>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Dno Wendersova opusa

Wim Wenders, ‘Do dna’ (2017): Veliki kritičar američkog kulturnog imperijalizma pod stare dane postao je njegov plaćenik

Nekada davno Wim Wenders bio je zanimljiv i bitan sineast. Jedan od prvaka tzv. novog njemačkog filma 1970-ih, kad je polučio divnu ‘Alice u gradovima’, jedan od najistaknutijih art filmaša 1980-ih, kad je njegov ‘Paris, Texas’ očarao svijet, potentan i u 1990-ima kad snima jedan od vrhova svog opusa, ostranjeni ‘Nasilju je kraj’. Veliki poklonik američke kulture i istovremeno veliki kritičar američkog kulturnog imperijalizma napravio je niz filmova s američkim koprodukcijskim učešćem, od kojih su neki kreativno dobacili daleko (spomenuti ‘Paris, Texas’ i ‘Nasilju je kraj’, a nije za odbaciti ni ‘Ne dolazi kucajući’ iz sredine nultih godina novog stoljeća, na kojem je scenaristički i glumački surađivao sa Samom Shepardom), a nekima se doista nije proslavio (‘Hotel od milijun dolara’, gdje je pokušao povezati megazvijezdu Mela Gibsona i pomaknutu poetiku s jasnim tragovima Davida Lyncha, uradak koji se obično smatra početkom njegova velikog pada i definitivnog gubljenja statusa kreativno bitnog filmaša). Ipak, tome da će mu se dogoditi takav pogrešan korak kakav mu se desio sa zadnjim igranim filmom američke koprodukcije i nenamjerno ironičnog hrvatskog distribucijskog naslova ‘Do dna’, malo se tko mogao nadati.

Snimljen prema romanu J. M. Ledgarda, film se bavi odnosom britanskog tajnog agenta i oceanografske biomatematičarke koje povezuje što metaforički što doslovni zaron u velike dubine, conradovski rečeno u srce tame. On je u zatočeništvu somalijskog ogranka Al Kaide, ona u procesu istraživanja najdubljih dijelova (Atlantskog) oceana, a u podužoj retrospekciji otkriva se kako su se upoznali i zaljubili u otmjeno-starinskom hotelu na francuskoj obali. Interesantno je pritom što je on, iako špijun i bivši vojni specijalac-padobranac, nekako plah u njihovoj interakciji, a ona potpuno emancipirana, odlučna, nezavisna, čak možda do te mjere da bi lakše nju bilo zamisliti kao čovjeka od akcije nego njega. Taj retrospekcijski dio filma, iako ni po čemu naročito poticajan, njegov je uvjerljivo najsvježiji dio, ako ni zbog čega drugog, a onda zbog ekspresivne scenografije oslonjene na koso položen ostatak nekadašnjeg bunkera na pješčanoj morskoj obali, te zbog neočekivanog prizora svlačenja oceanografkinje dražesnog oblika (utjelovljuje je oskarovka Alicia Vikander, jedna od najslađih glumica današnjice) u crno donje rublje kako bi se bacila u prljave jesenske (ili možda ipak ranoproljetne) valove.

Dominantan dio filma, međutim, zbiva se u sadašnjosti i ne donosi ništa drugo doli nizanja stereotipa, banalnih binarnih opreka i jeftine simbolike. Gledatelje se eksplicitno, pa i didaktički, upozorava na tanku granicu i relativnost živog i neživog, života i smrti, opoziciju dubina – visina, zemlja – nebo, naposljetku i ideologijski otvoreno i pojednostavljeno suprotstavljaju se kršćanstvo i islam na način da je kršćanstvo zastupljeno u svojoj tolerantnoj varijanti i implicitno povezano s liberalnom demokracijom, a islam, naravno, u agresivnoj fundamentalističkoj inačici. Fundamentalisti ne samo da organiziraju kamenovanje žene-majke nego i pucaju na njezina sinčića koji je kamenovanje pokušao zaustaviti, dok je s druge strane kršćanski špijun (njegovu vjeru film itekako ističe) osjetljiva duša koja će se naposljetku, u kič završnici, povezati s voljenom oceanografkinjom koja će mu se osmjehivati s neba dok on pluta u moru konačno slobodan, živ ili mrtav skoro da je svejedno, od eksponenata mraka.

‘Do dna’ ne samo da je idejno-značenjski plošan, nego je i oblikovno posve mediokritetski film, samo dno opusa Wima Wendersa. Veliki kritičar američkog kulturnog imperijalizma pod stare dane postao je njegov plaćenik.

1/1