Na nedavno završenom 18. Liburnia Film Festivalu film Jadrana Bobana ‘Ono drugo selo’ o mjestu blizu Pakraca s dva imena, Španovica i Novo Selo, dvije povijesti, dva groblja i brojnim neizrečenim konfliktnim memorijama koje se prenose iz generacije u generaciju, dobio je specijalno priznanje žirija. Selo koje je nekada bilo dom dvaju naroda zbog ratova i egzodusa postalo je paradigmatično mjesto zlokobnog kruga obostranog osjećaja nepravde i generalizacije krivnje. Premijera filma zbila se taman u vrijeme komemoracija u Gruborima i Plavnom, u kojima su počinjeni zločini također dio hrvatsko-srpske priče o začaranom krugu zločina i osvete, ali odakle je ove godine poslana poruka o potrebi izmirenja i uvažavanja svih žrtava.

Kampanju pokolja po srpskim selima u ljeto 1942. pokrenule su jedinice Maksa Luburića. Nakon partizanskog osvajanja Španovice u jesen stradalo je dosta nevinih Hrvata – ubijali su ih oni stanovnici srpskih sela koji su par mjeseci ranije izgubili najmilije u ustaškim pogromima

Jadran Boban je grafički dizajner, ilustrator, videoumjetnik i autor nekoliko dokumentarnih filmova, od kojih su najpoznatiji ‘Ničiji’ koji je na festivalu u Tuzli proglašen najboljim dokumentarnim filmom i ‘Duhovi Zagreba’ koji je prije desetak godina dobio nagradu žirija LFF-a.

Kako je došlo do filma ‘Ono drugo selo’ i kakva je bila suradnja s Vesnom Kesić kao scenaristkinjom. Koliko je trajalo snimanje i koji su bili najveći izazovi?

Snimanje filma bila je ideja Vesne Kesić, koja je priču o Španovici, odnosno Novom Selu, čula još 1993. godine, kad je boravila u Pakracu u okviru Volonterskog projekta Pakrac. Tako je Vesna godinama razgovarala s ljudima, sakupljala informacije i pokušavala proniknuti u to zamršeno gnijezdo kolektivnih i osobnih memorija, često suprotstavljenih i opterećenih traumama. Priču o Španovici saznao sam iz knjige Tončija Erjavca ‘Španovica – kronika nastajanja i nestanka’, koja mi je igrom slučaja dopala ruku davno prije snimanja filma. Samo snimanje počelo je 2015., ali se odužilo jer stvari nisu tekle glatko. Dosta je ljudi s kojima smo razgovarali bilo nepovjerljivo ili nesklono da govori o vlastitim sjećanjima, iz raznih razloga. Postoji u uvodu filma rečenica koju izgovara Tonči Erjavec, a koja bi se gotovo mogla uzeti kao moto filma: ‘Svaka priča mora imati neki početak u stvarnosti… zato mislim da vam to nije loše, ukoliko nađete ljude koji će htjeti pričati o tome.’ I nije ih uvijek bilo lako naći. Neki su, jednostavno, smatrali da je o tome više besmisleno govoriti, dok su se drugi bojali da se njihova osobna sjećanja ne nađu u konfliktu s onima njihova kolektiva ili sa službenom ‘istinom’. Bojali su se da bi mogli snositi vrlo konkretne posljedice zbog toga, oni ili njihovi bližnji. I, naravno, kako je svaki razgovor o prošlim ratovima teško opterećen u današnjoj Hrvatskoj, neki su se bojali i manipulacije. Nadam se da smo uspjeli u trudu da uravnoteženo pustimo da svatko od protagonista izgovori svoju osobnu verziju istine. Posebno nam je bilo teško uspostaviti komunikaciju s mogućim protagonistima u vrijeme kampanje protiv Hrvatskog audiovizualnog centra, koja se odvijala 2016. godine zbog koprodukcije danskog filma o zločinu u Dvoru na Uni. Tada sam imao osjećaj da nas mnogi a priori kriminaliziraju, da je nepovjerenje u nas filmaše potpuno. Trebalo nam je gotovo osam mjeseci da ponovno uspostavimo kakvo-takvo povjerenje.

Zrin, Boričevac, Udbina…

Kakva je poruka filma i kako prekinuti lanac osveta i odmazdi s jedne i mržnje, straha i nepovjerenja s druge strane?

