>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Rubno, a tako blisko

Filmske mutacije - festival nevidljivog filma: Središnje točke festivala bili su filmovi Victora Ericea i Montea Hellmana te izbor uradaka albanske kinematografije, od socijalističkog razdoblja do danas

I u ovogodišnjem izdanju Filmske mutacije: festival nevidljivog filma, održanom od 18. do 24. siječnja u Zagrebu i Rijeci, pokretačice i umjetničke direktorice Tanje Vrvilo, ponudile su se prvorazredne poslastice. U bogatom programu tri središnje točke bili su filmovi Victora Ericea, Montea Hellmana te izbor uradaka albanske kinematografije, od socijalističkog razdoblja do danas. Doista, nije lako sjetiti se nevidljivije evropske kinematografije, a nama opet na neki način bliske (iskustvo socijalističkog društva pod komunističkim režimom, velika albanska manjina u Jugoslaviji), od one albanske, koju su u Zagrebu znalački predstavili Iris Elezi i Thomas Logoreci. Ipak, najveći interes filmofila izazvala su, razumljivo, dvojica kultnih sineasta, legenda španjolske kinematografije Victor Erice, koji je bio i gost festivala, te intrigantna osobnost američke, Monte Hellman.

Ericeov dugometražni kino-opus broji samo tri filma, od kojih je posljednji dokumentarni, a svoj visoki status duguje zapravo jednom ostvarenju, cjelovečernjem debiju ‘Duh košnice’ iz 1973. godine. Riječ je o jednom od onih posebnih, izuzetno samosvojnih radova kakve se rijetko susreće, dragocjenosti koja mnogima ostaje zauvijek nevidljiva. Radnja je smještena u 1940., u provincijsko mjestašce gdje živi uzgajivač i istraživač pčela sa svojom obitelji – suprugom koja čezne za čovjekom u kojeg je zaljubljena, te dvjema kćerima, djevojčicama od sedam i desetak godina. Ključni događaj je susret mlađe sestre s pokretnim slikama, kad putujuće kino u selu prikaže holivudski film ‘Frankenstein’ – on toliko snažno djeluje na malenu da istovremeno dirljiv i letalan filmski odnos čudovišta i djevojčice preslikava na vlastitu stvarnost. Zaista, ‘Duh košnice’ divan je i izuzetno slojevit film o magiji filmskih slika, o samom filmskom stvaralaštvu i njegovoj suštini, o odnosu fikcije i zbilje, iluzije i stvarnosti, o senzitivnim i ranjivim pojedincima koji grade vlastite svjetove, o djetinjstvu i odrastanju, o snovima.

Osobiti su i filmovi Montea Hellmana. Središnji naslov njegova opusa svakako je ‘Dvostruki asfalt’ iz 1971., film ceste koji povezuje dvojicu automobilista, jednu djevojku i jednog pomaknutog vozača. Potonji, kojeg uobičajeno sjajno utjelovljuje Hellmanov omiljeni glumac Warren Oates, svojevrsna je poveznica s Ericeovim filmom – poput njegove djevojčice on živi iluzije, samo što je za razliku od povučene i tjeskobne male Ane vrlo ekstrovertiran i gotovo redovno dobrog raspoloženja. Nasuprot njemu, dvojica automobilista u potrazi za uvijek novim utrkama šutljivija su, a sva trojica zainteresirana su za mladu autostopisticu koja će jedinom introvertiranom među njima slomiti srce, što Hellman prikazuje s ultimativnom diskretnošću, posegnuvši pritom u samoj završnici i za izuzetnim primjerom tzv. realizirane metafore – spaljivanjem filmske vrpce, što je doista bio neusporedivo radikalan potez čak i za novoholivudsku kinematografiju koja se trudila rušiti kanone i konvencije.

‘Cockfighter’ iz 1974., ponovno s izuzetnim Oatesom u glavnoj roli, eksplicitan je primjer Hellmanu tako bliske poetike okrutnosti – nesmiljeno eksplicitno prikazivanja borbi pijetlova sa svim groznim detaljima potpuno je šokantno, posebno za današnje standarde zaštite životinja, a završni verbalni obračun naslovnog lika i njegove (ne)suđene izabranice, u kojem će siroti bijeli pijetao ostati bez rukom otkinute glave, jedna je od opakijih scena viđenih na filmu zadnjih pedesetak godina. Posljednji pak autorov rad ‘Road to Nowhere’ iz 2010., o režiseru koji se zaljubi u vlastitu (neprofesionalnu) glumicu-muzu, intrigantan je primjer igranja metarazinama, a kroz fascinaciju iluzijama Hellman još jednom uspostavlja vezu s Ericeovim ‘Duhom košnice’.

1/1