>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Bijeda hrvatske desnice

Radikalna desnica je naišla na neke izazove, ali ih zasad izdržava, što znači da do izražaja može doći sva njena politička i intelektualna bijeda. Ona je samu sebe pretvorila u granitni stup antimodernizma i zatucanog pasatizma koji se lijepi samo za ono loše u hrvatskoj povijesti

Jedina vijest koja se proteklih dana donekle nosila sa sveprisutnom vukovarskom komemoracijom bila je da će papa Franjo smijeniti zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića. Zazvonilo bi to još više da se ta vijest, koja je zasad samo glasina, nije više puta pojavila i ranije. Povodi su različiti, od imovinskih vezanih uz samostan u Dajli i financijskih afera na Kaptolu, ali prije svih to je očito ultranacionalizam ovdašnje Crkve i njeno sve veće privijanje uz ustašku ideologiju. To potvrđuje činjenica da je na mjesto umirovljenih radikalnih biskupa koji pripadaju tom krugu papa imenovao umjerenjake (Mate Uzinić, Jure Bogdan, Ivica Petanjak, Zdenko Križić). Doduše, neki bolji poznavatelji crkvenih prilika ističu da to ne znači da će Bozanić zbilja biti smijenjen, ali to u krajnjoj liniji i nije najvažnije ako se nastave smjene biskupa po spomenutom ključu. Ili ako papa nastavi odgađati kanonizaciju Alojzija Stepinca, što na Kaptolu smatraju umalo pa smrtno važnim, ali on tome očito nije sklon i zbog toga navlači na sebe pritajeni bijes ovdašnjeg klera. Na to se nadovezuje detalj koji su samo rijetki vidjeli, ali je na njega posebnu pozornost skrenuo sociolog religije Ivan Markešić, a to je da hrvatski biskupi nisu za nedavnog posjeta Vatikanu pozvali papu da posjeti Hrvatsku, što spada u neku vrstu običajne obligacije. To se ne može protumačiti drukčije nego kao, kako neki napasno pobožni novinarski komentatori i traže, tiho otkazivanje poslušnosti, što će reći da bi ovdašnja Crkva odsada samostalno upravljala hrvatskim katolicima. A to proturječi njenoj prirodi i otprilike je kao drveno željezo.

U svakom slučaju, klerikalno krilo hrvatskog nacionalizma zapalo je u dosad nezabilježeno krizno razdoblje, a hrvatski nacionalizam u cjelini doživio je udare s dviju strana. Najprije je, sasvim sigurno uz blagoslov Bruxellesa, na čelo HDZ-a i Banskih dvora došao proliberalni Andrej Plenković, koji uza sva udvaranja radikalnoj desnici nije po njenoj mjeri, a sada i Vatikan traži svog Plenkovića u biskupskoj halji. Početni rezultati nisu bogzna kakvi ili su i jadni. Plenković, koji minimalnom većinom drži pod kontrolom opustošenu opoziciju u Saboru, a možda samo malo većom i vlastitu stranku, nije u stanju spriječiti čak ni notornog Stevu Culeja da prvi put od NDH unese u zgradu parlamenta ustaške insignije. Isto tako, ovdašnja Katolička crkva je ove godine prvi put poslala iz Vukovara poruke pomirenja, ali to je učinio ‘uvezeni’ biskup Egidije Živković (Gradišće), koji je u svakom drugom pogledu kontroverzan, a i tko zna hoće li se ikada više pojaviti u gradu na Dunavu.