Mislim da se nismo zamarali nekom posebnom porukom filma. Željeli smo, prije svega, ustanoviti kako se osobna sjećanja na ratove konfrontiraju, transformiraju i prenose među različitim generacijama. Istina je da smo Vesna i ja imali u početku jednu maglovitu ideju kako bi se ovim filmom mogla uspostaviti komunikacija među bivšim stanovnicima obaju sela, kako bismo mogli postići da se obje strane, pa i na široj razini, suoče s traumom i boli onih drugih. Snimajući film, to nismo uspjeli postići. I ta nemoć također govori o tome koliko je teško prekinuti to već gotovo stoljetno vrzino kolo zlokobnog obostranog osjećaja nepravde i generalizacije krivnje. Moguće je da će film pomoći da se, makar među pojedincima, pokrene razgovor o obostranim ratnim stradanjima. Ali sumnjam da može odigrati ulogu katalizatora promjene u odnosima dvaju naroda. Tu ulogu može odigrati jedino iskrena i hrabra politika provedena odozgo. Kao što je, uostalom, politika ta koja održava ovakvo stanje vječne netrpeljivosti živim.

Tonči Erjavec, Hrvat iz Španovice, i njegov nekadašnji prijatelj sa srpske strane, Đorđe Gunjević, bili su spremni otvoreno razgovarati o tragičnoj povijesti odnosa Srba i Hrvata u tom kraju. Nažalost, Erjavec je umro prije snimanja filma, a kasnije je i Gunjević preminuo

Koliko su Španovica i njeni stanovnici sintagma za sve sredine u dva zadnja rata kao što su Zrin, Boričevac, Udbina… čiji su se stanovnici dobrim dijelom opredijelili da, provodeći politiku ‘svoje’ nacije, koliko god ona bila loša, napadaju svoje komšije druge nacije, često doživljavajući i osvetu u kojoj su stradali i nevini?

Da, slične su se stvari događale u Zrinu, Boričevcu, Udbini i vjerojatno drugim mjestima, ali jedino je na mjestu Španovice nastalo sasvim novo naselje koje se, na koncu, upravo tako i zvalo, Novo Selo. Nije to toliko unikatna situacija, takvih je sela širom svijeta i kroz brojne ratove bilo mnogo, no ovdje smo na doslovce jedinstvenom fizičkom prostoru imali paradigmu kobnih odnosa Srba i Hrvata. Selo se dva puta praznilo od stanovnika, jednom nakon Drugog svjetskog rata, kad Hrvatima nije dozvoljen povratak, i drugi put 1991., kad ga napuštaju Srbi doseljeni nakon 1945. Ne bih rekao da su stanovnici Španovice u većini sudjelovali u zločinima nad svojim srpskim komšijama. Većina ih je, pretpostavljam, pasivno prihvatila situaciju, a bilo je i onih koji su se suprotstavljali i pokušali pomoći. Tako sa sigurnošću znam da je jedan Španovčanin spasio srpsku djevojčicu. Kampanju pokolja po srpskim selima tog su ljeta 1942. godine pokrenule jedinice Maksa Luburića, i istina je da se jedan broj stanovnika Španovice priključio i aktivno sudjelovao u vršenju zločina. Kad ubijanje krene, teško je zaustaviti krvavi koloplet i sve je veći broj žrtava i zločinaca, kao i onih koji postanu i jedno i drugo. Tako je u Španovici nakon partizanskog osvajanja sela, u jesen 1942., ubijeno i dosta nevinih Hrvata, stanovnika sela, a ubijali su ih oni stanovnici srpskih sela koji su par mjeseci ranije izgubili najmilije u ustaškim pogromima.

Pokazuju li izjave sugovornika u filmu više ili manje ono što se naziva selektivnim sjećanjem u kojem se o ‘našim’ zločinima zna malo ili nikako, a o ‘njihovim’ i previše, pri čemu su mnogi skloni opravdati ‘svoje’, pa makar bili i zločinci? Naime, primjećujemo da nitko s hrvatske strane ne govori o ‘krvavom augustu’ kad su ustaše masakrirali na stotine stanovnika susjednih srpskih sela i izbjeglica s Kozare, a sa srpske se nakon 1945. nitko nije pitao tko je ranije živio u tom selu.

Selektivno sjećanje i jest glavna tema ovog filma. Razumljivo je da ljudi koji su proživjeli osobnu tragediju i čija trauma buja godinama u tišini, jer o njoj javno ne mogu govoriti, teško mogu prihvatiti da je zlo bilo činjeno i onima na drugoj strani. To je koprena kroz koju se teško gleda. Kad se ta traumatična sjećanja koriste za stvaranje mitologije, a što je itekako uobičajena praksa na prostorima bivše nam države, izlaza nema. Ključan je tu osjećaj nepravde koji se, osim što je osoban i razumljiv, stalno naglašava kroz vladajuću ideologiju, bilo državnu ili ideologiju kolektiva, i postaje jak potencijal za novo nasilje. Kako jedan od protagonista filma ironično kaže, svi ovdje čekamo da se nešto ponovno ‘zakurbla’. Dobro ste uočili, postoje slijepe pjege u kolektivnoj memoriji, te su i ‘42, i ‘43, i ‘45., i zanimljivo je da ti kolektivni zaboravi neugodnih činjenica postaju i praznine u sasvim osobnim sjećanjima, pa s vremenom i pojedinci postaju uvjereni da se neke stvari nisu dogodile. Ukratko, osobno sjećanje se stalno mijenja ovisno o kolektivu, kontekstu i trenutku u kojem ga se prisjećamo.

