>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Vesna Pažin

Ádám Császi i Iván Szabó U Mađarskoj se o homoseksualnosti uglavnom ne govori

Homoseksualnost je toliki tabu u Mađarskoj da su nam ljudi iz gay zajednice prilazili, zahvaljivali i govorili da bi im život bio puno drugačiji da se film pojavio kad im je bilo petnaest. Stanovnicima mjesta gdje smo snimali i koji su nam puno pomogli nikada nismo rekli o čemu se u filmu zapravo radi

Već se neko vrijeme na Sarajevo film festivalu (SFF) jasno primjećuje trend maksimalnog rastezanja programske matrice na sve filmove osim onih radikalno eksperimentalnih i holivudskih blockbustera, čime se pojavljuje opasnost da se Festival podijeli na filmove 'za mase' i filmove 'za upućene', ali i ojača sklonost da se još malo više usmjeri na mainstream, odnosno da se suzi područje umjetničkog i globalnog istraživanja.

Naizgled nasuprot tom širem trendu, a zapravo kao logična posljedica i možda jedina poveznica u ne samo filmskom festivalskom šarenilu, glavni se igrani program ove godine pokazao vrlo ujednačenim, kako u mahom konfekcijskoj kvaliteti, tako i u pretežitoj zaokupljenosti pravima manjina, odnosno načinom na koji se ona krše u različitim dijelovima 'šire regije', što na SFF-u znači od Austrije do Azerbejdžana. U tu, gotovo nepodnošljivu lakoću vladavine političke korektnosti i postratne pomodnosti te pripadajućih im apsurda svakako spada i činjenica da su se čak četiri od devet filmova natjecateljskog igranog programa ovogodišnjega (jubilarnoga, dvadesetoga) Festivala bavila (i) temom homoseksualnosti, a da je glavnu nagradu 'Srce Sarajeva' odnio hipertradicionalistički turski film Erola Mintaşa 'Pjesma moje majke', koji (ne)mogućnost asimilacije Kurda u tursko društvo svodi na rascjep urbano/ruralno.

U tom kontekstu, po uspješnom izbjegavanju da svoje likove pretvori u proizvode lokalnoga političkog i/li ratnog konteksta, ali i po suptilnome, no jasnome autorskom rukopisu, izdvojio se Ádám Császi sa svojim cjelovečernjim debijem 'Zemlja oluja', briljantnom ljubavno-egzistencijalističkom dramom u kojoj činjenica da su joj protagonisti homoseksualci ne zasjenjuje ono najvažnije: da je riječ o ljudima, odnosno o punokrvnim likovima, univerzalnima ponajprije po svojoj osobenosti i životnosti.

Slično kao i kod hrvatskih autora Gorana Rušinovića i Bobe Jelčića, spoj umjetničke svestranosti i beskompromisne, no nenametljive autorske poetike lako bi se za tog 36-godišnjeg autora (koji je prije režije diplomirao engleski, pisao i objavljivao poeziju te se bavio slikanjem i grafikom) mogao pokazati kao otežavajuća okolnost u sve unificiranijem svijetu narastajuće europske filmske birokracije. U nadi da će Császi ipak pronaći načina da nastavi razvijati vlastiti filmski svijet, razgovarali smo na SFF-u s njim, ali (na njegovu zamolbu) i s njegovim najbližim suradnicima, scenaristom 'Zemlje oluja' Ivánom Szabóm te glumcima Andrásom Sütőm i Ádámom Vargom. Zbog nedostatka prostora, odgovore dvojice mladih glumaca morali smo ipak ostaviti za neku drugu priliku.

Ponovno rođenje

Vaš bi se film ponajviše mogao okarakterizirati kao egzistencijalistička drama: bavite se vrućom, gay temom na drugačiji način, izvan trendovskih 'za' i 'protiv'. Bilo je to namjerno?

Iván Szabó: Kad smo počinjali pisati scenarij, Ádám je imao ideju da to neće biti gay film, barem ne poput nekih drugih. Pokušali smo svemu pristupiti kao ljubavnoj priči koja je iz nekog razloga zabranjena: u ovom je slučaju razlog homoseksualnost, što je, naravno, vrlo važno, ali to nije glavna tema filma. Isto tako, vrlo smo rano odlučili da homofobiju nećemo tematizirati izravno, nećemo imati scene u kojima homoseksualce nazivaju pogrdnim imenima ili slično, nego ćemo to ostaviti u podtekstu. Bilo nam je veoma važno to učiniti univerzalnom pričom, s kojom se svatko može povezati… Razmišljali smo o tomu što ti dečki osjećaju, a ne toliko o društvenom dijelu. Nismo željeli konflikt pojedinca nasuprot društva, to je već mnogo puta ispričano.

