>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Andrea Zlatar Violić Radimo na izdvajanju kulture iz TTIP-a

Ministrica kulture o intendantima, medijima i kulturnoj politici u okvirima EU-a: Hrvatski predstavnici u različitim radnim grupama Europske komisije imaju aktivnu ulogu i među prvima zagovaramo nesvodivost kulture na komercijalnu dimenziju. Područja koja su trenutno aktivna u raspravama tiču se digitalne kulture, autorskih prava, izdvajanja kulture iz TTIP-a, posebno u području audiovizualnog stvaralaštva

Kako komentirate prve mjesece intendanture Olivera Frljića u riječkom HNK-u? On u teatru postavlja neugodna pitanja i inzistira na konfliktu, pa bi u tom smislu bio primjer prave angažirane umjetnosti.

Oliver Frljić odlučio je iskoristiti sve elemente onoga što nazivamo teatrom, ne samo njegovu službenu pozornicu, izravno fizički – pročelje zgrade, gledalište, dvorane, ali i u značenju – odašiljući poruke prvo da teatar pripada svima, potom postavljanjem pitanja koja su bolna za naše društvo. Izaziva, radikalizira, tjera nas da budemo dio teatra, a ne tek pasivna publika koju se malo zabavlja subotom navečer. Mogu razumjeti da se netko s time ne može nositi, da su pitanja preteška, da nerviraju i ugrožavaju mirnoću svakodnevice, ali to su pitanja koja muče vrlo konkretne ljude u našem društvu, to su bolni rezovi koji su se dogodili stvarnim ljudima i ako o njima ne progovorimo, ako ih pokušamo zaustaviti – mogu se dogoditi svakome. Jer svatko od nas je dio neke manjine. Naravno, o njegovom radu kao intendanta moći ćemo govoriti tek kroz neko vrijeme, kada vidimo ukupnost programa, svih triju ansambala HNK-a u Rijeci. Naime, ako teatar pripada svima, onda pripada i dosadašnjoj tradicionalnoj riječkoj publici.

U tom smislu postojali su, ili još postoje, problemi oko postavljanja ravnateljice Splitskog ljeta Senke Bulić. Splitski krugovi negoduju, a neki kažu da ne žele centralizirano odlučivanje, pa da se i njima dogodi Frljić?

Rijeci se Frljić nije ‘dogodio’. I kazalište i grad su Frljića izabrali. I on bi bio intendant bez obzira na potvrdu ministra. Dakle imenovanje Olivera Frljića intendantom nije nikakav dokaz centraliziranog odlučivanje, već upravo suprotno – izabrao ga je osnivač, Grad Rijeka. A što bi bilo loše u tome da se Splitu ‘dogodi’ netko poput Frljića u bilo kojem području kulture? Vidimo da Gradsko vijeće u velikoj mjeri otežava rad i prijedloge grada – nešto što bih ja nazvala ‘Split kao medijski konstrukt’ želi taj grad svesti na jednu dimenziju. Upravo je zato Senka Bulić moj prijedlog za ravnateljicu Splitskoga ljeta, jer može doprinijeti naglašavanju različitosti koje u Splitu postoje. Senka Bulić vrlo je uspješno radila u Splitu kao ravnateljica drame, u vrijeme kada je intendant bio Nikša Bareza. Njezin cjelokupni radni opus i program govore u prilog tomu da može kompetentno obavljati posao ravnateljice Splitskog ljeta, dapače, da može donijeti ono što sam HNK neće napraviti. Program novog intendanta HNK-a u početnoj je godini prvenstveno usmjeren samo na grad Split. U upravo objavljenom nacrtu Strategije kulture grada Splita itekako je vidljiva smjernica da se Split razvija u svom pluralitetu, posebno naglašavajući ulogu nezavisnih umjetničkih organizacija.

Rasprava o medijskoj politici

Još se radi na medijskoj strategiji. Hoće li ona nakraju dati odgovor na pitanje je li medijima mjesto na tržištu ili ih treba podupirati javnim sredstvima? Ili će se naći neki treći put?

