Jazz se već neko vrijeme žanrovski rastvara i širi. Što vam je, kao nekome tko jazz godinama prati iz neposredne blizine, posebno interesantno u njegovom razvoju zadnjih godina?
Teško pitanje. Zapravo, pitanje je što je danas uopće jazz. Radi se stvarno o toliko ogromnoj, gotovo svakodnevnoj proizvodnji "novih ploča" koje su usput postale dostupne u realnom vremenu putem streaminga. Glavni problem postaje pitanje vremena, kako uopće pokušati poslušati svu tu glazbenu produkciju. Toliko je žanrova, smjerova, ispreplitanja sa klasičnom glazbom, etno glazbom, rockom, elektronskom glazbom, da u stvari ni ne znam odgovor. Jazz je delta svih rijeka zajedno – Mississippija, Gangesa, Amazone, Dunava...
Četrnaesto izdanje Zagreb Jazz festivala započinje 30. rujna i traje sve do druge polovice studenog. Predstavite nam ukratko program i što vam je kao voditelju bilo važno pri njegovom sastavljanju.
Sastavljanje u velikoj mjeri ovisi o agencijama koje vode izvođače. Ovi koje sam ja dobio su glazbenici koje volim slušati. Cyrille Aimée ganjam već tri godine i nikako da je uspijem dovesti. Ona je melting pot svega, i kazališne glumice, i ulične pjevačice, i jazz glazbenice. Ne izigrava zvijezdu, nije Cassandra Wilson ili Dee Dee Bridgewater, a stalno je među pet najboljih jazz vokalistica. Lakeciju Benjamin pratim isto već duže, a zaljubio sam se u nju kad je kao klinka svirala s Jamesom "Bloodom" Ulmerom, kojeg sam već doveo u Hrvatsku.
Rachel Z nije tako jako poznata u svijetu, ali jest u glazbeničkim krugovima zato što je godinama svirala s Wayneom Shorterom. U njenom kvartetu je Mino Cinelu, jedan od najboljih perkusionista u povijesti jazza, koji je isto svirao sa Shorterom, ali i Milesom Davisom. Nakon Shorterove smrti oformili su vlastiti bend, a ovaj će koncert praktički biti tribute njemu. The Baylor Project je pak soft verzija današnjeg jazza, melting pot u kojem se jazz miješa s bluesom, soulom, funkom i gospelom. Ida Nielsen, nekadašnja članica Princeovog benda, je čisti, najbolji funk. Na kraju, tu je kvartet Jacoba Karlzona, Magnusa Ostroma, Scotta Colleyja i Benjamina Koppela, jedna prava suvremena jazz supergrupa.
Festivali su neophodan dio života naše jazz scene, no koje su po vama glavne potrebe kada je riječ o njenom svakodnevnom funkcioniranju izvan festivalskih datuma?
Jazz scena u Zagrebu je odlična. Naravno, važno je da muzičari imaju priliku negdje nastupati. Malo je na svijetu uspješnih jazz klubova koje ne dotira država, grad ili neka megakompanija – pa i u New Yorku imate Dizzy's Club Coca-Cola! Kod nas je klasična glazba zaštićena kao lički medvjed, a velika je nepravda da je jazz minimalno ili nikako dotiran. On naprosto spada u djelatnosti koje traže podršku zajednice. Recimo, u ostalim zemljama je podrška puno bolja – čak i u okružju, u Sloveniji, Srbiji i Makedoniji. Naši jazzeri su odlični. Možda nikad neće napraviti svjetsku karijeru, ali su zbilja vrijedni slušanja i zaslužuju podršku.
