>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Zoran Pavelić: Važno je odabrati svjetlo

Posjetitelji koji sudjeluju čine performans i dio su performansa, oni ga izvode, a kroz izvedbu odaju počast stradalim žrtvama u Dotrščini i potvrđuju svoj odabir svjetla, potvrđuju jednu vrstu odgovornosti svojim prisustvom, svojim tijelima i razlogom svoga dolaska

Na ovogodišnjem javnom natječaju Virtualnog muzeja Dotrščina odabrana je intervencija umjetnika Zorana Pavelića. Na mjestu gdje su u vrijeme NDH ustaše ubili nekoliko tisuća Zagrepčana, Pavelić je izveo performans ‘Osunčana mjesta’ baziran na odnosu i antagonizmu svjetla i tame, u kojemu su sudjelovali i posjetitelji, koje je prisilio da se nađu u poziciji da osjete i osvijeste svjetlosnu simboliku. Njegov se rad, kako sam objašnjava, ‘sastoji od ljudi koji ‘stoje u svjetlu’ i na taj simboličan način odaju počast onima koji su možda na istim tim mjestima tamo stajali i tragično stradali’.

Zaista je iznenađujuće u kojoj mjeri je Dotrščina nepoznata i zaboravljena od lokalnih vlasti, kao da se namjerno prešućuje što se tu događalo, a riječ je o prostoru koji se nalazi gotovo u srcu jednog grada

- Kad govorimo o odnosu svjetla i tame, onda govorimo o nečemu što postoji cijelo vrijeme, ali to primjećujemo tek kad kontrast postane jači, kao što se to danas događa. Mogućnost umjetničkog djelovanja u takvim okolnostima prije svega ovisi o prostoru u kojem se rad događa: i u ovom radu u Spomen-parku Dotrščina prostor je potaknuo njegov nastanak i definirao mu značenje. Posjetitelji koji sudjeluju čine performans i dio su performansa, oni ga izvode, a kroz izvedbu odaju počast stradalim žrtvama i potvrđuju svoj odabir svjetla, potvrđuju jednu vrstu odgovornosti svojim prisustvom, svojim tijelima i razlogom svoga dolaska. Na taj način moj rad postaje i njihov rad, a svatko ga, za svog posjeta Spomen-parku Dotrščina, može izvesti – ostati stajati neko vrijeme na osunčanom mjestu - govori umjetnik.

Iako je bila veliko mjesto stradanja u Drugom svjetskom ratu, Dotrščinu su grad i lokalne vlasti gotovo zaboravili. Kakav odnos kao autor imate prema tom mjestu, toj lokaciji i zašto vam je bilo važno da se u sklopu svoga rada bavite i ovom temom?

Zaista je iznenađujuće u kojoj mjeri je Dotrščina nepoznata i zaboravljena od lokalnih vlasti, da ne postoje nikakve jasne oznake koje upućuju na to mjesto, niti ikakva jasna informacija prije ulaska u park o tome da je riječ o mjestu masovnog stradanja, kao da se namjerno prešućuje što se tu događalo, a riječ je o prostoru koji se nalazi gotovo u srcu jednog grada. No zahvaljujući aktivnostima Virtualnog muzeja Dotrščina i Saši Šimpragi park je održavan i uredan, a uskoro će početi obnova kamenog natpisa na ulazu u njega, koji je uništen 1990-ih, i bit će postavljena informativna karta. Posjetio sam park u vrijeme kad je bio raspisan natječaj Virtualnog muzeja Dotrščina. Došao sam bez ikakve prethodne ideje, nisam razmišljao na način da baš želim raditi na toj lokaciji i tu temu, naprosto sam htio posjetiti prostor imajući na umu odlične radove ‘Ledena kiša’ Slavena Tolja i ‘Nasljednici’ Daniela Kovača; tema je doista teška i umjetnički rad mora imati posebno pokriće da bi tamo bio realiziran. Moj rad ‘Osunčana mjesta’ naprosto se dogodio na tom mjestu: ideja se pojavila dok sam snimao mrlje sunčeva svjetla i sjene na tlu, osjetio sam da korespondira s prostorom i onda više nije bilo upitno ima li rad to specijalno pokriće o kojem govorim ili ne.

Puno sunca i prekrasnih ljudi

U prošlim radovima bavili ste se puno više autoreferencijalnošću, oblicima, tekstom, akcijama, međutim ovo je jedan, čini nam se, iskorak. Kako ovaj rad svrstavate u ‘procesualnost, fragmentaciju, umreženost i povezanost’?

