U pogovoru američkog izdanja svog romana "Problem triju tijela" Liu Cixin (1963.) piše kako je kao dječak jedne noći s mnoštvom svojih suseljana gledao u vedro noćno nebo, prateći majušnu zvijezdu koja je polako klizila tamnim svodom. Kina je upravo lansirala svoj prvi umjetni satelit. Od kulturne revolucije prošlo je tek nekoliko godina; iz oronulih koliba svijetlile su petrolejske lampe: struja je u selo došla tek osamdesetih. Budućeg pisca ispunjavale su duboke emocije, ali i snažan osjećaj gladi. U to je doba, kaže, glad još uvijek bila pratilac svakog djeteta. Mnogo djece koja su dizala glavu prema nebu bilo je i bosonogo: Liu Cixin je bio razmjerno sretan što ima cipele na nogama.
Pet godina kasnije pokrajinu Henan pogoditi će razorne poplave. Pedeset osam brana srušilo se jedna za drugom, a u potopu koji je uslijedio poginulo je četvrt milijuna ljudi. Liu se sjeća krajolika punog izbjeglica. Mislio je da gleda kraj svijeta... "I tako su se satelit, glad, zvijezde, petrolejke, Mliječna staza, frakcijski sukobi kulturne revolucije... poplava... stopile i formirale rano razdoblje moga života, i oblikovale znanstvenu fantastiku koju pišem danas."
Radnja "Problema triju tijela" započinje u godinama kada je maleni Liu praznog želuca istezao vrat prema zvijezdama. Vrhunac nasilja kulturne revolucije miješa se s hladnoratovskim astronomskim naporima. Započinje utrka koja će supersila prva uspostaviti kontakt s potencijalnom izvanzemaljskom civilizacijom i tako steći odlučujuću prednost u odnosu na ideološke suparnike. Djevojka koja je gledala kako joj oca, profesora fizike, javno ubijaju "studentice" zbog služenja "reakcionarnoj" znanosti, deset godina kasnije pronaći će način da koristeći Sunce kao superantenu za transmisiju radiovalova u svemir pošalje poruku koja neće biti tek nečujno "zujanje komarca na nebu". Poruka kineske znanstvenice stići će na svoje odredište, a na Zemlju će se osam godina kasnije vratiti i odgovor. Uvjerena da je ljudska civilizacija osuđena na propast bez intervencije naprednije izvanzemaljske inteligencije, znanstvenica uspostavlja komunikaciju. Čovječanstvo je neizlječivo bolesno. Za nju, pitanje ljudske civilizacije i izvanzemaljske civilizacije pitanje je Azteka i španjolskih konkvistadora: da konkvistadori nisu osvojili Amerike, ne bi se pojavila civilizacija kakvu poznajemo i demokracija bi procvala znatno kasnije. Sve je bolje od postojeće ljudske civilizacije, i krvavi konkvistadori su spas; djevojčica koja je gledala histerično smaknuće vlastitog oca nema iluzija.
Kao ni emitirana poruka kineske znanstvenice, ni "Problem triju tijela" nije se pokazao tek kao "zujanje komarca na nebu". Roman Liu Cixina odjeknuo je širom vodećih zapadnih medija (New York Times, Guardian, New Yorker...), našao svog obožavatelja u Georgeu R. R. Martinu ("jedinstveno") i ušao u Bijelu kuću, zaokupivši pažnju samog Baracka Obame ("nemjerljivo"). Fantastična je to priča koja je započela jedne gladne noći. Možda i fantastičnija od same priče romana. Kao pisac, Cixin ne drži previše do književnosti. Priče koje je ispričala znanost smatra superiornijima u odnosu na one koje su napisali dramatičari, romanopisci i "putujući bardovi". No čuda su uvijek moguća. Jedno malo čudo, barem u okviru znanstvenofantastičnog žanra, jest i njegova knjiga. To čudo titra na ovom i onom mjestu "Problema triju tijela": u slikama iz doba kulturne revolucije, u naporima čovječanstva da svoj glas pošalje u svemir.
Možda i najdojmljivije, to čudo titra i na mjestu gdje autor dovodi svoje djetinjstvo na stranice knjige. Naspram slike gladnog djeteta i svjetlosne godine blijede.