Kad ste mladić i shvatite da vas privlači isti spol, morate pustiti sav svoj prethodni identitet, prihvatiti da ste drugačiji, da vas privlače muškarci. Dakle da biste postali ono što jeste, morate izgubiti sebe, morate napustiti lažni identitet. Ali to ponovno rođenje je vrlo teško: pomalo je nalik umiranju – govori Császi

Ádám Császi: Druga snažna misao koju smo imali na umu dok smo pisali scenarij bila je potraga za identitetom, što je vrlo važna tema mladih ljudi, posebno u kontekstu homoseksualnosti: kad ste mladić i shvatite da vas privlači isti spol, morate pustiti sav svoj prethodni identitet, ostaviti iza sebe heteroseksualni svijet, prihvatiti da ste drugačiji, da vas privlače muškarci. To je egzistencijalistička drama, jer joj je u osnovi ključni paradoks: da biste postali ono što jeste, morate izgubiti sebe, morate napustiti lažni identitet. Ali to ponovno rođenje je vrlo teško: pomalo je nalik umiranju. Za jednoga od filmskih junaka to je uspješno ponovno rađanje, nakon kojega počinje novi život, ali za drugoga je doista poput umiranja: on ostavlja svoj heteroseksualni identitet iza sebe, no ne može posve uspješno prigrliti homoseksualni identitet i gubi svoj put.

Nije nam bilo stalo da film ima popularnu temu; homoseksualnost je tabu-tema u Mađarskoj, o njoj se ne govori često, ne propituje se. To je toliki tabu da su mi ljudi iz gay zajednice prilazili, zahvaljivali i govorili da bi im život bio puno drugačiji da se film pojavio kad im je bilo petnaest. Mi smo željeli razbiti tišinu. I podići svijest.

Iván Szabó: Također, mislim da je važno portretirati homoseksualce kao jake karaktere, i u fizičkom i u emocionalnom i u duhovnom smislu. Ti dečki u filmu na neki su način grubi. U Mađarskoj postoji stereotip da su gay ljudi slabi, da se ponašaju kao žene, brinu puno o svom izgledu i slično, što je ponekad istina, no postoje i drugačiji. Bilo je važno i da ih pokažemo u ruralnom, seoskom ambijentu, gdje je sve mnogo teže, život je drugačiji. A tu je i nogomet, koji je isto na neki način stereotip o muškosti, jakosti, 'ratnicima'…

Tanka linija između seksa i ljubavi

Tu je i stereotip da su homoseksualci usmjereni isključivo na seks bez emocija, što vaš film također opovrgava?

Iván Szabó: Mislim da smo već u scenariju imali vrlo tanku liniju između seksa i ljubavi, jer to su mladi ljudi koji tek otkrivaju što jesu: kad se susretneš prvi put sa seksom, onda je tu uglavnom riječ o seksu, ne toliko o ljubavi. Pratili smo tu tanku liniju kako ljudi istražuju seks i u isto se vrijeme zaljubljuju…

Ádám Császi: Gay seksualnost je u filmovima uglavnom predstavljana kao provokativna i portretirana na provokativan način. Želio sam se maknuti od toga. Mislim da je pogrešno prikazivati gay seksualnost kao subverziju: nema ništa subverzivno u vezi s tim, to je tako samo iz heteroseksualne perspektive. Ako je predstavljamo kao subverzivnu, još smo zapravo homofobni. Seks na filmu je uzbudljiv samo ako znači nešto; ako je tu samo kao sredstvo šokiranja ili subverzije, to je besmisleno, nema svrhe. Zato sam želio taj odnos oslikati kao erotičan, želio sam da publika misli kako je seksi, da i heteroseksualci mogu reći da je to seksi. Nisam želio uljepšavati, pokazivati na neki pretjerano estetiziran način: želio sam biti prirodan, vrlo senzualan, vrlo jednostavan, imati emocije, ljubav, negdje u pozadini. Često kad gledam gay seks na filmu, sve što vidim samo je oslikavanje seksa, bez emocija, kao da homoseksualci nemaju seks iz istih razloga kao i drugi ljudi…

Film ima vrlo upečatljiv završetak: mislite da je on bio nužan?

Ádám Császi: Gledamo li priču u filmu i jednog od protagonista, mislim da je to nerješiv paradoks. Naravno, u stvarnom bi životu moglo biti i drugačijih rješenja, ali u okviru ovog filma ih nema: on je dječak čiji je život strukturiran uglavnom religijom, velik dio njegova života je njegov odnos s majkom. On ima svoje mjesto u društvu, prijatelje, djevojku i sve to u velikoj mjeri gubi. Očajnički želi nešto što ne može prihvatiti, čemu se ne može sasvim predati – očajnički želi i očajnički mrzi, rekao bih. I to mu postaje nerješiva situacija, nema načina da transcendira taj paradoks.

