trebali protezati negdje od Bundeka do Avenue Malla. To što je arhitekt Igor Franić zamislio nekakav meandar nije bio baš neki veliki kreativni koncept. Ali što je, tu je. Ipak, nekih 14.000 četvornih metara za suvremenu umjetnost bilo je obećavajuće, što se programski pokazalo kao čista iluzija. Tu programsku fatamorganu napustio sam bez žaljenja umirovljenjem još 2004. Naime, muzej ne čini arhitektura već program, odnosno ideje, a od toga kustosi, na čelu s direktoricom, bježe kao vrag od tamjana. A kada vidite da je voditelj Odjela za programsko-izložbenu djelatnost MSU-a osoba s profilom stručnjaka za rock i pop-glazbu, onda vam je jasno kakav stručni nacionalni i internacionalni izložbeni program muzej može ostvariti.

Od fiće i šuškavca ipak su značajniji Praxis, Nove tendencije, Zagrebačka škola crtanog filma, Gorgona, Razlog, Richter, Arsovski… No na izložbi ‘Šezdesete u Hrvatskoj’ prevladao je industrijski koncept, pa će valjda biti i neki profit

Strašno je što je prostor Galerije suvremene umjetnosti na Gornjem gradu tako neodgovorno napušten. To je trebala biti određena memorija i ekstenzija sadašnjeg muzeja. Strašno je također da je posebnim zakonom iz korpusa suvremene umjetnosti izdvojena naivna umjetnost. Strašno je da u Muzeju suvremene umjetnosti još uvijek postoji odjel (ili zbirka) Benko Horvat s arheologijom, starim bakrorezima i starim slikama. I strašno je da su takozvani autsajderi gotovo izbrisani iz programa MSU-a. Strašno je također da se nikada nije ni pokušala realizirati adaptacija Richterove rezidencije u Sovlju, na moru, kao prilika za umjetničke rezidencije. I još mnogo toga…

Da ste više participirali u institucijskom odlučivanju, možda ste neke od negativnih pojava mogli zaokrenuti u drukčijem smjeru? Jeste li svjesno izbjegavali sudjelovati u natječajima za ravnatelja MSU-a jer niste pristajali na kuhinje ili ste se pribojavali odgovornosti upravljanja institucijom u prilikama u kojima odlučuju političari, a ne stručnjaci?

Ja sam išao svojim putem, a političari, oni od prije i ovi sadašnji, svojim. Uostalom, oni me nikada nisu previše zanimali.

U izložbenoj interpretaciji ‘Šezdesete u Hrvatskoj’ u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt izostala je ocjena Galerije Studentskog centra kao i vašeg mjesta i uloge u njoj. Od 1966. na njezinom ste čelu, sve do 1978., a vašu ulogu u formiranju i razvoju suvremene umjetnosti šezdesetih nepristojno je zaobići. Podsjetit ću tek na jednu izložbu, ‘Izložbu žena i muškaraca’ iz 1969., možda prvu pravu Fluxus izložbu na ovim prostorima, na kojoj su zapravo posjetitelji bili jedini eksponati, pa da shvatimo na koji ste način utjecali na pomicanje muzeoloških standarda i granica te prakticirali slobodu kao najbitniju odrednicu alternativnih šezdesetih. Kako vi vidite izložbu ‘Šezdesete u Hrvatskoj’?

Podsjetit ću vas da sam odmah po dolasku u Galeriju Studentskog centra u svibnju 1966. realizirao jednu, a bilo ih je tri, izložbu ‘Imaginarni muzej’, koja je koncept ‘muzejske struke’ okrenula naopako. Muzealci su je jednim dijelom s nevjericom prihvatili, a onda su i nadalje nastavili raditi po svome. Nadalje, mislim da je razdoblje između 1968. i 1971. bilo najplodnije za Galeriju SC, a tadašnji mlađi kustosi zagrebačke Galerije suvremene umjetnosti samo su ponavljali ono što je Galerija SC već uradila. Za ovo ignoriranje djelovanja Galerije SC na izložbi ‘Šezdesete’ morate pitati Zvonka Makovića. Doduše, izložio je pet-šest plakata Galerije SC, ali čitavu programsku orijentaciju zaobišao je, preskočio. Spomenuo ju je donekle u katalogu, i to pogrešno. Kako ja tu izložbu vidim? Zbrkano, kaotično, čisti adhokizam. Mislim da je katalog od 400 kuna pregledniji, pa će bar biti neke koristi od njega. Može se reći da je izložba pravi produkt ‘kreativne industrije’.

Ne dovodim u pitanje značenje internacionalnih fenomena i dosega pokreta, institucija, manifestacija koje su obilježile šezdesete u Hrvatskoj, poput Novih tendencija i Muzičkog biennala. No sve te pojave ostaju u okvirima kasnog modernizma i namijenjene su u prvom redu visokoobrazovanim slojevima. Po meni, podcijenjeni su društveni pokreti, kontrakultura, studentski bunt ‘68, Korčulanska ljetna škola, koji su također oblikovali društvo, kulturu i umjetnost šezdesetih… Nacionalnoj paradigmi kasnih šezdesetih bila je snažno suprotstavljena i ta internacionalna, ljevičarska vizura koja je vrlo sramežljivo zastupljena na ovoj izložbi.

Je, to se i meni čini, jer od fiće i šuškavca ipak su značajniji Praxis, Nove tendencije, Zagrebačka škola crtanog filma, Gorgona, Razlog, Vjenceslav Richter, Arsovski… čitav jedan kreativni milje koji je snažno obilježio to razdoblje. Prevladao je industrijski koncept, pa će valjda biti i neki profit.

