>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Drugačiji autor

Uz premijeru filmova Ivana Ramljaka ‘Brodovi i dalje ne pristaju’, ‘Mezostajun’ i ‘Dom boraca’ u zagrebačkom Kinu Tuškanac: U ‘Domu boraca’ Ramljak oblikuje duge kadrove naslovne građevine u Kumrovcu, ali se bavi i njenim zaposlenicima

Neobičan autorski put prošao je Ivan Ramljak. U kinematografiju je ušao početkom stoljeća s trash rubova, kao jedan od autora dugometražnih ‘borilačkih’ filmova o sinjskom redikulu Bori Leeju, a i kad se na prijelazu desetljeća ponešto pomaknuo prema centru, ovaj put u tandemu s Markom Škobaljom, ostao je u domeni satire – njihova novozagrebačka humoreska iz omnibusa ‘Zagrebačke priče’ bila je, usput rečeno, jedan od rijetkih boljih sastojaka tog djelca. No iste, 2009. godine kad su ironizirali dio Zagreba, Ramljak i Škobalj u Sarajevu su napravili uradak bitno drugačijeg pomaka – ironijski prigušenijeg, suptilnijeg, prvi put manifestiravši ljubav prema dugom kadru i statičnoj kameri. Bilo je to ‘Oslobođenje u 26 slika’, kratki igrani film koji se naslovom jasno referirao na Lordana Zafranovića, jednog od Ramljakovih omiljenih sineasta. Dokumentarno-igrani hibrid ‘In utero’ (2011) i tzv. slow movie ‘Trapula’ (2013), igranofilmska meditacija, oba kratkog metra, naglasili su sklonost autorskog tandema prema kadrovima dugog trajanja i pravilnih kompozicija te prema eksperimentu, a komiku i humor zamijenile su i metafizičke sugestije. Autorski tandem potom se razilazi, a Ramljak se posvećuje dokumentarno-eksperimentalnim filmovima, postižući 2016. najveći uspjeh dosadašnje karijere odlično primljenim ‘Kino otokom’, vrlo dojmljivim ostvarenjem u kojem je kroz povezivanje estetiziranih slika prostora i nepriređenih glasova ljudi u offu ispričao priču o prošlosti i sadašnjosti nekadašnjih kina na hrvatskim otocima. Ovog tjedna u kinu Tuškanac predstavio je tri svoja nova naslova – kratkiše ‘Brodovi i dalje ne pristaju’ i ‘Mezostajun’, te srednjemetražni ‘Dom boraca’.

‘Brodovi i dalje ne pristaju’ lucidna je interfilmska igra s igrano-eksperimentalnim radom ‘Brodovi ne pristaju’ doajena hrvatskog i jugoslavenskog slikopisnog eksperimentalizma, Mihovila Pansinija. No dok Pansinijev film, nastao u njegovoj početnoj, ‘mekoj’ fazi, zapravo zakašnjelo oponaša ekspresionističku poetiku i njezin protoegzistencijalizam, Ramljak se oslanja na zrelog Pansinija i njegove radikalne eksperimente – ‘Brodovi i dalje ne pristaju’ sastoje se od jednog kadra mora efektno snimljenog s plovila u kretanju na način tresuće kamere. Mlađi autor tako odgovara starijem referirajući se na njegov film drugim sredstvima od onih kojima je izvorišni film snimljen, ali ta sredstva također su popudbina onog starijeg, a simbolička razina ostaje ista – brodovi (i dalje) ne pristaju, nema bijega iz kruga vlastite egzistencije, iz postojećeg svijeta.

‘Mezostajun’, sniman u Korčuli, sup(r)otstavlja slike pustošnog grada zimi, lišene ijednog ljudskog stvora, sa zvukovima/glasovima snimljenima ljeti, u doba kad najviše ljudi boravi u mjestu. Strogu koncepciju dugih statičnih kadrova remete dobrodošla odstupanja, prvo u vidu skraćivanja trajanja kadrova i njihova povezivanja u nešto nalik elaboriranoj sceni, a onda i dopuštanja kameri da se pokrene, štoviše da rabi zoomiranje kao povišeno retorički oblik filmskog zapisa. U ‘Domu boraca’ slijedi povratak statičnoj kameri koja oblikuje duge, pravilno komponirane kadrove eksterijera i interijera naslovne građevine u Kumrovcu, ali bavi se i ljudima, zaposlenicima zanemarene institucije. Prvi je to Ramljakov (eksperimentalni) dokumentarac gdje prostori i ljudi nisu sustavno odvojeni po principu odvojenosti slike i zvuka, iako je mjestimično prisutan i taj postupak, i možda se u tom standardnijem povezivanju autor nije najbolje snašao (čini se da nije raščistio sam sa sobom je li protagonist sam prostor ili jedna od njegovih djelatnica, pa se odlučio za neoptimalno hibridno rješenje). Ipak i ‘Dom boraca’ respektabilan je prilog jednoj autorskoj poetici, vrlo rijetkoj na našim prostorima.

1/1