Jelena Radošević o ličnom je iskustvu rata svjedočila na različite načine. Bila je 2004. svjedokinja u haškom postupku protiv Vojislava Šešelja zbog događaja u Voćinu, gdje je izvršen ratni zločin nad Hrvatima. Sudjelovala je 2015. u projektu Olivera Frljića "Drugi rat", kada je u riječkom HNK-u govorila o Voćinu početkom rata i Okučanima krajem rata. Srpsko narodno vijeće objavilo je 2016. njenu knjigu "Oči pamte", u kojoj je iznijela sjećanja na Voćin 1991. i opisala kako su susjedi i prijatelji preko noći postali neznanci, a rutinsko životno i radno okruženje postalo nesigurno i neizvjesno. Novostima je sada poslala i svoj kratki zapis naslovljen "1. maj 1995. godine", o tome kako je proživjela početak akcije "Bljesak" u Okučanima.

 

1. maj 1995. godine

Jutro i početak pakla dočekala sam u bolnici Bosanska Gradiška. Ležala sam na kirurgiji sa upalom gušterače i svježe otkrivenim kamenom u žučnoj vrećici. Upravo sam se počela oporavljati od bolova i pripremati se za operaciju.

U sobu sam se iz kupatila vratila u 6.20 ujutro. Ulazeći u sobu čula sam detonaciju. Odmah se čula druga, treća. Uplašila sam se. U sobu je utrčala sestra. Otvarajući prozore htjela je sačuvati stakla.

- Kako se kod vas počinje slaviti Prvi maj - pitala sam je.

- Nije to slavlje, napadnuta je Krajina. Pucalo se na Okučane - odgovorila je.

Samo nekoliko minuta poslije toga ušao je doktor.

- Otpuštamo sve kući. Operirane ćemo evakuirati. Spakujte svoje stvari, u Krajini počinje rat - rekao je.

Nisam pakovala svoje stvari. Nisam imala kuda ići. U bolnicu sam došla 26. 4. 1995., i to iz Okučana. Tamo sam ostavila 48. krevet, a počela sam ih brojati od 5. 9. 1991. godine, kada sam otišla iz svog stana u Podravskoj Slatini. U Okučanima sam od 30. januara 1992., a oni sada gore, umiru ljudi, nestaje jedno vrijeme. Sjedila sam na krevetu i plakala. Nisam ništa razumjela.

U 7.30 sati stigli su prvi poginuli, iz Gradiške. Civili. Jedna žena, jedno dijete, muškarac, opet žena i tako redom. U 8 sati naš vozač prve pomoći M. iz Okučana dovezao je prve ranjene.

Pred bolnicom metež. Vriska. Suze. Ludila sam. Nisam znala ni šta se treba raditi, ni šta misliti, ni kuda ići. Iz moje sobe otišli su svi. Kreveti su bili izneseni i poslagani u hodnik.

U 10 sati došli su helikopteri iz Banja Luke. Moj strah se pojačavao. Stigao je jedan kombi, u njemu dva čovjeka gola. Opečena. Sjede i svaki u ruci drži priključenu infuziju.

U 12.30 sati idem kod glavne sestre, molim je da zove Okučane telefonom. Hoću tamo. Ona misli da nisam normalna. Sama zovem Okučane, stan iz kog sam izašla 24. 4. 1995. Javlja se Branko, moj cimer. Plače. Velim mu da hoću k njima.

"Ovdje je, Jelena, grozno. Jako se puca. Ako možeš dođi. Ljilja je tu. Ovdje je i Mladen."

Tražim Mladena. Hoću još više u Okučane. Ne mogu zamisliti da je tamo još gore. Još opasnije. U 14.30 dolazi Slobodan po mene. Idemo. Gotovo bježimo. Jako se puca. Kolona ide samo u jednom smjeru, iz Okučana. Duga, preduga.

Ulazimo u Okučane. Sva stakla na radnjama razbijena. Na ulici narod. Traktori. Automobili prepuni naroda. Lišće, grane sa kestenova iz parka, a tek su se bili oporavili i pravo razlistali od one tužne 1991. godine i početka rata.

U stubištu moje zgrade na vrećama, spremnim za odlazak, sjedi opet moj narod, čeka autobus i odlazak pod neko novo, tuđe, tužno nebo. Kome ostavljaju svoje nebo?

Cijeli dan su padale granate. Popodne je Hrvatska vojska ušla u selo Rajiće. Okučani su odjednom ostali pusti. Sve je utihnulo. Narod otišao, stanovi i kuće prazni.

Sve stvari sam popakovala i poslagala u auto. Ljilja, moja cimerica, napustila je Okučane u 16 sati. Branko i Mladen su otišli u Pakrac malo prije odlaska Ljilje. Svi smo plakali. Opraštali se. Jako smo se bojali. Ljilja je ispekla kruh, narezala slaninu i mislila da će netko jesti. Sve je ostalo na stolu. I kolač pripremljen za 1. maj.

Otišla sam u Dom zdravlja. I oni su svi uplašeni, iznenađeni. U šoku. Hodnici puni zavoja, infuzionih otopina, nosila punih ranjenih. U hodniku nekoliko poginulih. Pokrivenih plahtom. Kod njih ostajem vrlo kratko. Ne snalazim se nigdje. Ne mogu vjerovati da bi Hrvatska vojska mogla još te noći ući u Okučane i napraviti bilo što ružno po moj narod.

