>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Andrej Nikolaidis: Kapitalizam bi se nakon koronavirusa mogao vratiti još jači

Ako je kapitalizam išta u stanju, to je da opasne neprijatelje integriše u sebe. Prosto ne vidim njegov kraj niti da bogati imaju ikakav problem zbog koronavirusa. Naprotiv, čitamo da bogatstvo milijardera raste eksponencijalno, dok su siromašni sve siromašniji. Odnosno, i u vremenu pandemije bolje je biti bogat nego siromašan

Uglednom regionalnom piscu Andreju Nikolaidisu prije nekoliko mjeseci je izdavačka kuća Buybook objavila novi kratki roman naslovljen ‘Odlazak’. Taj tekst, piše Kruno Lokotar, možemo doživjeti ‘i kao posljednji roman, ne samo autora, nego epohe i civilizacije na odlasku. Naime, njegov junak će, ni iz kakvog herojskog ni tragičnog razloga, nego iz čiste ljubavi učiniti ono što nitko ne želi ni pomisliti’. U svijetu ovog romana vladaju ‘opća glupost, zatupljenost i gramzivost, idiotske self-help ideologije i new age financijski kapitalizam’ te se naslućuje svojevrsno ozračje apokalipse. Nikolaidisove knjige prevođene su na 14 jezika, za roman ‘Sin’ 2011. dobio je nagradu Europske unije za književnost, dok je ‘Mađarska rečenica’ 2017. osvojila nagradu Meša Selimović.

U ispisivanju teksta nema ničeg altruističnog ili demokratskog – vi ste tiranin koji odlučuje o svemu i pokušava sebi objasniti što se zbiva sa životom, svijetom i vremenom

Podnaslov romana je ‘Epitaphios logos’, odnosno ‘posmrtni govor’. Kome je taj posmrtni govor posvećen i koja je funkcija takvog podnaslova?

‘Odlazak’ je na neki način posmrtni govor tradicionalno pojmljenom bijelom muškarcu. Glavni lik doslovce izlazi iz života, a tradicionalni bijeli muškarac odlazi sa historijske scene. Narator sebi i takvom muškarcu drži posmrtni govor. Na jednom mjestu u romanu junak se žali kako nema nikoga tko bi to uradio umjesto njega, nego mora to sam uraditi. Time se podcrtava usamljenost lika koji nema doslovce nikog na svijetu – osim par prijatelja, međutim oni su tek sporedni likovi. Osjećaj samoće i činjenica da se teške odluke moraju donijeti u toj samoći daju osnovni ton ovom romanu ili noveli. Običaj da podnaslovim tekstove nije motiviran željom da kanališem čitanje. Takav je pokušaj osuđen na propast, jer jednom kada tekst pošaljete u svijet, nemate nad njim više nikakvu kontrolu. Razlog je tak što pokušavam sebe disciplinovati, zadajući si uzak prostorni i vremenski okvir i podnaslov. Takvi podnaslovi oblik su samopomoći koja služi da tekst zadrži narativnu strukturu i da se ne raspe u magle esejiziranja, kamo mi nije mrsko zaći.

Upravo je samopomoć – ili čak i teror ideologije self-helpa – jedan od fenomena koje roman žestoko kritizira, kao i sve pokušaje promjene svijeta, od revolucionarnog aktivizma do Greenpeacea. Vidljivi su cinizam i mizantropija – ‘Proletarijat je jedva dočekao da puzi pred onima koji ga kradu’, kaže glavni junak na jednom mjestu. No muškarac koji odlazi predaje vlastito dijete bivšoj partnerici svoje žene. Dakle, nije riječ samo o pesimizmu, nego ipak opstaje nada u obnovu svijeta?