Koliko u svemu mogu pomoći oni koji su rođeni u mješovitim brakovima, koliko god oni trpjeli negativne osjećaje s obiju strana, kao u ovom najnovijem ratu?

Ljudi odrasli u mješovitim brakovima prošli su posebnu vrstu kataklizme u ovom ratu. Teško je generalizirati, ima i onih koji su se upravo zbog svojeg porijekla iz mješovitih obitelji ogorčeno svrstali samo na jednu stranu, dok su neki upravo zbog toga svjesni da istina nikad nije crno-bijela. Takav je primjer Drago Marter, čovjek koji našem filmu daje jednu posebnu racionalnu, humanu i pozitivnu crtu. Ili priča Olge Kovačević, čija osobna tragedija nasilnog rasturanja međunacionalne obitelji može imati emotivno jak katarzičan efekt. Mješoviti brakovi jesu moguć i vrijedan potencijal za ublažavanje nacionalnih sukoba, i imam dojam da je na našim prostorima uvijek potrebna samo još jedna generacija koja bi živjela u miru pa da se mogućnost krvavih međunacionalnih sukoba uvelike smanji. Ali nikako da dođemo do te još jedne, treće generacije, rat se desi svakoj drugoj. Možda je to samo moja iluzija, ne znam.

Skidanje bremena traume

Tokom filma imali ste namjeru razgovarati s više sugovornika s obiju strana, ali mnogi su u međuvremenu umrli. Govori li to o važnosti što obuhvatnijeg i hitnijeg bilježenja iskaza učesnika događaja iz novije i najnovije historije, pogotovo onih starijih?

Prva ideja je bila da se film oblikuje oko razgovora Tončija Erjavca, Hrvata iz Španovice, i njegova nekadašnjeg prijatelja sa srpske strane, Đorđa Gunjevića. Đorđe se, inače, pojavljuje u filmu u par navrata. Njih su dvojica bila spremna otvoreno i javno razgovarati o tragičnoj povijesti odnosa Srba i Hrvata u tom kraju. Za tako nešto je potrebna prilična hrabrost, pogotovo u mali sredinama. Nažalost, Erjavec je umro prije snimanja filma i bilo je teško, da ne kažem nemoguće, naći sugovornika Gunjeviću. Kasnije je i Đorđe Gunjević preminuo. Svakako je važno bilježiti iskaze i svjedočenja, već i zbog samih sudionika jer se tako njima daje glas i, barem takav osjećaj ponekad imam, skida dio bremena traume s njihovih leđa. Iako treba biti svjestan da su osobna sjećanja varljiva i često vrlo netočna u interpretaciji događaja, vrijedi ih imati zabilježena jer će jednog dana biti korisna prilikom istraživanja povijesti. I ne manje bitno, takva sjećanja ponekad mogu biti pukotina u monolitu službene historiografije.

Angažiraju vas za filmsko snimanje događaja iz života srpske zajednice. Koliko je to bilježenja događaja važno za samu zajednicu, ali i za hrvatsko društvo u cjelini?

Mislim da bi o tome koliko je bilježenje sjećanja srpske zajednice u kojima sam sudjelovao važno za samu zajednicu najbolje bilo čuti od same te zajednice. Meni je to teško procijeniti i možda nije fer da govorim u njihovo ime. Ali da je važno za hrvatsko društvo, u to sam uvjeren. Prvi korak u generalizaciji krivnje onog Drugog je u neznanju i nepoznavanju. Ovako se nadam da ovi mali videouraci mogu otvoriti oči i pokazati da je bol i tragedija jednaka, bilo kome pripadala.

Specijalno priznanje LFF-a znak je da je žiri prepoznao kvalitetu vašeg filma. Što dalje?

Ovo priznanje žirija Liburnia Film Festivala potvrda je da smo uspjeli napraviti film koji ima svoju težinu i da smo ipak uspjeli koncizno progovoriti o temama koje zaista nije lako obraditi i razumjeti. A o tome kakav će biti daljnji život filma teško mi je trenutno govoriti, pogotovu sad kad smo u izvanrednoj situaciji uzrokovanoj pandemijom Covida-19. Mnoštvo je festivala otkazano i teško je organizirati projekcije. Ipak, uvjeren sam da će film živjeti sljedećih godina, na ovaj ili onaj način. Već da se desi da bude važan i otrežnjujući samo pojedincima, velika je stvar. Neke su me reakcije nakon premijerne projekcije u Opatiji uvjerile u to.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.