Zanimljivo mi je to da u ovom radu prvi put ovisim o dolasku sudionika – aktera koje sam pozvao, a i onih koji će se htjeli uključiti u njegovo izvođenje – kao i o vremenu, o kojem ne odlučujem ja, jer ako bude kiše, a to označava ‘loše vrijeme’, i ne bude sunca, onda on najvjerojatnije neće biti izveden nego odgođen u očekivanju boljeg vremena. Sve je to dio procesa nastanka rada, ali ono što mi je posebno interesantno jest to da su ljudi ti koji su učinili da rad zaživi – kroz energiju svake osobe koja je sudjelovala izvedba je obogaćena osobnošću svakog pojedinog sudionika. U trenutku ovog razgovora rad na Dotrščini je već izveden, s puno sunca i mnogo prekrasnih ljudi koji su došli na izvođenje performansa ‘Osunčana mjesta’, što je na kraju donijelo više od očekivanog – učinili su rad živim i dojmljivim, što se može vidjeti i u seriji izvrsnih fotografija koje je snimila Katarina Zlatec, dok je snimatelj Igor Premužić pratio kretanje posjetitelja i pozvanih sudionika videokamerom. Mnogi učesnici/sudionici uspjeli su doći i sudjelovati, netom poslije izložbe Toma Gotovca u Rijeci, stigli su na Dotrščinu kao anticipatori, u duhu naziva Tomove retrospektive.

Mislim da umjetnost uvijek ima posebnu težinu, koju nije lako izmjeriti, međutim za nekakvo ispravno mjerenje bili bi potrebni pravi vrijednosni sustavi, a danas, kad više nego ikad tržište određuje što je umjetnost, ona kao i sve drugo sve više postaje roba

Svojevremeno ste se bavili društveno-političkom težinom umjetnika. Kakva je ona danas i ima li je uopće?

Mislim da umjetnost uvijek ima posebnu težinu, koju nije lako izmjeriti, međutim za nekakvo ispravno mjerenje bili bi potrebni pravi vrijednosni sustavi, a danas, kad više nego ikad tržište određuje što je umjetnost, barem u globalnim okvirima, ona kao i sve drugo postaje sve više roba i njezina težina se određuje prema njezinoj tržišnoj vrijednosti.

U svijetu umjetnosti prepoznati ste sredinom osamdesetih godina po svojoj umjetničkoj organizaciji Močvara…

Postojali smo kao neformalna umjetnička grupa Močvara, a ne kao organizacija, djelovali smo od osnutka 1988. pa do 1991., kad smo se razišli kao grupa, uslijed ratnih zbivanja. U tom periodu htjeli smo nešto napraviti da budemo vidljiviji kao grupa umjetnika koja se bavi suvremenom umjetnošću u sredini kojoj je suvremena umjetnost još uvijek bila strana. Osim Kate Mijatović i mene, članovi Močvare su bili Zdenka Kner, Ružica Zajec i Aleksandar Čalović. Izložbe grupe bile su postavljene u Belom Manastiru (prostor P+8) i u Osijeku, u knjižari Nova i u sklopu Osječkog programa kulture pri STUC-u u tadašnjoj galeriji Centra mladih. Naziv grupe stvorili smo spontano, ne samo zbog podneblja iz kojega smo dolazili nego i zbog želje da njime obuhvatimo jednu mnogo veću cjelinu, pa i stanje duha. Močvara je bila naš odgovor kako bismo se povezali sa sličnim zbivanjima u drugim gradovima iz želje da nekako preživimo u tom prostoru, ali riječ močvara s druge strane nosi pozitivne konotacije razvoja i rasta mogućnosti vezanih uz tu sredinu, koje se, nažalost, nisu realizirale za samog postojanja Močvare. Dio tih nastojanja ipak se desio nešto kasnije, kroz djelovanje Baranjske umjetničke kolonije (BUK), u razdoblju od 2004. do 2009., kad smo u organizacijskom odboru BUK-a bili umjetnica Kata Mijatović, osječka povjesničarka umjetnosti Ana-Marija Koljanin i ja. Zahvaljujući razumijevanju i naporima tadašnjeg organizatora BUK-a Marka Barišina, to razdoblje BUK-a obilježeno je snažnim prodorom suvremene umjetničke prakse, a na koloniji su sudjelovala neka od najznačajnijih imena suvremene hrvatske likovne scene, između ostalih Ivan Kožarić, Mladen Stilinović, Andreja Kulunčić, Ivan Ladislav Galeta, Tom Gotovac, Anto Jerković, Vlado Martek, Kristina Leko, Božena-Končić Badurina, Željko Jerman, Tina Gverović, Vlasta Žanić, Željko Badurina, Marijan Molnar, Boris Cvjetanović, Zlatan Dumanić, Mio Vesović, Duje Jurić, Siniša Labrović, Marko Marković, Boris Greiner, Zlatko Kopljar i drugi.

