Plemena
Evropska budućnost je kaos, evropska budućnost je kolaps, evropska budućnost je temeljito sjebana: ukratko, evropska budućnost izgleda kao Hrvatska. Ili tako barem misle autori njemačke serije "Plemena Evrope", dostupne na Netflixu od prošlog tjedna. Radnja se odvija u 2074. godini, kontinent je u međuvremenu rasturila tehnološka kataklizma, raspale su se i Unija i nekadašnje države, naokolo divljaju ratoborna plemena: tražeći lokacije koje će najbolje dočarati tako mračnu viziju, mjesto koje već sada djeluje kao da ga je pregazila gadna katastrofa, producenti serije su, eto, završili kod nas. Pomalo je mučno, a malo je i poučno: tko traži distopiju, dolazi u Hrvatsku. Pa postavi kameru, namjesti kut i podesi kadar. I gle čuda: ono što nama, odavno oguglalima, izgleda kao dosadna, svakodnevna stvarnost, zapravo su kulise televizijske apokalipse. Zapuštene ulice i oljuštene fasade Gline, snimljene još prije potresa, kolosalni obrisi nikad dovršene Sveučilišne bolnice u Zagrebu, Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna Vojina Bakića, neodržavan, očerupan i popljačkan... Suočen s tim slikama, prosječan hrvatski gledatelj Netflixa na trenutak može osjetiti i zrnce ponosa: blentavi njemački scenaristi morali su čitav svijet izvrnuti na glavu da zamisle kako izgleda konačni sumrak civilizacije, a mi smo, evo, sami sve to odavno zapustili, razvalili i zaboravili izgraditi.
Inspirirani činjenicom da je serija snimana u Hrvatskoj, domaći mediji već su dosta pisali o njoj, pa ste ponešto možda i pročitali. U svakom slučaju: ako je niste gledali, niste previše propustili. Priča o sestri i dva brata – koji, razdvojeni nakon masakra njihovog plemena, lutaju zaraćenom Evropom – otpočetka igra na sigurno, oslanja se na provjerene formule i ne donosi skoro ništa što već nismo vidjeli u "Igri prijestolja", "Mad Maxu" ili "Igrama gladi". Okosnica distopijske evropske budućnosti pritom je rat do istrebljenja između plemena Vrana – neke vrste retrofuturističkih nacista na težim drogama, koji u pauzama između klanja partijaju uz loš tehno – i plemenske federacije Grimiznih, koji se i nakon raspada Evropske unije bore za multikulturne vrijednosti, rasnu toleranciju i demokraciju. Ta crno-bijela ideološka podjela, kao iz partizanskih filmova, tek se tu i tamo poremeti ponekim obratom: u zbroju, premalo da bi "Plemena Evrope" iskoračila izvan kurtoaznih okvira aktualne politike Unije, što je za seriju koja navodno pokušava radikalno preispitati evropsku budućnost istodobno smiješno i porazno.
Priča je dakle konfekcijska, ideologija je briselska, a ni redateljsko-glumačka izvedba ne oduševljava: na kraju, ispada, ostaje samo scenografija. Ali da biste u njoj uživali kako treba, morate biti Netflixov pretplatnik iz Hrvatske. Jer samo tako možete uočiti da Glina, snimljena prije potresa, ustvari izgleda kao da su joj se odavno dogodili i potres i nešto mnogo gore. Što je u neku ruku istina: dogodila joj se Hrvatska. Ista ona Hrvatska kojoj se, opet, trebala dogoditi globalna pandemija da shvati kako zagrebačka Sveučilišna bolnica decenijama stoji nedovršena. Vrhunac ironije, ipak, rezerviran je za Bakića i njegov spomenik na Petrovoj gori. U seriji, tamo je smješten vojni štab Grimiznih, koji se u gerilskim uvjetima spremaju za obračun s nazi Vranama. Tako spomenik podignut ljudima koji su se nacistima jednom doista obračunali postaje obični egzotični scenografski privjesak banalne Netflixove pripovijesti, a da bi to u ovakvoj seriji uopće mogao postati, prethodno smo ga morali temeljito zapustiti.
Nema zato većeg smisla zgražati se nad orijentalističkim zapadnjačkim pogledom, koji vrhunce ovdašnjeg spomeničkog modernizma pretvara u jeftine kulise još jeftinije priče: te smo mu kulise skrojili sami. Pa ako "Plemena Evrope" i nisu posebno uspjela distopija o razorenoj evropskoj budućnosti, možemo ih, eto, barem gledati kao prilično pouzdan dokumentarac o razorenoj hrvatskoj prošlosti.
Fantomi
Dok Hrvatska za potrebe globalnog spektakla izvozi sliku vlastitog debakla, svjetsku književnu scenu i dalje opsjedaju fantomi (post)jugoslavenske prošlosti. Dobre tri decenije nakon što se raspala, bivša država i dalje je inspiracija autoricama i autorima koji su u međuvremenu, kao emigranti ili izbjeglice, stasali u stranim književnostima. Njemački novinar Alem Graovac objavio je tako nedavno debitantski roman "Das achte Kind" ("Osmo dijete"), utemeljivši ga na svojoj životnoj priči. A priča jest jedinstvena: rođen je Würzburgu kao dijete jugoslavenskih gastarbajtera, a nakon što otac, sitni kriminalac, napusti obitelj, majka ga daje na usvajanje u njemačku porodicu koja ima već sedmero djece kako bi dalje mogla raditi i zarađivati. Graovčev biološki otac u Jugoslaviji će zbog krađe završiti u zatvoru, pa zbog vrijeđanja Tita na Golom otoku, njegov je njemački poočim dobar, ali se i dalje ponosi svojom nacističkom prošlošću, majka se udaje za novog muškarca, pripovjedačevog "trećeg oca" koji je, pokazuje se, nasilni alkoholičar... "Osmo dijete" je "važna i napeta knjiga", piše kritičarka Deutschlandfunk Kultur Ursula März, a Gerrit Bartels u Der Tagesspiegelu dodaje kako je čitava "njemačka književnost na dobitku" zahvaljujući takvim imigrantskim pričama o odrastanju "između različitih svjetova".