Materijali za raspravu o medijskoj politici Republike Hrvatske od 2015. do 2020. bit će objavljeni u najskorije vrijeme, kao podloga za strukturiranu javnu raspravu usmjerenu artikulaciji prijedloga nacionalne medijske politike. Ujedno ćemo predstaviti i raspored prezentacija, okruglih stolova i drugih formata javne rasprave posvećenih mnogobrojnim pojedinačnim pitanjima, kao što su modeli i načini distribucije javne potpore medijskoj proizvodnji, unapređenje regulacijskih mehanizama u provedbi medijskog zakonodavstva ili novinarska autonomija, da spomenemo samo neke od najvažnijih. Metodologija rada će uključivati i aktivnosti radne skupine medijskih radnika i poslodavaca, eksperata i znanstvenika, koja će evaluirati intervencije iz rasprave i, koliko se to pokaže mogućim, usklađivati različite interese, kako bi se postigao što širi konsenzus o eventualno spornim pitanjima. Poziv za sudjelovanje poslan je svim ključnim akterima medijskog polja: Hrvatskoj radioteleviziji, Hrvatskoj izvještajnoj novinskoj agenciji, komercijalnim televizijama, Nacionalnoj udruzi televizija, Hrvatskoj udruzi radija i novina, Hrvatskom novinarskom društvu, Sindikatu novinara Hrvatske, Hrvatskoj udruzi poslodavaca, Hrvatskoj gospodarskoj komori, fakultetima, institutima… Različite inicijative i argumenti koje u raspravi očekujemo utjecat će na završni Nacrt medijske politike RH za razdoblje od 2015. do 2020., a o njegovom usvajanju ovisit će dinamika realizacije akcijskog plana, kao i izmjene različitih propisa koje će zasigurno biti potrebne.

Teško je precizno utvrditi popis zamjerki Ministarstvu kulture slijeva. No kada bih govorila neovisno o poziciji ministrice, kao zagovarateljica ljevice, moja osnovna primjedba odnosila bi se na premalo otvaranje prostora u kulturnim i medijskim institucijama koji bi omogućio da se stavovi ljevice, zajedno sa zamjerkama MK-u, jasnije artikuliraju i izraze

Ako treba odgovoriti konkretno, jasno je da postoje mediji koji trebaju imati ne samo financijsku potporu iz javnih sredstava, nego i druge mjere koje će im osigurati kvalitetu i neovisnost. Analize su pokazale da u području medija tržište kao samoregulativni prostor ne radi u korist ni profesionalnosti ni demokratizacije medija. S druge strane, svjesni smo da posebno na razini lokalnih medija, koji su pretežito u privatnom vlasništvu, treba kombinirati javna sredstva i privatnu inicijativu. Međutim, financiranje lokalnih medija često je netransparentno i nije usklađeno sa standardima željene kvalitete novinarskog rada. Lokalne sredine izloženije su i političkim i ekonomskim pritiscima. Smatram da nama u prvom redu mora biti stalo do kvalitete javne informacije, bez obzira na vlasnički status pojedinog medija.

Nedavno je skromno obilježen 400. broj ‘Zareza’. Mislite li i vi, poput Jurice Pavičića, da je riječ o novinama koje kao subvencionirani medij proizvode lošiji sadržaj od jednog korporativnog tportala ili smatrate da je ipak riječ o vrjednijem projektu?

Četiristo brojeva ‘Zareza’ prije svega govori o interesu i potrebi za takvom vrstom kulturno i društveno angažiranih novina. Ako se vratimo unazad, mislim da možemo nabrojati niz relevantnih područja, prvenstveno iz humanistike, koja su se upravo na stranicama ‘Zareza’ formirala kao obavezni dio teorijskog razmišljanja: kulturna i socijalna antropologija, bioetika, teorija performansa… To da je proslava bila skromna sasvim je jasno, jer su potpore nedovoljne za redovito financiranje i novina, a posebno suradnika. To čitatelji ne moraju prihvatiti kao opravdanje, ali kao i u mnogim drugim područjima kulture, u ‘Zarezu’ treba cijeniti upornost pojedinaca koja traje već više od petnaest godina. Subvencionirani medij radi s daleko manje novca nego jedan medij koji financira korporacija. Osim toga, riječ je o dvije različite vrste medija: tportal je news portal orijentiran na brzo, svakodnevno izvještavanje, dok je ‘Zarez’ dvotjednik za kulturu i društvo usmjeren na tzv. sporovozne, analitičke tekstove, kritike, šire prikaze. Pojednostavljivanje u razgovoru o vrijednosti stoga nije moguće. ‘Zarez’ je maksimalni napor za kvalitetnim, kritičkim, jezično ispravnim tekstom s minimumom novca za njegovu proizvodnju. On je mjesto gdje možemo čuti glas koji se u mainstreamu nikada ne bi čuo, odnosno iz kojeg mainstream često crpi informacije o drugačijim pogledima na procese i fenomene u društvu. On je i svojevrsna edukativna platforma, jer mnogi mladi novinari, kritičari i autori u njemu objavljuju svoje prve radove. Mnogi sada s nostalgijom očekuju početak emitiranja serije ‘Crno-bijeli svijet’ i treba naglasiti da je atmosfera koja je osamdesetih, pa i ranije, postojala u časopisnoj i novinskoj sceni velikim dijelom ovisila upravo o tjednicima poput ‘Poleta’, ‘Studentskog lista’, ‘Pitanja’… koji su istovremeno bili slobodniji prostor i u političkom i u profesionalnom smislu. Trebate imati javni medijski prostor u kojem ćete objaviti svoj prvi tekst a da nije prošao ‘cenzuru’ korporativnog medija. Kada je riječ o tportalu, s obzirom na formu i s obzirom na jaču financijsku podlogu, komercijalni medij može se brže mijenjati, može angažirati veći broj autora, pa je veća mogućnost produkcije tekstova koji dolaze do velikog broja čitatelja i brzo plasiraju informacije.