Dakle, radikalna desnica je naišla na neke izazove, ali ih zasad izdržava, a to znači da u punom opsegu može doći do izražaja sva njena politička i intelektualna bijeda, ovdje kod nas i šire. Ona je ekstremno ksenofobna, što će reći i rubno prohitlerovska, ali je, eto, za glavne neprijatelje uzela islamske imigrante, iako su muslimani bili strateški saveznici Adolfa Hitlera. Hrvatska desnica hrabro je požurila da pokupi barem mrvice te bijede. Njen glavni predmet mržnje su Srbi, ali kada slušaš Hrvoja Zekanovića ili Željku Mark, odjednom su i njima to azijski i afrički muslimani, iako je lako da nijednog u životu nisu susreli. Da, iako je prisutnija i vidljivija u javnosti nego ikada, hrvatska desnica, i svjetovna i klerikalna, probila je dno najniže mizerije u koju se može pasti. Nikakve nove ideje ona nema, naprotiv, samu je sebe pretvorila u granitni stup antimodernizma i zatucanog pasatizma koji se lijepi samo za loše u hrvatskoj povijesti, a kad god je moguće i za najgore. Ovo s kanonizacijom Stepinca to najbolje ilustrira. Čak ako se maknu u stranu kontroverze oko njegovog odnosa s ustašama, riječ je o izrazito konzervativnom crkvenjaku, kojeg je Pavelić kupovao budalaštinama kao što je zabrana psovanja na javnom mjestu ili naredbom da djevojke moraju nositi haljine točno toliko i toliko ispod koljena. Taj čovjek jednostavno bi se izgubio kao zalutali duhovni krajputaš u današnjem vremenu sasvim novih i drukčijih izazova i jedini oslonac našao bi u klerikalističkim udrugama koje su se posljednjih godina namnožile. Kada se tome doda, samo jedan primjer, da je ‘Glas Koncila’ feljtonizirao prikaz stratišta u Jasenovcu (koji je čak i Stepinac osuđivao, ostavimo sada koliko dvolično) kao bezazlenog prihvatilišta, dobiva se puna slika jedne natražne Crkve, koja čini veliku, neizmjernu štetu ovoj zemlji.

Potpuno isto vrijedi i za svjetovni dio hrvatske desnice, čiji predstavnici, kao nedavno Željko Glasnović, pohode sijela nacističkih stranaka, s kojima ne žele imati ništa čak ni stranke tipa Alternativa za Njemačku, iako i same imaju potencijal opasnog naginjanja udesno te zemlje i Evrope u cjelini. Ali eto, ono čega se one srame ovdje kod nas umalo pa dobiva status desne avangarde. To znači da je radikalna desnica u nas ne samo opasna, jer negira zločine u Drugom svjetskom ratu iako ih je ovdje bilo proporcionalno ponajviše, nego je i neizmjerno prazna i tupa na sve što se oko nje događa. Sasvim friška potvrda toga stigla je iz Austrije, koja je u registar zabranjenih simbola uvrstila i ustaško znakovlje, iako je radikalna desnica i u njoj vrlo snažna, štoviše, prvi put participira kao manjinski partner i u vrhu državne vlasti.

Dašta, na ovo će mnogi u nas odmah skočiti na noge lagane i prisegnuti, kako smo bezbroj puta čuli, da radikalna desnica u Hrvatskoj nikada, ili jedva ikada, prelazi izborni prag, pa onda ne može ni sudjelovati u vlasti. Evo im odgovora. Glavna stranka radikalne desnice u Hrvatskoj je već treće desetljeće HDZ, prvenstveno po strukturi članstva, a bogami odmah iza toga i po strukturi stranačkog rukovodstva, samo što je on složena pojava, u kojoj vrijedi ovakav politički model. Manje radikalni nadziru više radikalne (jedino je u Karamarkovo vrijeme bilo obratno), ali im daju i taktičke ustupke, kao u slučaju ministra Tome Medveda koji financijski potpomaže negacioniste logora u Jasenovcu. Sada je tih izuzetaka već toliko da se ovih dana neobično kuražno oglasila pučka pravobraniteljica Lora Vidović, optužujući praktički sve strukture državne vlasti za toleriranje i relativiziranje ustaštva, što je, kao, toliko uvrijedilo te strukture da su joj uglavnom odgovorile birokratskim metajezikom ili prešućivanjem. Najžalosnije je pritom da bi pučka pravobraniteljica trebala biti pri kraju liste onih koji upozoravaju na revitalizaciju ustaštva, a ispred bi morali biti predsjednica, premijer, resorni ministri i drugi. Ali već je nazivom svoje funkcije Vidović poslala poruku da je ta revitalizacija opasna za budućnost hrvatskog puka, tj. naroda. Tako da se poslije ne bi reklo da nismo znali.

1/2