>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Kazališna kritika: Natezanje ‘Mačke’

Paolo Magelli, ‘Mačka na vrućem limenom krovu’ (Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu): Vanjskim efektima i grotesknom glumom ne može se nategnuti društvena angažiranost predstave

Jednom su redatelja Miloša Formana novinari pitali što misli o svom slavnom filmu ‘Let iznad kukavičjeg gnijezda’. Očekivali su da će čuti monolog o angažiranoj kritici suvremenog društva, ali na njihovo iznenađenje redatelj je odgovorio: ‘Samo sam želio ispričati jednu uzbudljivu i tragičnu priču.’ Nova predstava Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, ‘Mačka na vrućem limenom krovu’, o kojoj je u ovom prikazu riječ, također je temeljena na dobroj i uzbudljivoj priči Tennesseeja Williamsa o porodičnim odnosima bogate obitelji s američkog juga. Redatelj predstave Paolo Magelli želio je od te priče napraviti u prvom redu političku kritiku današnjeg (hrvatskog) društva i odmah da kažemo da u toj namjeri nije bio u pravu. Ne toliko ideološki koliko estetski. Svaka drama počinje od ljudi, njihovih slabosti, grijeha i razočarenja i završava s tim istim ljudima, kada oni, bogati ili siromašni, lijevi ili desni, nemoćno ostanu ležati na pustoj ledini svojih krivih odluka i loših postupaka. Jedne junake osuđujemo, za druge navijamo, ali na kraju moramo reći, zato što je u životu sve to tako mutno u nama, da žalimo i jedne i druge. Naprosto zato jer je nesreća metafizički upisana u karakter našeg postojanja. Redatelj ‘Mačke na vrućem limenom krovu’ želio je u te kompleksne porodične odnose učitati kritiku društveno angažiranog intelektualca, ali ono što je dobio bila je samo značajna destruiranost tih živih ljudskih odnosa na kojima je temeljena ova priča.

Bogataška obitelj sa svojim ritualima – otac, vlasnik ogromne plantaže, dvojica sinova u pritajenoj netrpeljivosti, međusobna mržnja njihovih supruga, neuroza mlađeg brata koji je nezadovoljan sobom, svojom ženom i svijetom oko sebe, majka koja, svima želeći dobro, prosipa čitav niz loših postupaka – to je priča u kojoj tragična energija čuči u njezinoj vlastitoj dubini. Umjesto da insistira na takvoj psihologiji likova, Magelli ih je, naredivši glumcima da igraju društvene karikature glavnih junaka a ne istinsku dramu, umazao ideološkim crnilom još prije no što su se pojavili na pozornici. Tako na čelu većine likova piše po jedna optužba: brat glavnog junaka je porodični rasplodni bik kojemu je stalo samo do novca, njegova supruga je malograđansko strašilo koja glumi porodičnu sreću, otac je premazani parajlija koji zna kako se prave poslovi, svećenik predstavlja punjenu pticu koja bulazni o moralu i ćudoređu, a djeca su zaglupljena horda ispranih mozgova. Takvom unaprijed razrezanom krivicom glavnih likova stradala je uzbudljivost kazališnog čina: traumatičan odnos oca i sina, muževa i žena, i čitav kaleidoskop zamršenih obiteljskih silnica koje, osim kao političke optužbe, nisu mogle u punoj snazi isplivati na površinu. Tako i glavni glumci – Zrinka Cvitešić, Filip Vidović, Milan Pleština, Ksenija Marinković, Dušan Bućan, Ana Begić, Livio Badurina i drugi – nisu mogli biti stvarni protagonisti svojih uloga, nego tek objekti jedne redateljske konstrukcije koja nije slijedila energiju drame nego vlastitu želju za društvenim obračunom.

‘Nemojte očekivati da će u predstavi likovi sjediti, piti kavu, pušiti i raspravljati o životu’, bio je eksplicitan Magelli prije izvedbi. Ali u ovom komadu junaci zaista sjede i raspravljaju o životu pa tek na kraju vidimo tko je kakav i do koje je mjere ljudski život zamršen i tragičan. Vanjskim efektima, grotesknom glumom, uznemirujućom glazbom, manekenski naglašenim kostimima i pompoznom scenografijom ne može se nategnuti društvena angažiranost predstave. Ona u kazalištu može proizaći jedino iz snage same priče, a ne naknadnom konstrukcijom iz redateljske bilježnice.

1/1