Bili ste kandidatkinja kulturne ljevice za ministricu kulture. Smatrate li da ste te nade iznevjerili ili da ipak nije sve tako loše? Naime, iz tih krugova zna se čuti negodovanje, ono se, istina, često iznosi neartikulirano, ali znate li možda što vam točno zamjeraju?

U pravu ste u vezi određene neartikuliranosti lijevog dijela kulturne scene. Desna je scena, naime, puno artikuliranija i izravna u svojim napadima. Iz tog razloga je neki popis zamjerki Ministarstvu kulture slijeva teško precizno utvrditi. Međutim, kada bih govorila neovisno o poziciji ministrice, kao zagovarateljica ljevice, moja osnovna primjedba Ministarstvu odnosila bi se upravo na premalo otvaranje prostora u kulturnim i medijskim institucijama, kao i financijskih instrumenata koji bi omogućili da se stavovi ljevice, zajedno sa zamjerkama Ministarstvu, jasnije artikuliraju i izraze. Dodatno, ma koliko da je MK inzistiralo na rehabilitaciji shvaćanja svih lica kulture kao prvorazrednog javnog dobra – što bi trebala biti jedna od pozicija najšire shvaćene ljevice – činjenica je da instrumentalizacija kulture u vidu još jedne, doduše male, ekonomske aktivnosti, prema paradigmi tzv. kulturnih i kreativnih industrija kao ultimativnom obrascu kulturne politike, još uvijek perzistira. Ta je razdjelnica vidljiva i na razini Europske unije.

Na trenutak se posvetimo svima onima koji rade u kulturi, a simuliraju svoju neovisnost o političkim preferencijama, posebno štiteći tu neovisnost idejom struke. I u posljednjih petnaestak godina, koliko sam aktivna u izvršnoj vlasti, neprestano susrećem tzv. stručnjake koji svoje stavove podređuju političkim situacijama na lokalnoj ili državnoj razini, uvijek u tome tražeći svoj osobni pa i, ako hoćete izravno, financijski probitak.

Proračun i što s njime napraviti

Dosta se naših gradova ove godine prijavljuje za projekt ‘grad kulture’: Zagreb, Rijeka, Pula itd. Čega je to znak? Da se pokušavaju na taj način namaknuti neka međunarodna sredstva? S druge strane, takve manifestacije često završe u pukom potrošaštvu, njima najčešće ravna isključivo ekonomska računica, a kultura se svodi na turizam. Može li se dakle napraviti balans između konzumerizma i kulturnog razvoja u takvom tipu projekata?

Prije svega, već sada je projekt Europske prijestolnice kulture donio značajne rezultate: sedam gradova napisalo je svoje strategije razvoja u kojima se kultura upravo vidi kao ključni element. Za mene je to iznimno važno, jer smo i kao Ministarstvo u cjelini najprije obvezali institucije i udruge da rade svoje strategije, a sada su i najveći gradovi promislili svoju budućnost iz do sada nikada sagledane perspektive. Projekt Europske prijestolnice kulture je mogućnost, a ne zadana forma. Kako će ona biti iskorištena, zavisi od pojedinog grada i šire zajednice. Dakako da tako sveobuhvatan projekt ima ‘ekonomsku računicu’ i da je to prilika da se ‘namaknu’ međunarodna sredstva. Prema programu Europa 2020, ta sredstva se prvenstveno mogu koristiti za revitalizaciju industrijske i kulturne baštine, za revitalizaciju cijelih dijelova grada i za participacijski angažman građana u kulturi.

