>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Željka Markić: glupa ili plavuša?

Strah me i pomisliti kako bi se proveo neki teolog i svećenik koji bi danas ‘skromno predložio’ da se svi problemi s bludom i opačinom u Hrvatskoj riješe tako da, recimo, kokain djeci kao ovlašteni državni diler nabavlja isključivo hrvatska moralna vertikala Velimir Bujanec, a prvo im seksualno iskustvo pokloni hrvatska moralna horizontala Željka Markić

Kad je onomad u dablinskom časopisu ‘The Intelligencer’ izašao šokantan tekst pod naslovom ‘Skroman prijedlog kojim bi se spriječilo da djeca siromaha u Irskoj budu na teret svojim roditeljima ili zemlji, i učinilo ih se na korist pučanstvu’, u kojemu se predlaže da se irska dječica prodaju bogatašima za jelo, izazvao je opću konsternaciju i zgražanje, ono što se u hrvatskom javnom govoru obično naziva ‘šokom i nevjericom’.

Nije pomoglo ni to što je autor kompetentno izračunao kako bi u vrijeme katastrofalne gladi u Irskoj prodaja djece u mesnicama za bogataše spasila mnoge katoličke, tradicionalno mnogobrojne obitelji, ponudivši u svom radu i statističke projekcije i nutricionističke vrijednosti dječjeg mesa, pa čak i recepte za kuhanje kaloričnih jednogodišnjih beba. A nije bogami mnogo pomoglo ni to što je autor bio doktor teologije i sâm dekan katedrale svetog Patricka u Dublinu. Bijesni građani pozivali su na linč ozbiljno poremećenog svećenika, a političari optuživali za propagandu kanibalizma i tjerali iz grada i države.

Pa ipak, njegov ‘Skromni prijedlog’ danas je neizostavan u anglofonim školskim lektirama, opće mjesto povijesti književnosti, ali i svakodnevnog javnog govora: fraza ‘modest proposal’, zaživjela u engleskom, ali i mnogim drugim jezicima – kao ‘moj skromni prijedlog’ udomaćena čak i u hrvatskom – izravno potječe iz naslova te burleske. A njen autor, veliki Jonathan Swift – našim pak lektirama poznat samo kao pisac ‘Guliverovih putovanja’ – kanoniziran je kao svetac svjetske satire i priznat kao biološki otac slavnog britanskog humora.

Nesporazum između Swifta i čitatelja njegova ‘Skromnog prijedloga’ vjerojatno je najslavniji slučaj nerazumijevanja satirične ironije u cjelokupnoj povijesti žanra. Bio je moguć zbog nepismenosti i neobrazovanosti tadašnjeg zatucanog, bogobojaznog irskog ‘pučanstva’, ali i zbog toga što se sve događalo davne 1729., stoljećima prije pametnih telefona, emotikona i smajlija, u doba kojemu je Gutenbergov tiskarski stroj bio bliži nego internet. Je li takav nesporazum moguć danas, gotovo tri stotine godina kasnije?

Satira, naravno, i dalje može izazvati opću konsternaciju i zgražanje, ‘šok i nevjericu’, to joj je i posao, ali razuman čovjek danas neće ni pomisliti, a kamoli mrtav-ozbiljan optužiti Jonathana Swifta za promociju kanibalizma. Barem ne u Velikoj Britaniji, u kojoj se, kako vidimo, humor – baš poput slavne engleske trave – ustrajno uzgaja tri stotine godine.

Ima, međutim, kultura u kojima se, umjesto trave i humora, ustrajno uzgajaju upravo nepismenost, zatucanost i bogobojaznost. Dobre primjere za to naći ćemo i u našem kutku svijeta, makar nevažnije i gluplje taman koliko je hrvatska kultura nevažnija i gluplja od Swiftove.

Evo, recimo, samo posljednji: nakon što je po tužbi aktivistice Mime Simić čelnica konzervativne udruge U ime obitelji Željka Markić prvi put osuđena zbog klevete, a blogerica Dada Batinić to popratila satiričnim komentarom na portalu Index.hr pod naslovom ‘Mima Simić je oduzela Željki Markić nevinost, a ona nije ni prokrvarila’ – opažajući, između ostalog, kako ‘gospođa Markić širom otvorena zanosno drhti uživajući u vlastitom glasu’, i kako je ‘zaokupljena tjelesnim otvorima i rupama’, ali kako za nju, ‘iako je nevinost izgubila u poodmakloj dobi, nikad nije kasno’ – Index.hr je prije nekoliko dana, sve po članku 22. stavak 1. Zakona o medijima, objavio najozbiljniji demanti Željke Markić, odnosno ‘Zahtjev za ispravkom informacija’, ovjeren njenim vlastoručnim potpisom i prijetećim pečatom Odvjetničkog ureda Mateković.