U Velikoj Britaniji, otprilike u isto vrijeme, izlazi drugi roman Olivie Sudjic, londonske autorice i unuke jugoslavenskih emigranata, pod naslovom "Asylum Road". Njegov je glavni lik Anya, studentica poslijediplomskih studija u Londonu, a priču pokreću njezina traumatična sjećanja na opsadu Sarajeva, koju je preživjela kao djevojčica. Kada se odluči vjenčati za svoga dotadašnjeg dečka, putuje s njim u grad iz kojeg je davno izbjegla pa se radnja romana premješta u Hrvatsku, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu... Nakon solidnog uspjeha autoričinog debija "Sympathy" iz 2017. godine, piše Clare Clark u Guardianu, "Asylum Road" donosi "napetu, nervoznu prozu", prošaranu "mračnim humorom".
Prošle su godine na hrvatski već prevedene još dvije knjige eksjugoslavenskih izbjeglica, "Porijeklo" za koje je Saša Stanišić, rođen u Višegradu, 2019. godine nagrađen uglednom Deutscher Buchpreis, i "Moja mačka Jugoslavija" finskog pisca Pajtima Statovcija, rođenog u Prištini, koja pripovijeda o iskustvima imigranta s Kosova. Relativno brzo, utoliko, mogli bismo očekivati i domaća izdanja Olivie Sudjic i Graovca: fantomska književnost nepostojeće države, rasuta i zagubljena po stranim jezicima, vraća nam se u prijevodima.
Sindikati
Američki mediji pišu ovih dana o gradiću Bessemer u Alabami, gdje su radnici Amazona pokrenuli osnivanje sindikata: vijest ne bi bila tako važna da to nije prvi pokušaj sindikalnog organiziranja Amazonovih radnika u SAD-u. Uspije li, procjenjuje se, pokrenut će val sličnih inicijativa širom države. Podršku su im zato već dale brojne javne figure, od neizbježnog Bernieja Sandersa do glumca Dannyja Glovera, a podrška će im po svemu sudeći i trebati: poslodavci su već krenuli u žešću kontraofenzivu, pa radnike zasipaju antisindikalnim porukama na privatnim mobitelima, vješaju propagandne plakate po WC-ima i prisiljavaju zaposlenike na "informativne" sastanke, gdje im menadžeri objašnjavaju kako će se firma bolje pobrinuti za njihove interese nego što bi to oni sami mogli, znali i umjeli. O prioritetima firme istovremeno najbolje svjedoči druga vijest: vlasnik Jeff Bezos ponovno je proglašen najbogatijim čovjekom na svijetu, a na računu mu trenutno leži 186 milijardi dolara. Za usporedbu, prosječna satnica zaposlenika u skladištu u Bessmeru nešto je viša od 10 dolara.
Tamošnji radnici, opet, ne prolaze ništa što već nisu prošli radnici drugog digitalnog giganta, Googlea, kada su početkom ove godine sami osnovali prvi američki sindikat. Prema istraživanju Vicea, vlasnici su tada unajmili konzultantsku agenciju IRI, specijaliziranu za protusindikalne akcije, koja je sastavila tajne izvještaje o većini zaposlenika, pedantno pobrojavši tko ima zdravstvenih problema, tko je imigrant a tko samohrana majka: sve to u potrazi za "slabijim karikama" na kojima bi mogla popucati sindikalna organizacija. Njuškanje po privatnim životima radnika nije, međutim, slomilo sindikat, pa u tome valjda neće uspjeti ni Amazonovi pritisci.
Monoliti
Za kraj, sitna bizarnost: u Kinšasi, glavnom gradu Demokratske Republike Kongo, prošlog se tjedna misteriozno pojavio metalni monolit visok preko tri i pol metra, pa nakon nekoliko dana podjednako tajanstveno nestao. Vijest možda ne bi doprla do svjetskih novinskih agencija da to nije novi nastavak globalnog ludila: kongoanski monolit već je dvjesto i neki uočen u posljednja tri mjeseca, otkako su novinari otkrili prvi u nekom zabačenom kanjonu američke države Utah. Nije se doznalo ni tko ga je ni zašto ondje postavio, ali vrlo brzo su niknuli slični, od Bahama do Japana i od Novog Zelanda sve do Antarktika. Uvrnuta priča širi se svijetom logikom vlastitog apsurda, a da sve skupa ne klizne u monolitoniju brinu se pojedini anonimni autori: na nekom britanskom monolitu, postavljenom kraj Glastonburyja, nacrtan je štakor uz natpis "Ovo nije Banksy!", jedan američki, podignut kraj Milwaukeeja, napravljen je od snijega i leda, turski predsjednik Recep Erdoğan drugoga je iskoristio da promovira svoj svemirski program... Postoji već i internetska stranica MonolithTracker, na kojoj su svi slučajevi pažljivo popisani, fotografirani i raspoređeni po interaktivnoj karti svijeta: ondje možete pratiti razvoj situacije. Simpatična lančana (re)akcija, vidjet ćete, još nije stigla do Hrvatske, ali opasno nam se približava: dva monolita već su fotografirana u Sloveniji, prvi u Zagorju ob Savi, a drugi u Prlekiji, na samoj granici.