Glas umjetnika

U svom radu na Zagrebačkom salonu 1998. na televizor ste nalijepili komad crnog papira, što je bila jasna referenca na Maljeviča, a vaša je i intervencija ‘Politički govor je suprematizam’ na zgradi HDLU-u iz 1999. Puno je godina od tada prošlo, pa nas zanima na koji bi način danas, po vama, bilo moguće suprematizirati stvarnost, reagirati na nju?

Drago mi je da ste se sjetili tog rada, to je bila instalacija koja se sastojala od prijenosnog TV-a, drvenog postolja (slikarska stolica uzeta s Akademije) i crnog papira veličine osam puta osam centimetara, a naziv je bio ‘Slikareva priča br. 2, 1997-1998’ i da, imao je veze s Maljevičem, ali prije svega sa mnom. Naime, imao sam crno-bijeli televizor na kojem je cijelo vrijeme bio uključen Prvi program HTV-a, jer drugi programi nisu bili u funkciji. Na njega sam u jednom trenutku zalijepio crni kvadrat i zagledao se – bila je to potpuna kontemplacija, kvadrat je bio postavljen u središte ekrana, a iza su se izmjenjivali različiti sadržaji. Rad sam predao za 33. Zagrebački salon, čiji je kustos bio Igor Zabel iz Ljubljane. Kako je otvorenje bilo za trajanja Dnevnika, vidjeli su se prognani, ljudi izbjegli tokom rata koji se nisu mogli vratiti svojim kućama, šablona crnih vijesti, a crni kvadrat ih je sve upijao u sebe, kao da nije bilo izlaza.

Stvarnost je i onda i sada, čitavo vrijeme ‘suprematizirana’, osobito u kontekstu političkog govora, na što sam odreagirao u radu ‘Politički govor je suprematizam’ iz 1999. – rečenici, site-specific instalaciji koja je bila postavljena na Meštrovićevom paviljonu, a za koju mislim da i danas ima jednaku težinu. Citirat ću nekoliko svojih rečenica iz tog vremena koje objašnjavaju navedenu instalaciju: ‘Izjednačavanje dvaju posve različitih pojmova u ovoj rečenici motivirano je jednim njihovim zajedničkim obilježjem: pojavom iščezavanja predmeta (sadržaja), kako u suprematizmu tako i u političkom govoru. U suprematizmu iščezli se predmet zamjenjuje osjećajem (koji je bit svakog umjetničkog djela). U suprematizmu – ‘čisti osjećaj’, u političkom govoru – manipulacija osjećajima. Suprematizam se ne mora doživljavati samo kao pravac u umjetnosti nego i kao svjetonazor. Jedno značenje rečenice: politički govor kao ‘umjetnost’ pretvorbe predmeta u osjećaje – nije bitno ono što se kaže, nego što se postiže onim što se kaže. Rečenica je aktualna u predizbornoj kampanji jer se u političkom govoru baš tada, putem lažnih obećanja, najviše manipulira osjećajima.’

Zaokupljeni ste umjetnošću, poruka vam je uglavnom važnija od estetske realizacije, propitujete poziciju i sebe i drugih umjetnika na koje ste se često referirali, tražeći smisao sebe kao umjetnika, ali i svijeta umjetnosti uopće…

Često sam radio na temu pozicije umjetnika i umjetnosti u društvu, npr. videoinstalacija ‘Kuća umjetnika’, nastala 2003. u Domu hrvatskih likovnih umjetnika (Galerija proširenih medija), što bitno određuje njezino značenje, problematizirala je ulogu umjetnika u Kući umjetnika (HDLU) s mišlju na zgradu koju je osmislio umjetnik (Ivan Meštrović) kao ‘kuću’ namijenjenu umjetnicima. Performans ‘Glas umjetnika’ izveden je na otvorenju ‘Kuće umjetnika’, u donjoj galeriji koja ima izrazitu akustiku, gdje su posjetitelji izvođenje mogli pratiti s gornje Galerije PM. U zamračenom prostoru stepao sam oko minijaturne svjetiljke koja se nalazila u sredini kružnog prostora i udarao sve brže i sve jače nogama o pod, proizvodeći zvuk koji je potenciran jekom; istodobno s pojačavanjem udaraca pojačavalo se svjetlo u prostoru. U katalogu uz ‘Kuću umjetnika’ bila je ova rečenica: ‘Ovaj rad je posvećen svim umjetnicima, živima i mrtvima, poznatim i nepoznatim, vidljivim i nevidljivim, bogatim i siromašnim, a ponajviše onim ‘gladnima’, gladnim umjetnicima. 2003., Z. P.’ Smisao onog što radim pa i umjetnosti uopće može se svesti na jednu jednostavnu rečenicu koju sam koristio kao objašnjenje uz rad/performans ‘Glas umjetnika’, a ona glasi: ‘Bitno je da se glas umjetnika čuje.’

1/2