Većina gradova bilježi izniman kvalitativni pomak, boljitak za sve svoje stanovnike, prostor kulture i umjetnosti uspijeva dokazati je on generator razvoja zajednice, svoju integrativnu i interdisciplinarnu funkciju. Svjesni smo da šira javnost danas u kulturi prvenstveno traži njezinu dodanu vrijednost, vrlo često financijske naravi. No dodana vrijednost kulture je u njezinu pozicioniranju u središte jednog šireg projekta, možemo ga zvati reurbanizacijom grada. Turizam je jedno od područja koje ga slijedi, ali on se ne mora i ne iscrpljuje se samo u prostoru trgovine. On je prilika i da se međusobno upoznajemo, saznajemo jedni o drugima, surađujemo. Turistički dolazak na neki program u sklopu projekta Europske prijestolnice kulture nije pitanje samo ‘broja noćenja’, nego i interakcije posjetitelja i domaćina, neprocjenjive dodane vrijednosti koju određeni umjetnički čin ili kulturni proizvod daruje svakoj osobi.

Tih pola posto budžeta koliko se odvaja za kulturu, je li to malo ili dovoljno sredstava? Ili se možda očekuje da se kulturni radnici snađu na evropskom tlu i s evropskim budžetima? Recimo, očito je da je iz Evropske komisije stigla direktiva da je dosta državnog subvencioniranja u izdavaštvu. Kakve bi to moglo imati posljedice? Probleme sa sufinanciranjem knjiga i časopisa u sljedećoj sezoni? Hoćemo reći, ako tražimo pare izvana, morat ćemo igrati po njihovim kriterijima…

Koliko god proračun za kulturu iznosio, uvijek je glavno pitanje što s njime napraviti. Gledano u cjelini, državna razina financira oko 40 posto cjelokupne kulturne proizvodnje u Hrvatskoj. Unutar našeg proračuna uspjeli smo postići da punih 40 posto ide na programe i projekte, što odgovara evropskim prosjecima. U prethodnom sam odgovoru nešto rekla o prioritetima strukturnih fondova i jasno je da njih koristimo prvenstveno za investicijske projekte koji nadilaze mogućnosti domaćeg proračuna. Ali time se otvara veći prostor za umjetničke projekte koji, ruku na srce, nisu dovoljno zastupljeni u programskim EU fondovima ili je aplikacija na njih još uvijek previše složena jer zahtijeva velik broj zemalja partnera.

Konkretno, što se tiče knjige i izdavaštva, riječ je samo o primjedbi, a ne o direktivi. Jedino područje u kojem Europska komisija postavlja stroga pravila tiče se tržišnog natjecanja i ograničenja visine potpora nakladnicima. Uopće ne mislim da smo u poziciji da moramo igrati po njihovim kriterijima, tim više što smo punopravna članica EU-a, pa ne vidim razliku između ‘mi’ i ‘oni’. Hrvatski predstavnici u različitim radnim grupama Europske komisije imaju aktivnu ulogu i među prvima zagovaramo nesvodivost kulture na komercijalnu dimenziju. Područja koja su trenutno aktivna u raspravama tiču se digitalne kulture, autorskih prava, izdvajanja kulture iz Transatlantskog sporazuma o partnerstvu u trgovini i ulaganjima (TTIP), posebno u području audiovizualnog stvaralaštva…

Kultura je u govoru predsjednice spomenuta samo jednom

Kako ocjenjujete svečanost inauguracije nove predsjednice? Naime, čini se nepriličnim da jedna moderna država, suvremena republika, uopće ima nešto takvo što odiše praznim ceremonijalizmom i pasatizmom, nešto srednjovjekovno, što u konačnici obično završi u kiču...

Svečanost inauguracije je prvenstveno protokolarni čin. Uvriježeno je da tzv. umjetnost i kulturna baština budu prateći dio takvih događaja. No taj, kako su novinari voljeli ponavljati, kulturno-umjetnički program, bio je u funkciji ukrasa. Štoviše, bila je vidljiva prvenstveno reprezentacijska funkcija kulture, što znači da umjetnički dijelovi nisu imali prvenstveno estetsku svrhu. S te strane moram kazati da smo proteklih godina vidjeli, bili svjedoci protokolarnih događaja više umjetničke razine, kao što je bio ulazak Hrvatske u EU. Uporaba kulturne baštine uvijek u sebi krije opasnost da služi rekonstrukciji nepostojeće političke prošlosti, dok mi moramo imati na umu da su svaka otpjevana pjesma, svaki recital, svaka očuvana nošnja rezultat dugogodišnjeg obrazovanja i rada svakog pojedinog umjetnika, održavanja umjetničkih i kulturnih institucija. Kultura je u govoru predsjednice spomenuta samo jednom, usputno, i po tome se ne razlikuje od uvriježenog neshvaćanja da se kultura ne događa ‘po Duhu Svetom’, niti je ona nešto odvojeno od svakodnevice svakoga od nas. Ako danas negdje možemo govoriti o radu i vrijednostima za cijelo društvo, onda je to kultura.

1/1