Glavni junak iznimno je politički nekorektan i nema ni najmanjeg razumijevanja za new agerske finte. Kao i njegova mizantropija, i takvi stavovi su u funkciji lika koji mora tako razmišljati da bi učinio ono što će učiniti. Međutim, premda se sama situacija u kojoj se lik nalazi može tretirati kao tragična, knjiga završava happy endom. Junakova smrt i smrt muškarca kakvog predstavlja zapravo čine sretni kraj. To je paradoks oca-mizantropa – čitav život mislite kako je najveća sreća uopće ne biti rođen, a onda odlučite ipak nekom dati život, dakle baciti ga u svijet mimo njegove volje. Glavni lik zbog toga posjeduje osjećaj dužnosti da učini sve kako bi se tom djetetu omogućio iole pristojan život. U tome se sastoji njegova drama, a njegov jasan i radikalan plan predstavlja najdirektniji aktivizam. Njegovo djelovanje nije motivirano ideologijom, još manje idejom popravke svijeta, nego krivnjom koju osjeća.

Povratak apokalipse

Riječ je i o svojevrsnom ispovjednom romanu, u kojem glavni lik u toku deset sati svog posljednjeg dana prepričava vlastiti život. Zašto takva forma i u kojoj je ona vezi sa sadržajem?

U centru mog interesa nije sam događaj, nego procesi koji njemu vode. Istovremeno, već od romana ‘Mimesis’ pokušavam što više ‘stegnuti’ tekst. Čitav ‘Mimesis’ je kontemplacija junaka koji preslušava kompilacijsku muzičku kasetu. Radnja ‘Mađarske rečenice’ dešava se u vozu na liniji Budimpešta – Beč i traje onoliko koliko traje vožnja između ta dva grada. U ‘Odlasku’ je riječ o tih deset sati. Nadam se da se time stvara određena tenzija unutar teksta, zgusnutog do pucanja. Kao i svaki pisac, neprekidno tražim najbolju formu. Nekog to vodi ka više teksta, mene ka manje. Pisanje i nije ništa drugo do potraga za formom. Ja uvijek pričam više-manje istu priču. Kao pisac odgovaram, dakle, filmskoj teoriji autora, pa kao što u skladu s tom teorijom jedan redatelj uvijek snima jedan film, ja uvijek pišem jednu knjigu. Teme koje me opsjedaju ponavljaju se iz romana u roman, a jedna od njih je i apokalipsa.

Da su prije trideset godina na vlast došli sveti Petar i Pavao, do danas bi postojao milijun i jedan razlog da budu razvlašteni, a kamoli Đukanović

U tekstu se pojavljuje niz motiva iz suvremenosti, od Juliana Assangea, kompjuterskih igara ‘Doom’ i ‘Half-Life’, virusa ebole kao asocijacije na koronavirus, do financijskih tržišta ili odlaska na bojišta Sirije. Ukratko, roman se uvelike čini kao komentar današnjice. Međutim, književnost ipak ne bi smjela biti samo kritika društva?

Mnogi se boje da bi komentiranje aktuelnih zbivanja moglo nauditi umjetničkom kredibilitetu njihova djela. Takvu poziciju razumijem, no smatram da je bojazan neopravdana. Lično ne bježim ni od politike ni od sadašnjosti, iz njih iščitavam znake vremena. Ono što današnji čitalac prepoznaje kao komentar aktuelnosti, za onoga ko knjigu čita kroz dvadeset godina to je ‘svjedočenje o vremenu’. Naravno, ako se usudim pretpostaviti da će netko tada čitati moje knjige. Kako bilo, više od ‘čiste’ zanima me inspirativna, ekscesivna književnost. Vrijeme je sjajan filter i mnogi od nas koji pišemo nećemo kroz njega proći, no najmanji naš problem je komentarisanje stvarnosti.

Kako razumijete funkciju književnosti u današnjem svijetu?