Pao je mrak. Prestalo se pucati. Pokušavam se umiriti i zaspati. Zamolila sam moje iz Doma zdravlja ako se bude odlazilo da me ne zaborave. Zvoni telefon. Moj direktor: "Jelena, za koliko vremena možete doći? Moramo se povući do Stare Gradiške." Nisam se presvlačila, samo sam na pidžamu obukla hlače i uzela jaknu. Izašla sam u mrak i neizvjesnost.

Ispred Doma zdravlja bila je gužva. Nekoliko privatnih automobila, jedna prva pomoć, kombi, dovikivalo se, sakupljalo nešto poneseno u najlon kesama.

Upalila sam auto, svjetla usmjerila prema ulazu u Dom zdravlja i rekla Radmili: "Pogledaj ga, to ti je posljednji put." Počela je plakati. Spustila je glavu, a Saša, rođen 1973. godine, koji je bio s nama u autu, je ćutao.

Formirali smo kolonu i krenuli. Bilo je nekoliko minuta prije 22 sata. Noć! Tišina! Nigdje nikoga. U meni se pojačava strah. Kako proći Novi Varoš? Tamo je tokom 90-tih bilo najopasnije prolaziti, dok nije bilo UNPROFOR-a, jer se pored sela proteže šuma Prašnik, odakle je uvijek prijetila opasnost od oružja. Do Novog Varoša smo stigli za 15-20 minuta. Kada smo ušli u Novi Varoš, po koloni je otvorena vatra iz šume Prašnik.

Moj auto je bio pogođen. Stakla su se sasula u trenu. Stala sam. Ugasila auto. Vozilo iza nas je zaobišlo i prošlo, pa još jedno. Rekla sam Radmili da iskočimo. Viknula sam, otvorila njena vrata, izgurala je van i prebacila se preko njenog sjedišta na cestu. Ne sjećam se kako je Saša izašao. U tom trenutku nastavili su pucati po autu. Otpuzali smo do prvih kuća koje su nam bile sa desne strane i sakrili se. Mislim da nismo ni disali. Mislim da sam tada pala u neki oblik šoka. Sačekali smo oko 15 minuta i Saša je pokušao doći do auta da uzme barem lične tašne. Ali prilikom otvaranja vrata auta, pali se unutrašnje svjetlo, koje je uzrokovalo ponovno pucanje u našem pravcu. Saša je uspio donijeti tašne. Dok smo sakrivene čekale Sašu, prolazili su neki ljudi i sestra Radmila je jednog od njih prepoznala po glasu. Obratila mu se, a on ju je upozorio da odmah skine bijelu kutu jer se vidi u noći.

U tim trenucima sam vidjela da je u automobilu koji je bio ispred mojega netko nepomičan, vjerojatno ubijen. Ispred tog auta, koji je imao upaljena svjetla, bio je traktor s prikolicom. U prikolici, preko nabacanih stvari, ležao je netko, vjerojatno isto ubijen. Preko volana traktora bilo je tijelo vjerojatno ubijenog vozača. Traktor je radio.

Znali smo da moramo odatle. Pokušali smo se orijentirati prema Staroj Gradišci. U toku noći moramo doći tamo. Hodali smo, najviše puzali. Upali smo u neki kanal. Kada smo došli do ruba šume, odlučili smo zastati. Sjeli smo, naslonili se na drvo, približili se jedno drugom i nastavili ćutati. Bilo je 1.50 poslije ponoći. Nešto kasnije čuli smo da netko hoda. Prestali smo i disati. Prebrojala sam deset osoba, vjerojatno vojnika. Nisu progovorili ni riječi. Nismo znali čiji su. Oko tri sata počela je padati kiša. Malo smo zadrijemali. Probudila nas je buka aviona. Nekoliko sekundi nakon što smo je čuli, odjeknula je snažna eksplozija. Bilo je 5.15. Komarci i mravi su nas izujedali, a ruke, koljena i lice nismo ni osjećali od kopriva. Nekoliko minuta poslije te snažne eksplozije čuli smo tenkove. Nismo znali iz kog pravca. Ponovo avioni, ponovo snažna eksplozija. Iza toga slijedilo je granatiranje.

Oko devet sati izašla sam na rub šume da pokušam saznati gdje smo. Shvatila sam da smo hodali ukrug. Saznanje je bilo jezivo.

U selo smo ušli oko podne. Kiša je i dalje padala. Po putu hoda stoka, kokoši, svinje, guske. Naroda nigdje. U dvorištima veš, poneki traktor koji nije imao tko povesti. Nailazimo na traktor i prikolicu s nekoliko ljudi. Pitaju kamo idemo. Kažemo, u Okučane.

- Ne možete tamo. Tamo je ušla Hrvatska vojska - kažu.

Oni su krenuli do Struga pa u Bosansku Gradišku. Objasnimo im da ne mogu tuda, da smo mi tu stali, da je put presječen. Sjeli smo u prikolicu i pošli nekim novim putem.

U 15 sati došli smo na obalu Save. Vojska Republike Srpske, koja je bila na drugoj obali, prevezla nas je čamcem u Orahovu. Autostopom smo stigli do Bosanske Gradiške. Tamo je bilo puno ljudi iz Okučana. Čuli su da smo mi poginuli, a da je Pakrac i sav narod od 1. maja popodne opkoljen Hrvatskom vojskom. Cesta presječena kod Bijele Stijene.

Ništa od dolaska naroda iz Pakraca, ništa od evakuacije žena i djece. Ništa od dolaska mojih. Ništa, ništa, i puno dana ništa, osim suza, ludila, straha i vijesti o tome tko je sve ubijen.