>

novosti logo

Društvo Društvo

Borimo se za svaki dah, za svaki dan

Novosti su uoči Ivanjdana posjetile sela oko Gospića: ‘Prve komšije su mi udaljene kilometar. Izađem u toj pustinji kao vuk, urličem. Zaboraviš i govoriti, jednostavno nemaš s kime komunicirati. Sa 73 godine jedan sam od mlađih. Što ako ostanem zadnji, koji će me vrag sahraniti?’, pita se Mirko Zagorac iz Metka

Tišinu sela podno Velebita, uoči velikog pravoslavnog praznika Ivanjdana, presjeklo je huškanje lokalnih ličkih portala o navodnom četnikovanju u Gospiću. ‘Strah’ koji se raširio po ličkim portalima potekao je ni manje ni više nego od narodnog zbora koji se snagom svoje tradicije uspio izdići iznad staračke samoće i pustoši Metka i okolnih sela.

Dođu mi djeca. Iskreno, teže mi je kada odlaze nego da ne dolaze. Kada odlaze, uhvati me nostalgija – jada se nekadašnja učiteljica Manda Jurasović

Svake godine pusta sela oko Gospića – Divoselo, Čitluk, Počitelj i Medak, ugošćuju ljude dobre volje u crkvenom dvorištu sv. Jovana Krstitelja. Čest gost Ivanjdana u Metku je i beogradsko Kulturno-umjetničko društvo ‘Krajina’ koje vodi njihov zemljak Milorad Zagorac. KUD izvodi izvorne krajiške pjesme, poznatije kao ojkače, inače pod zaštitom UNESCO-a. Međutim, ove godine je moralo biti drugačije. Dan prije Ivanjdana, tradicionalni narodni zbor došao je na korak do otkazivanja zbog pritiska i prijetnji raznih braniteljskih udruga i pojedinaca ‘zabrinutih’ za sigurnost Gospića. Srećom, dobro obavljenim poslom Policijske uprave u Gospiću narodni zbor, kome je prisustvovalo oko 400 ljudi, protekao je kao i svaki dosadašnji.

Iza zavjesa nacionalističkih prijetnji i namjernog podgrijavanja međunacionalnih tenzija stoji surova stvarnost u kojoj se grupa ljudi zadnjim atomima snage pokušava izboriti za život u opustjelom prostoru, bez osobite nade u bolje sutra. Kraj koji je poznat po stradanjima 1991., kao i vojnoj operaciji Hrvatske vojske ‘Medački džep’ iz 1993., danas broji svoje zadnje stanovnike sakrivene u izoliranim selima: potpuno praznom Divoselu, Počitelju s tri starije ženske osobe, Čitluku s tri obitelji i Metku gdje još uvijek povremeno praznim prostorom nakratko odjekuju zvukovi traktora i balirki, blejanje ovaca i dovikivanje rijetkih ljudskih glasova. Medak, jedino selo koje još ima pedesetak ljudi, još uvijek pokazuje znakove nekakvog života.

Zadnji put je ekipa Novosti posjetila sela Medačkog džepa prije osam godina, također povodom Ivanjdana. I tada su se putevi do ljudi počeli sužavati. Kakva je situacija osam godina poslije najbolje govori to što s glavne državne ceste koja vodi do Gospića iz nekoliko pokušaja nismo uspjeli pogoditi sporedni put koji vodi do centra Metka. Nabujalo i visoko raslinje toliko pokriva prostor da se ne vidi ni zvonik crkve koja je od glavne ceste udaljena samo 400 metara.

Mirko Zagorac predsjednik je mjesne zajednice Medak i vijećnik SDSS-a u Županijskoj skupštini Ličko-senjske županije. O medačkoj svakodnevici reći će da je rijetkost vidjeti čovjeka.

Nigdje ne mogu biti sretan kao ovdje. Tu sam se igrao, proveo djetinjstvo, išao u školu, zaljubljivao, igrao fudbal. Borim se jer sam borac – kaže Ljubomir Krajnović iz Ornice

- Po popisu stanovništva, ovdje nas je dva i po posto, ali sada smo pali ispod jedan posto. I sada neka kažu da nije napravljeno nikakvo etničko čišćenje. Ovo je put slonova. Sve su ovdje priče duge i teške. Ljudi se jako muče. Vodimo surovu borbu za svaki dah, za svaki dan. Umiremo bez dostojanstva i osjećamo da ovdje nema života. Samo smrt dolazi. Ja sam recimo od mlađih, sedamdeset i treća mi je. Ono što me najviše pogađa je da sam jedini i posljednji od Raduča do Počitelja koji odrađuje sve što treba, od vode, kanalizacije, raznoraznih popravaka strojeva. Auto je ovdje osnovno sredstvo preživljavanja. Neki put se upitam: Što ako ostanem zadnji, koji će me vrag sahraniti? - reći će Mirko Zagorac.