Ja bih taj koncept radije nazvala ‘neutraliziranje’, umrtvljivanje u duhu tzv. objektivnosti – da se nikoga posebno ne uznemiri što, nažalost, postaje praksa i u drugim institucijama. U intervjuu Zlatku Gallu iz 1995. kazali ste da je cijela ideja Muzeja suvremene umjetnosti proizašla iz ‘kredita stečenog u šezdesetima’? Što ste točno mislili s time i jesmo li ga otplatili u 2018?

Mislim da je nasilno otpisan. Taj kredit, kao i cijela jugo-ostavština, dakle i hrvatska, naprosto su izbrisani. Došlo je do kompletnog redizajna, uz ponešto etničke i fizičke destruktivnosti. Ali kredit kad-tad dođe na naplatu ili ovrhu.

Ni za čim ne žalim

Da, ovdje se odveć često spominje 1990. kao nulta godina. Vi ste se, međutim, kao povjesničar umjetnosti, kritičar i muzealac, često bavili povijesnim avangardama (Devĕtsil – češka avangarda) i neoavangardama (Fluxus) te nekima od najvažnijih neoavangardnih hrvatskih pojava i autora (EXAT 51, Ivan Kožarić). Napisali ste i desetak knjiga o povijesti i mediju fotografske slike te monografije o najvažnijim hrvatskim autorima poput Toše Dapca. Što je zajedničko vašim temama i autorima? Kožarić je zacijelo naš najveći fluksusovac.

Osjetio sam da su povijesne avangarde zapravo nedovršeno poglavlje. Koliko god je to poglavlje danas pohranjeno u muzejima, ono je bremenito otvorenim pitanjima. Je li netko proširio pitanje onog Maljevičevog ‘Crnog kvadrata’ iz 1913? Ili brojna pitanja koja je otvorila Dada? Bauhaus? Ili, konačno, zagrebački i beogradski Zenit i zagrebački Traveleri? U Fluxusu sam prepoznao šansu preispitivanja stvarnosti u jednoj ljudskoj dimenziji bez granica. Ješa Denegri je mnogo pisao o ‘drugoj liniji’. Veoma rano vidio sam to kao ‘međuprostor’ u kojemu djeluju različite sile i ideje kompatibilne općim društvenim kretanjima. Kako tih i takvih kretanja danas gotovo da i nema, i ‘druga linija’ i ‘međuprostor’ ostaju nekako visjeti u zraku bez one socio-kulturne potke iz koje su izrastali jedan GEFF, jedna Gorgona, takozvana naivna umjetnosti, autsajderi, eksperimentalni ples, zagrebačka animacija itd.

Slično je i s mojim pisanjem o fotografiji. S knjigom ‘U fokusu’ pokušao sam nakon inventara nacionalne fotografske baštine, što ju je uradila Marija Tonković 1994., malo pomaknuti razumijevanje fotografske slike od vidljivog prema nevidljivom, mentalnom i malo produbiti i proširiti opće razumijevanje naše fotografske baštine. A u knjizi ‘Teme i motivi…’ pokušao sam na primjeru hrvatske fotografije jednim ‘ekološkim prilogom’ sistematizirati opći kaos koji vlada u povijesti ovog medija.

Vaš su stručni rad podržale brojne inozemne institucije, muzeji, umjetnici i strukovna udruženja. Prepoznali su vaše napore da hrvatske umjetnike predstavite u kontekstu europskih i svjetskih događanja, ali i obrnuto, da našu sredinu upoznate sa svjetskim umjetničkim dosezima i kolekcijama. Kulminiralo je to organizacijom izložbe ‘Enigma objekta’ u Zagrebu 2004., na kojoj su bila predstavljena remek-djela moderne i suvremene umjetnosti iz kolekcije Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Centra Georges Pompidou u Parizu. Zanima me žalite li za nekim projektom koji ste planirali, a niste ga uspjeli realizirati?

Ti projekti bili su prekinuti mojim umirovljenjem 2004. Bilo je u planu još predstavljanja velikih kolekcija, kao što su na primjer londonski Tate, madridska Reina Sofia, amsterdamski Stedelijk muzej i štokholmski Muzej moderne umjetnosti. S direktorima i kustosima tih muzeja, ali i s mnogima drugima, imao sam odlične kolegijalne i prijateljske veze. Ne žalim za time, ali kada mi netko želi prodati kulturnu relaciju Zagreb – Graz, tada mi se čini da su spomenute kolekcije galaktički udaljene od izložbenog programa što ga sada izvodi MSU.

Zapravo, ni za čim ne žalim. Realizirao sam mnogo projekata: od Zenita, spomenutog Devĕtsila iz Češke, Bauhausa, svjetskih majstora iz jugoslavenskih kolekcija, do suradnje na velikim projektima Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, povijesti jugoslavenskog sudjelovanja na Venecijanskom bijenalu od 1895. do 1988., bio sam savjetnik na Bijenalu u Sao Paolu. Ostvario sam i prvu veliku međunarodnu izložbu u poratnim devedesetima, ‘Kartografi’, zatim Fluxus donaciju Conz, hrvatsku skulpturu u Muzeju Wilhelm Lehmbruck u Duisburgu, kolekciju Marie-Louise Betlheim, pa Bauhaus Ivane Meller Tomljenović, izložbe Jimmieja Durhama, Chena Zhena, sve do kolekcije Centra Georges Pompidou iz Pariza. Mislim da je to više nego dovoljno za jednog kustosa domesticus vulgaris.

1/1