>

novosti logo

Znamo koliko je sati

Da je Edin Džeko na ruci istetovirao administrativne granice Kantona Sarajevo, a Senad Lulić Federacije BiH, nitko im sa tribina ne bi rekao ni riječi. No tetovaža Ognjena Vranješa mjeri se drugačije…

Ognjen Vranješ, po zanimanju nogometaš, rođen je 1989. godine u Banjaluci. Nije imao ni pune dvije godine, falila su mu tri dana, kada se Republika BiH počela raspadati. Dvije godine nakon Ognjenovog rođenja i sedamdeset i dva sata prije njegovog rođendana, formirana je takozvana Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Tako je, uz ostale, brutalnije načine, začeta današnja Republika Srpska.

U njoj, Republici Srpskoj, manjem od dva entiteta u Bosni i Hercegovini, Ognjen je krenuo u osnovnu školu, počeo trenirati, igrati… On, Ognjen Vranješ, po zanimanju nogometaš, nema, ako je vjerovati onima što tvrde da se čovjek ne sjeća ničega prije treće godine života, u pamćenju nikakvu Bosni i Hercegovinu bez ta dva entiteta, tri konstitutivna naroda, sa himnom sa riječima i društvom u kojem nije neobično da rođeni Banjalučanin nastupa za reprezentaciju Bosne i Hercegovine u, eto, nogometu.

Ognjen Vranješ, rođeni Banjalučanin, po narodnosti Srbin, po roditeljskoj i adresi odrastanja građanin Republike Srpske, nogometni je reprezentativac Bosne i Hercegovine. Igrač obrane čiji početak baš i nije za nezaborav: na utakmici BiH protiv Grčke u Ateni, četiri godine stariji Georgios Samaras je pored Vranješa prošao kao pored stuba ulične rasvjete. Ipak, kasnije je bilo bolje… I sve je bolje i bolje.

‘Ognjene, zakasnio si. Tvoj sat je otkucao’, poručili su navijači nogometne selekcije BiH, poznati kao BH Fanaticosi, stoperu iz Banjaluke na utakmici protiv Izraela odigranoj nedavno u Zenici. Taman u to vrijeme, malo prije ili malo poslije podizanja transparenta sa porukom, Vranješ je izborio jedanaesterac iz kojeg je Edin Džeko postigao gol nakon pauze duge kao recesija – i Bosna i Hercegovina je povela sa dva naprema jedan.

Nije Vranješ prvi, jedini, a vjerojatno ni posljednji Srbin u nogometnoj reprezentaciji BiH. No jedini je reprezentativac kojem je palo na pamet da na ruci istetovira granice RS-a. Kasnije ih je prekrio tetovažom sata. Onog koji je, kako su poručili BH Fanaticosi, otkucao

Nije dvadesetšestogodišnjak iz prijestolnice RS-a prvi, jedini, a vjerojatno ni posljednji Srbin u nogometnoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine. Onoj za koju se u njegovom rodnom gradu navija, u boljem slučaju, kao za Kolumbiju: ako dobro igra, neka i pobijedi, osim ukoliko protivnik nije Srbija, a ako ipak izgubi, pa bože moj, nema veze, dešava se u sportu. Ognjen Vranješ je, međutim, jedini reprezentativac kojem je palo na pamet da na ruci istetovira granice Republike Srpske. Kasnije ih je prekrio tetovažom sata. Onog koji je, kako su poručili Fanaticosi, otkucao.

Objasnili su i zašto: ‘On je smišljeno i planirano istetovirao granice Republike Srpske na svojoj ruci i tim potezom i činom otvoreno poslao poruku, podršku i zauzeo stav o separatističkim ambicijama pojedinih političara Republike Srpske i njenom otcjepljenju od BiH. Samim tim jasno se izjasnio protiv suvereniteta i teritorijalnog integriteta države Bosne i Hercegovine. Istina, on je vrlo brzo prekrio tu tetovažu, vjerovatno pod pritiskom kolega iz reprezentacije, ili je shvatio da će mu to ugroziti karijeru i mjesto u reprezentaciji. Za nas BH Fanaticose, a sigurni smo i za mnoge druge istinske patriote, Ognjen Vranješ je izgubio status reprezentativca i tako ćemo se ponašati prema njemu, bez obzira što će vjerovatno i dalje dobijati pozive na okupljanja reprezentacije.’