Priznat će da danas više nema velikih problema, onih realnih, lako definiranih.

- Kada odemo u Gospić, sve je uredu. Svatko radi svoj posao. Nemamo problema kada vide odakle smo. Na imenu i prezimenu to se odmah vidi. Zagorac, Ljuština, ne možeš promašiti da nismo srpske nacionalnosti. Ali svi su ljubazni. Nas je ovdje ostalo toliko malo, šaka jada da bi nam netko zagorčavao život. Znaju da ovdje nema budućnosti. Moram pohvaliti Hitnu pomoć da u naša sela dolazi za deset minuta, da zimi služba svaki dan održava puteve. Ali ja Gospić ne osjećam kao svoj grad. Nekako su se tu našli ljudi stranci koje ne poznajem, s kojima nisam rastao - govori Mirko.

- Da, neka se zna da su ovdje nekada živjeli ljudi i da su neljudski umirali. Jako se teško čovjek bori sa samoćom, ali najteži je osjećaj nemoći. Na samoću smo skoro i naviknuti. Niti se više ima snage, niti se vidi da nešto ide naprijed. Najteže je što svaki dan gledamo odlaske. Pogleda u sutra nema. Bez obzira na to što je sve oko nas mrtvo, bez cilja i bez izlaza, imam djecu koja vole tu doći. Moj je cilj da učinim da njima bude ugodnije kada sutra dođu ovdje na godišnji odmor. Ne mogu ja razmišljati što Metka neće biti za deset godina. To je apsolutno gotova stvar s kojom se moramo pomiriti, a mi koji živimo ovdje pomirili smo se s mnogo teških stvari - otkiva Mirko psihologiju ljudi u selima podno Velebita.

- Najteže je zimi. Prve komšije su mi udaljene kilometar. I onda ja izađem u toj pustinji kao vuk, urličem. Zaboraviš i govoriti, jednostavno nemaš s kime komunicirati. Psujem sam sebe. Tu u dvorištu, bez ljudi - navodi Mirko.

- Sve ove voćke posađene su kada su se moja djeca rodila. I ta prva generacija moje djece ima svoje korijenje ovdje. Ali moj unuk je imao samo dvije godine kada je otišao odavde. On se jedva toga sjeća. I ta veza odlazi unepovrat. Mnoge su slike i kod nas već izblijedjele. Ljudi u svojoj borbi i samoći nemaju vremena ni snage razmišljati o uzrocima i tako polako zaboravljaju i sam početak svoje nevolje - priznaje Zagorac.

U samom centru Metka, u jedinoj obnovljenoj zgradi živi nekadašnja učiteljica Manda Jurasović. Taman joj je kćerka s djecom u posjeti. Razlozi su poznati: uz Ivanjdan mora majci nacijepati drva za ogrjev. I pored povremenih dolazaka djece, 76-godišnja Manda se vrlo teško prilagodila na samoću.

- Dođu mi djeca. Iskreno, teže mi je kada odlaze nego da ne dolaze. Kada odlaze, uhvati me nostalgija. S vremena na vrijeme vidim se s jednom kolegicom. Tema imamo napretek. Najveći problem je nabavka namirnica i odlazak doktoru. Nekada je išla pokretna trgovina, ali su je ukinuli. Nema ljudi. Telefon mi je sve: jedini spas, veza s Gospićem i djecom, kanal kojim artikuliram da sam još uvijek živa. Ničeg se ne bojim… jedino se bojim kreveta - priča o svojim strahovima i svakidašnjim problemima razborita Manda iz koje progovara nekadašnji glas učiteljice.

- Povisili su stanarinu, a ništa u zgradi ne funkcionira kako treba. Sablasno je živjeti u ovolikoj praznoj zgradi. Kažu da pripadam predgrađu Gospića, a Gospić je od mene udaljen 15 kilometara, i kada mi treba šibica, ja po nju moram ići u Gospić. Vrlo teško je biti sam, a puno nas je takvih. Nisam jedina. Moram skuvati, ako mislim živjeti, imam jako puno posla, još uvijek se znam okrenuti svojim hobijima, ručnim radovima. Nema drugog izlaza. Moraš tako, dok je čovjek živ - reći će na rastanku Manda.

Među rijetkim porodicama su Radoševići, Miljka i Tomo, koji su se vratili među posljednjima, prije 12 godina. Iako su debelo zagazili u osmu deceniju, još se bore. Ovce, krava, psi, ljetina njihovo su najjače oružje protiv depresije.

- Najgore je što nema naroda. Čovjek se ovdje razboli od nemoći. Gdje djeca ne plaču, tu sreće nema. Svi smo preko 70 godina. Puno smo htjeli, puno započeli, malo uspjeli. Zanemareni smo sa svih strana. Ponekad se pitam kako smo se našli u bezizlaznoj situaciji - navodi svoje dileme Tomo, koji je u potrazi za svojim pravima otvarao vrata mnogih institucija, a ako je negdje nešto slučajno i obećano, ništa nije izvršeno.