Iván Szabó: Naravno da je sve to u životu i drugačije rješivo, no u drami morate vjerovati u to da lik misli da je to nerješivo. On svoje osjećaje uvijek izražava djelima, pa je i taj kraj za njega jedan veliki čin, koji se kuha čitav film i onda samo provali. Dakle to nije pitanje rješenja nego osjećaja, a tu se ne može biti racionalan.

Je li činjenica da je film rađen na osnovi istinite priče utjecala na takav kraj?

Ádám Császi: Definitivno. Srce priče je slično, iako film, naravno, nije posve slijedio stvarnu priču. Taj kraj je važan za mene, jer sam mnogo razgovarao s gay ljudima koji su odrasli na selu i gotovo sve njihove priče, uz iznimku jednog ili dvojice sretnika, završavaju u nekom obliku nasilja, fizičkom ili verbalnom, familije se raspadaju, a bilo je i mučenja… Osjećao sam da, ako pobjegnemo od toga, nećemo biti iskreni prema toj temi, da ćemo siliti nešto. Isto tako, osjećao sam da je istina te situacije izdana i napuštena ako je taj paradoks rješiv: da ga je lik mogao riješiti na bilo koji način, značilo bi da je problem trivijalan. Osjećao sam da bi utemeljenje priče bilo izgubljeno, da bi psihološki realizam nestao.

Ne treba pružati lažne iluzije

Način na koji je riješen problem ljubavnog trokuta je izvrstan: možda on ukazuje i na put rješavanja unutarnjeg paradoksa?

Iván Szabó: Nismo stvorili ništa novo, koristili smo tradicionalno, arhaično rješenje. Naravno da publika želi da oni na kraju budu zajedno, ali taj konflikt je baš ono zbog čega su tu: u suprotnom, ne bismo sjedili u kinu i razmišljali – oh, kako bih želio da uspiju zajedno…

Također, mislim da je važno portretirati homoseksualce kao jake karaktere, i u fizičkom i u emocionalnom i u duhovnom smislu. Bilo je važno i da ih pokažemo u ruralnom, seoskom ambijentu, gdje je sve mnogo teže, život je drugačiji – kaže Szabó

Ádám Császi: Nisam želio pobjeći od istine te situacije: za mene kao umjetnika vrlo je važno jasno i iskreno suočavanje sa situacijom, čak i do točke razočaranja, gubitka iluzije. S umjetnošću treba biti kritičan, ne pružati gledateljima lažne iluzije. Film sam po sebi može iluzijama dati lažni izgled vizualne ljepote, lažnog romantizma, lažnog bilo čega, on je, više od bilo koje druge umjetnosti, jedna velika, lijepa, flufasta iluzija. I ono što ja kao redatelj doista volim jest skidati dio te iluzije: ne želim dati najlakši odgovor, ne želim pristati uz najlakši kraj, najlakši način razmišljanja. Tako sam radio s tom pričom i vizualno: bez sentimentalizma ili romantizma, želio sam to zadržati vrlo stvarnim, vrlo minimalistički. Jer to je svijet u kojemu su emocije potisnute i suzdržane, oni ne mogu govoriti o tomu. Zato nismo koristili najatraktivnije rakurse, nismo imali puno kadrova ni muziku, osim na nekoliko mjesta… Bio mi je bitan taj osjećaj prijetnje, ali i da ta točka na kojoj sve eksplodira, točka razrješenja, mora doći, jer ne radi se o nečemu banalnom, njihovi su životi promijenjeni zauvijek.

Tijekom snimanja filma surađivali ste s lokalnom zajednicom i to uspješno?

Ádám Császi: Oni nisu znali o čemu se u filmu radi; ne ponosim se time, ali nikada im to nismo rekli, kao ni ljudima u crkvi u kojoj su snimane neke scene. Lokalni stanovnici s kojima smo radili su vrlo homofobni. Sreli smo neke vrlo drage ljude, koji su nam puno pomogli, a i crkva nam je bila od pomoći: bili su nevjerojatno susretljivi, vozili su nas kamo je trebalo, davali nam hranu, nisu primali novac… Ali još dok sam istraživao i tražio lokacije, shvatio sam da je to za njih tabu-tema: najviše što bi oni mogli reći o homoseksualizmu jest da je to bolest koju treba liječiti.

Nije bilo cenzure

Što se to događa s mađarskim filmom, je li i on 'ponovno rođen'?

Ádám Császi: Trenutačno se čini da sve funkcionira. Mnogo filmaša se uplašilo da će s novim predsjednikom Filmskog fonda, američko-mađarskim producentom Andrewom G. Vajnom, biti političkih agenda, ali ih, nasreću, nema. Najbolji primjer je naš film: ako smo i imali rasprave s Fondom, onda su one bile estetske prirode, o stilu i stupnju golotinje. Jasno su rekli da žele nešto komercijalnije, da bude privlačnije publici, ali nije bilo cenzure i nikakvih zahtjeva kako da film napravimo.

1/2