Povjerenstvo za dodjelu potpora za poticanje književnog stvaralaštva za 2017. godinu, koje radi u okviru Ministarstva kulture, a u sastavu Dubravka Brezak Stamać, Snježana Šetka, Julijana Matanović, Tanja Belobrajdić i Mate Maras, jedva da se sastalo a već se osulo. Naime, dvije su članice izašle iz Vijeća. Kako smo doznali, Dubravka Brezak Stamać to je učinila prije nekoliko tjedana, a pukim guglanjem lako je doznati da se radi o osobi bliskoj HDZ-u, pa je moguće spekulirati da joj se smiješi neka druga, bitno lukrativnija pozicija od mjesta u nekom kulturnom vijeću.

Što se književnice Julijane Matanović tiče, ona je svoj izlazak iz Povjerenstva, odakle se udaljila zajedno s Dubravkom Brezak Stamać, u medijima pojasnila osobnim razlozima. U kratkom odgovoru na naše pitanje zašto je uopće u njega ulazila, Matanović je odgovorila: ‘Napustila sam Vijeće zbog zdravstvenih – vrlo ozbiljnih – razloga. A pristala sam jer sam i sama dva puta dobila potporu pa sam mislila da sam dužna prema književnosti kojoj i sama pripadam i do koje mi je jako stalo. Ne vjerujem da su autori bojkotirali sam natječaj. No, u to sada nemam uvid.’ Našim smo sugovornicima, starim i novim članovima ovog tijela, postavili dva pitanja. Prvo je glasilo zašto su pristali na rad u Povjerenstvu u mandatu ministra za kojeg mnogi – i dio šire i nemali dio uže kulturne javnosti – drže da zapravo radi protukulturno, odnosno da svojim djelovanjem nanosi štetu domaćoj kulturi. Drugo je bilo slažu li se s viđenjem da je u njegovom mandatu obezvrijeđen rad komisija, odnosno da su one bile tek paravan, jer je ministar Zlatko Hasanbegović pokazao da jako široko shvaća svoje diskreciono pravo, pa je recimo Vijeću za knjigu skinuo čak 60 posto njihovih prijedloga i sugestija.

Na našu anketu ljubazno nam se izvolio javiti prevodilac s engleskog Mate Maras. Na sve je, u skladu sa svojim zanimanjem, odgovorio s ‘No comment’. Neki su nam se javili telefonski i pritom zamolili da ostanu anonimni. Motiv za ulazak i ostanak u Vijeću pravdali su profesionalnim razlozima i ogromnom ljubavlju za hrvatsku kulturu koja bi, izgleda, presahnula da nije vijeća u kojem sjede i osobe poput Tanje Belobrajdić, koja je tužila niz medija zbog pisanja o vremenu kada je bila supruga zapovjednika Lore Tomislava Dujića, osuđenog zbog ratnih zločina.

Najekstenzivniji u svojim odgovorima bio je novi član Povjerenstva, pisac Ratko Cvetnić, koji je u to tijelo ubačen zajedno s Cvijetom Pavlović. On baš ništa spornoga ne nalazi u svom sudjelovanju u radu vijeća, štoviše, Hasanbegović mu je politički libling. Dakle kaže Cvetnić: ‘Pristao sam u prvom redu stoga što kao višestruki dobitnik potpore smatram da mi je obveza odazvati se na takav poziv, kao što sam se odazvao i prije nekoliko godina. Ovakva povjerenstva mogu u određenoj mjeri sudjelovati u kreiranju kulturne slike i prethodno iskustvo to mi samo potvrđuje. Međutim, postoji jedan načelni problem: nakon sedamdeset i pet godina partijske države teško izlazimo izvan partijskih modela pa to vrijedi i za kulturnu javnost – danas imamo jedan model koji hrvatsku kulturu vidi kao mjesto susreta jugoslavenske kulture s globalizmom, i drugi, koji u hrvatskoj državi vidi krunu povijesti pa tako i krunu hrvatske kulture i umjetnosti. No, vjerujem da u kulturi ima dovoljno prostora da se u njoj djeluje autonomno i pri tome mi je osoba ministra u drugom planu, sad i onda, neovisno o tome što mi je aktualni tehnički ministar, sasvim privatno, višegodišnja politička simpatija. Kad govorim o autonomiji unutar postojećih idejnih pa i stranačkih datosti, imam na umu i poticajna osobna iskustva: podršku koju sam kao pisac svojedobno, i u više navrata, dobio od ljudi poput Andree Zlatar Violić i Velimira Viskovića, premda sasvim sigurno nismo politički istomišljenici.’

U odgovoru na drugo pitanje Cvetnić kaže: ‘Kao član povjerenstva ne bih se, priznajem, u takvoj situaciji osjećao naročito sretno, ali bih si ipak uputio nekoliko pitanja. Je li ministar prekoračio svoje ovlasti? Ako nije, je li imao argumenata da postupi kako je postupio? No, u ministru Hasanbegoviću ne gledam osobu kojoj je prva briga da uvodi reda među knjigama i izdavačima, nego njegov mandat prije svega vidim kao priliku za dva uistinu kapitalna projekta: konačno preseljenje Hrvatskog povijesnog muzeja u Klaićevu, i – prije svega – konačno preseljenje raznoraznih partijskih arhiva u Državni arhiv, gdje im je mjesto. Naime, kad se sjetimo koliko je toga među desetkovanim papirima Arhiva jedan u osnovi amaterski par – poput supružnika Pavlović, odvjetnika Gisele Đureković – učinio za mentalno zdravlje nacije, možemo samo zamisliti koliko bi mogao učiniti ministar kojemu su arhivi profesija. To je, ujedno, i jedan od vodećih razloga zbog koji se bojim da tehnički ministar iz Runjaninove ulice, premda je zasad preživio zlokobnu blizinu Botaničkog vrta, neće preživjeti kadrovsku kombinatoriku unutar vlastite partije.’ Za one koji su zaboravili, Cvetnić aludira na akciju zagrebačkih ilegalaca koji su 1941. bombama ranili četvoricu pripadnika ustaške mladeži, nakon čega je za odmazdu strijeljano tristotinjak Zagrepčana.

Eto tako, netko s tehničkim ministrom surađuje zbog oportuniteta, netko drugi se pak ponaša profesionalno. Tih je možda i najviše, to su oni za koje možemo citirati posljednje dvije rečenice iz filma ‘Mefisto’ Istvana Szaboa u kojem glavni lik, inače glumac, iznerviran što mu prigovaraju kolaboraciju s nacistima, uzvikuje: ‘Was wollen die von mir? Ich bin doch nur ein Schauspieler!’ (Što hoćete od mene, ja sam samo glumac!) Na kraju, treći nemaju nikakvih hemunga u suradnji s ministrom koji otvoreno gotivi kvislinške režime, dapače, zadovoljni su što se nisu pojavili ilegalci iz žbunja Botaničkog vrta.