- Od ove države nismo dobili ni kune. Sve smo sami obnovili vlastitim sredstvima, rukama, i sada je došlo vrijeme da ne znam gdje ću. Puno sam uložio novca, ali se ne kajem. Nego se kajem jer to sve propada. Nema tko održavati. Ovdje ne možete naći radnika, pa da ga plaćate u dukatima. Ne nadam se ničemu više. U vrijeme kada smo se vraćali iz izbjeglištva, bilo nas je više ljudi, više života. Sada ovdje da padneš, nema tko da te digne. Mi smo dvoje staraca u komšiluku pomagali, kada su oni padali, ja sam ih dizao. Nas dvoje neće imati tko - reći će Radoševići, razmišljajući o svim teškim poslovima koje bi njihov sin trebao stići obaviti dok je u zavičaju, jer poslije nema tko.

Poslije Metka stižemo u Počitelj, gdje u dvije kuće žive tri starije ženske osobe: Milica Pavlica, Nedjeljka Potrebić i njena kćerka Mileva. Saznajemo da su netom prije nas u Počitelju bila kola hitne pomoći jer je Milica doživjela moždani udar. Nekoliko dana kasnije, na dan pisanja teksta, saznali smo da je sahranjena.

Naš domaćin Mirko Zagorac dovozi nas u jedino preostalo dvorište u Počitelju. U sumornoj atmosferi, na pragu susrećemo 86-godišnju Nedjeljku Potrebić i njenu kćer Milevu, penzionerku koja je svoje zagrebačke radne dane zamijenila mirnim danima podno Velebita.

- Eto, toliko smo blizu smrti. Gledamo je u oči. Milica je jučer plijevila po bašti, a gle danas… Po ovim osamljenim kućama međusobno smo udaljeni jedni od drugih i po nekoliko kilometara. Samotnjačke dane i noći ispunjava nam strah od neizvjesnosti, zime, nezgoda koje se mogu dogoditi na svakom staračkom koraku. Srećom, svi smo povezani mobitelima. Imamo sve brojeve. Mislimo jedni na druge - reći će Mileva i skrenuti priču na nešto vedriju stranu Velebita.

- Najljepše je tu gdje smo rođeni, iako se ovdje nitko više neće roditi, ali čuje se barem pjev ptica. Navečer se čuje vika srndaća. Surova je realnost naših mjesta. Tko će ovaj put napraviti? Znam ja da od toga nema ništa, ali ja im kažem. Recite i vi tamo negdje, ali nema od toga koristi - bespomoćno će Mileva, koja ni sama ne vjeruje u odjek svoje izrečene molbe.

Dugom, ličkom kaldrmom između izraslih polja odlazimo u Čitluk, gdje nas u kući Ljubomira Krajnovića dočekuje veće društvo, prijatelji iz susjednog hrvatskog sela Ornica. Odmah primjećujemo da tamo gdje je više ljudi na okupu, teret teškog života postaje lakši. Ljubomir živi sa suprugom i dva sina.

- U Čitluku žive tri familije, a ja sam jedini Srbin. Vratili smo se iz Srbije bez ičije pomoći. Pitam vas, kada je netko od političara došao ovdje nas vidjeti? Snalazimo se kako znamo i umijemo, kao i svi ljudi koji žive kraj mene. Nije lako živjeti ovdje, ali naša borba ima smisla. Nigdje ne mogu biti sretan kao ovdje. Tu sam se igrao, proveo djetinjstvo, išao u školu, zaljubljivao, igrao fudbal. Borim se jer sam borac. Čovjek sam koji se znao snalaziti kroz tešku neimaštinu i bijedu. To me rušilo, dizalo i sada me opet ruši, ali ja se ne dam - govori Ljubomir, tvrdoglavo, ali razborito, svjestan da su dimenzije njegove borbe daleko od problema prosječnih građana Hrvatske i Srbije.

Poslije Čitluka trebali bismo do Divosela. Međutim, savjetuju nam da ne idemo jer put do Divosela s medačke strane više ne postoji. Kažu da se nad putem proširilo drveće i da ne može ni čovjek proći. Pred očima nam je selo u kojem smo već prije osam godina svjedočili gustoj bukovoj šumi koja se izdizala iz ostataka nekadašnjih ognjišta, škole, društvenih domova i groblja. Odlazimo natrag za Zagreb, u mislima i nadi da ćemo opet, kada sljedeći put dođemo do ovog zaboravljenog dijela svijeta, gdje je smrt svakodnevno prisutna, ako ništa drugo barem sresti iste ljude.

1/4