O tome zapravo ne znam ništa. Uopšte ne mislim da književnost ima bilo kakvu obavezu niti da mora imati društvenu funkciju. Mogu samo reći zašto ja pišem – a pišem da bih sebi objasnio svijet i vlastitu egzistenciju. Kada pišem, stvari mi na neki način postaju jasnije, dakako – samo da bih potom shvatio da mi ništa nije jasno. Problem je u tome što nam nedostaje istina kao referentna tačka, pa se svaki iskaz koji se čini lucidan, promjenom referentne tačke očas može ukazati kao idiotski. A rečena referentna tačka je posve arbitrarna. Zato i postoji književnost. U ispisivanju teksta nema ničeg altruističnog ili demokratskog – vi ste tiranin koji odlučuje o svemu i pokušava sebi objasniti što se zbiva sa životom, svijetom i vremenom. Pretpostavljam da ljudi pišu iz najrazličitijih mogućih razloga, no ovo je jedini razlog iz kojeg ja pišem.

Aktualnu situaciju s pandemijom koronavirusa mnogi su interpretirali kao miniapokalipsu u kojoj je iščezla svakodnevica poznog kapitalizma. I na ljevici se pisalo da je riječ o prijelomnom trenutku pada neoliberalizam i velikog povratka države – kako vi to vidite?

Vjekovima svaka generacija misli kako nikada nije bilo vremena kao što je njeno i kako će svijet završiti za njena života. Jedna stvar je zajednička svim najavljenim apokalipsama: niti jedna se nije desila. Kada u okviru naše civilizacije govorimo o apokalipsi, prije svega se referišemo na Otkrivenje Jovanovo, odnosno Ivanovo, taj meni izuzetno inspirativan tekst. Zanimljivo je da Jovan apokalipsu ne smješta u daleku budućnost. To je nešto što treba da se desi za života njegovih čitalaca. Osim toga, on zapravo najavljuje kraj Rima. To je dakako šifrirano, jer Jovan ne smije o tome otvoreno pisati, međutim jasno je da on o kraju Rimskog carstva piše kao što mi pišemo o kraju kapitalizma. Jovanovi slušaoci su bili prilično ubijeđeni u apokalipsu, štoviše, aktivno su je čekali, pa ih sveti Pavle kori što su odustali od života, jer apokalipsa možda neće tako brzo doći. To je savršeni vječni narativ, kojim se namjeravam i dalje baviti.

Što se koronavirusa tiče, prvi talas je zaista izazvao nešto što se činilo kao veliki povratak države na istorijsku scenu, međutim vidimo da su se države povukle. Sadašnji pristup je što manje zatvaranja i države, a što više takozvanog normalnog funkcioniranja i tržišta. Kapitalizam bi se mogao vratiti jači negoli prije – napokon, ako je on išta u stanju, to je da opasne neprijatelje integriše u sebe. Prosto ne vidim kraj kapitalizma niti da bogati imaju ikakav problem zbog koronavirusa. Naprotiv, čitamo da bogatstvo milijardera raste eksponencijalno, dok su siromašni sve siromašniji. Odnosno, i u vremenu koronavirusa bolje je biti bogat nego siromašan.

Uplitanje Beograda

Mjesto radnje u ‘Odlasku’ je Ulcinj. U tekstu postoje brojne – prevashodno krajnje negativne – ocjene društvene situacije u Crnoj Gori, zemlji ‘u kojoj kradu sve, od vode do izbora’. U Crnoj Gori je, pišete, došlo do tolike privatizacije države da je raspisan javni natječaj za njenu prodaju.

S obzirom na stepen i način na koji se kod nas vrše privatizacije, potpuno logičan posljednji korak je da se čitava država stavi na tender i proda na upravljanje stranoj kompaniji. Situacija u Crnoj Gori je izuzetno deprimirajuća. Zemlja nema iskustvo takozvane demokratske predaje vlasti i kada se to desi, to će biti novo i traumatično iskustvo. Petrovići su svrgnuti 1918. uslovno rečeno na revolucionaran način, pa smo 1941. imali revoluciju, potom 1989. u ‘događanju naroda’ na vlast dolazi Đukanović. Da su prije trideset godina na vlast došli sveti Petar i Pavao, do danas bi postojao milijun i jedan razlog da budu razvlašteni, a kamoli Đukanović.