Kao u nekakvoj lošoj burleski, Željka Markić – prijeteći i sudskom tužbom! – mrtva ozbiljna demantira i naslov i sve navode iz komentara do posljednjeg. ‘Navod ‘Mima Simić je oduzela Željki Markić nevinost, a ona nije ni prokrvarila’ u potpunosti je netočan i neistinit; gospođa Mima Simić ni na koji način nije oduzela Markić nevinost, niti je Markić u tom smislu ‘prokrvarila”, tvrdi Željka Markić na početku već sada antologijskog demantija, pa nastavlja tako na sljedeće četiri gusto ispisane stranice, rečenicu po rečenicu – ‘Markić ni na koji način nije ‘širom otvorena”, ili ‘Markić ni na koji način nije ‘zaokupljena tjelesnim otvorima i rupama’’ – sve do kraja: ‘Navod ‘Iako je nevinost izgubila u poodmakloj dobi, nikad nije kasno’ u potpunosti je netočan i neistinit; Markić nije u poodmakloj dobi, te nikakvu nevinost nije ‘izgubila u poodmakloj dobi’.’

Je li gospođa Željka Markić zaista glupa plavuša iz plitkog muškog stereotipa, pa misli kako blogerica za nju javno izrijekom tvrdi da je – napućenih usnica i širom otvorena – izgubila seksualnu nevinost u krevetu s Mimom Simić? Kažem li da jest, riskiram da se moj vrijednosni sud shvati kao tvrdnja, i da već sutra u Novostima čitate odgovor Odvjetničkog ureda Mateković kako je ‘navod da je ‘gospođa Markić glupa plavuša’ netočan i neistinit, jer Markić nije ‘plavuša”. Da je, međutim, glupa, postoji neoboriv materijalni dokaz, pače ovjereno i vlastoručno potpisano pismeno priznanje, kojim gospođa Markić to obrazlaže opširno i pedantno, rečenicu po rečenicu, na cijele četiri gusto ispisane stranice.

Ako se, jasno – tri stotine godina nakon Jonathana Swifta – konačno možemo složiti da se glupom osobom općenito može smatrati ona koja misli da gospodin Swift ‘Skromnim prijedlogom’ zaista bogatašima nudi djetetinu, ili kako se komentarom ‘Mima Simić oduzela Željki Markić nevinost’ tvrdi da se Željka stvarno seksualno jebala s Mimom.

Bilo je takvih primjera još, gospođa Markić – kako ono, ‘ni na koji način’ – nije ni prva, ni jedina. Prije dvije-tri godine, sjetit ćete se toga divlje zabavnog slučaja, Željkin suborac Velimir Bujanec, televizijska zvijezda, kućni prijatelj predsjednice Grabar-Kitarović i pravomoćno osuđeni diler kokaina prostitutkama, jednako je rečenicu po rečenicu demantirao tvrdnje iz priče satiričnog portala NewsBar ‘Hitna pomoć oživljavala Bujanca nakon vijesti o zapljeni kokaina vrijednog 44 milijuna eura’, najozbiljnije se upevši dokazati kako je ‘netočno da je vijest o rekordnoj zapljeni bila previše za barda hrvatskog televizijskog novinarstva’, kako je ‘netočno da ga je oživljavala Hitna pomoć’, i kako je općenito ‘cijeli članak netočan’.

Strah me stoga i pomisliti kako bi se proveo neki teolog i svećenik koji bi danas ‘skromno predložio’ da se svi problemi s bludom i opačinom u moralno devastiranoj Hrvatskoj riješe tako da, recimo, kokain djeci kao ovlašteni državni diler nabavlja isključivo predsjedničin časni glasnogovornik i hrvatska moralna vertikala Velimir Bujanec, a prvo im seksualno iskustvo pokloni Bujančeva časna sestra i hrvatska moralna horizontala Željka Markić.

Tri stotine godina kasnije, od cijeloga je prosvjetiteljskog osamnaestog stoljeća u našoj školskoj lektiri i svakodnevnom govoru ostao tek napamet naučeni Andrija Kačić Miošić, koji upravo tih godina – dok se Swift raskošno zajebava s bogataškom gospodom – u ‘Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga’ piše hrvatsku kulturnu strategiju za dvadeset prvo stoljeće: ‘Gospodin Bog dao je našemu narodu tako pamet naravnu, da ono, što drugi narodi uzdrže u knjigam, oni uzdrže u pameti pivajući na sobetim, dernecim i po svim mistim, kuda putuju, pisme svoji kralja, bana, vitezova i vrsni junaka.’

I dok su Englezi uzgajali humor i travu – shvativši na vrijeme kako gaženje po travi ne smije biti zabranjeno, pače upravo je poželjno – nama trava do danas služi za posve druge stvari. Kako je, uostalom, lijepo zapisao stari Andrija: ‘Boga mole, poje leturđiju / travu jiđu, ladnu vodu piju.’

Sva je sreća na kraju ispala da nam nije skromno predložio da jiđemo dicu.

1/1