‘To sam uradio prije godinu i po, ali niko od igrača to nije vidio. Iskreno, mislim da nekog objašnjenja nemam. To sam istetovirao iz gluposti, a ne zato što sam to želio ili što me je neko nagovorio. Nije ni iz dosade. Najprostije rečeno, ne mogu objasniti zašto. Ne znam ni ja zašto sam to uradio’, kazao je ‘Avazu’ Vranješ, pa pojasnio korektorske zahvate na postojećoj tetovaži. ‘Želio sam smiriti situaciju. Ne zbog navijača nego zbog kolega iz svlačionice. Niko mi od njih ništa nije prigovorio, ovo je moje tijelo i radim s njim šta hoću. Ali odlučio sam prepraviti tetovažu iz poštovanja prema igračima i timu.’

Navijači nacionalne selekcije, nogometne kao i svake druge u BiH, mahom su Bošnjaci, a skupinu BH Fanaticosi u većini čine iseljenici prve, ponekad i druge generacije, kod kojih je, kako to biva u emigrantskim zajednicama, domoljublje proporcionalno udaljenosti od zavičaja. Za značajan broj kako onih što žive u Zavidovićima, tako i onih što stanuju u Malmou, zastava BiH je i dalje bijela sa ljiljanima na plavom štitu, himna nije ‘Intermezzo’ Dušana Šestića već ‘Jedna si jedina’ Dine Merlina, dok su ustavno uređenje i teritorijalna organizacija kao teška, ali ipak prolazna bolest, sporo i trajno izlječiva. E, upravo se po tome, ovom zadnjem više no ičemu, navijači sa stadionskih okuka ne razlikuju od mnogobrojnih sunarodnjaka i dijela bošnjačkog političkog establišmenta.

Kao što Srbi i Hrvati u većini Bosnu i Hercegovinu doživljavaju ili kao prolazno stanje ili je, u boljem slučaju, vide kao uniju tri etničke, na stotinu i jedan način odvojene zajednice, sa minimalnim zajedničkim elementima, tako i Bošnjaci današnju Bosnu i Hercegovinu, ovakvu kakva jeste, sa entitetima i konstitutivnim narodima zaštićenim Ustavom, priznaju kada moraju, a glasno negiraju čim se pruži prilika.

I to je, zapravo, najvažnije u priči o jednom nogometašu i njegovoj tetovaži. Koliko za Srbe i Hrvate bosanstvo podrazumijeva umanjivanje ili odbacivanje ostatka identiteta, srpskog ili hrvatskog, toliko je, u milimetar, za Bošnjake jedino prihvatljivo bosanstvo ono koje podrazumijeva umanjivanje ili odbacivanje ostatka identiteta, srpskog ili hrvatskog. U prijevodu, ne može netko svojom osjećati Republiku Srpsku čije je granice istetovirao na ruci i Bosnu i Hercegovinu za čiju nogometnu reprezentaciju igra bez suvišnih zašto i bez zadrške, kao što, iz drugih pozicija gledano, ne može biti Srbin i Hrvat i uz to – Bosanac.

Da je Edin Džeko u napadu čiste gluposti dao na ruci nacrtati administrativne granice Kantona Sarajevo, a Senad Lulić Federacije BiH, nitko im sa tribina ne bi rekao ni riječi. Njihovo se domoljublje, naime, čita iz imena i prezimena. Vranješ se mjeri drugačije, ma koliko RS na ruci i Bosna i Hercegovina u grbu na dresu sasvim odgovaraju ustavnom uređenju zemlje za koju nastupa nogometaš turskog Gaziantepspora i u kojoj vrijeme teče po satu navijenom u Daytonu prije skoro puna dva desetljeća.

1/1