Đukanovića na vlasti uvelike održava sukob sa Srbima u Crnoj Gori. Oni se pak žale na marginalizaciju i diskriminaciju.

Iz Beograda se manipulira ovdašnjim Srbima i vrši strahovit pritisak na Crnu Goru. Upravo taj pritisak održava Đukanovića na vlasti, zato što se on tada pojavljuje kao branitelj države i posljednja prepreka pred realno postojećim velikosrpskim nacionalizmom. Demokratski front je ultranacionalistička partija, desnija od svega što možete zamisliti. Oni promovišu političko pravoslavlje, koncept po mnogo čemu sličan političkom islamu. Za njih je politička borba forma vjerskog rata, oni neistomišljenike nazivaju satanistima i od crkve zahtijevaju da nad njima vrši egzorcizam. Ako oni dođu na vlast, Dodikova Republika Srpska će za Crnu Goru biti demokratija vestminsterskog tipa. To natezanje Đukanovića – koji po svemu zaslužuje da ode – i održava na vlasti, jer je jezivo i pomisliti što bi se desilo ukoliko bi DF preuzeo vlast. Problem je što ne postoji uvjerljiva treća opcija. Ključ promjene mogli bi biti upravo crnogorski Srbi. No za to bi trebala postojati progresivna srpska partija koja bi mogla tvoriti koaliciju sa, uslovno rečeno, crnogorskim partijama i partijama manjina. To bi bio ozbiljan izazov za Đukanovića, ali nažalost u praksi to nije tako. U praksi manjine, koje čine gotovo četvrtinu stanovništva Crne Gore i čiji glasovi su odlučili referendum za crnogorsku nezavisnost, osjećaju duboko nepovjerenje prema demokratama i još dublji strah od Fronta, koji Crnu Goru ne vidi kao građansku državu, što ona po ustavu jeste, nego kao srpsku zemlju, a sebe i SPC kao one koji će odlučivati o tome koliko je prava manjinama dovoljno. Ako se Beograd ne prestane brutalno miješati u stvari koje su suvereno pravo građana Crne Gore, oni će, po svemu sudeći, za Đukanovića glasati doživotno. I još jednom posthumno, za svaki slučaj.

Narednog se tjedna, preciznije 30. kolovoza, u Crnoj Gori održavaju izbori. Što predviđate i možemo li u situaciji kada se spominju raširene manipulacije biračkim spiskovima govoriti o slobodnim i poštenim izborima – nedavno je, primjerice, Freedom House prestao Crnu Goru klasificirati kao demokraciju?

Moguća su iznenađenja, da okupljena oko političkog pravoslavlja takozvana pravoslavna većina preglasa manjine, izvorne crnogorske indipendiste i Đukanovićeve lojaliste, no pretpostavljam da će koalicija oko Đukanovićeve Demokratske partije socijalista ostvariti tijesnu pobjedu, recimo 53 do 55 prema 45 do 47 posto. Što se izbornih uvjeta tiče, Evropska unija i Organizacija evropske bezbjednosti i suradnje (OEBS) su svake dosadašnje izbore proglasile valjanima. Ako postoje masovna kršenja izbornog procesa, onda imamo ozbiljan problem. Svakako, tko god pobijedi na izborima, stvari neće biti riješene. Društveni konflikt će se i dalje percipirati prije svega kao identitetski. Crna Gora je tek jedna u nizu država u kojima je ono što je doista bitno – a to je klasni konflikt – gurnuto pod tepih. Ukratko, situacija je vrlo depresivna te će Crna Gora nastaviti da živi neku vrstu loše beskonačnosti.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1